Između prašnjavih stranica historijskih arhiva i administrativnih registara krije se priča o muhadžirima s kraja 17. stoljeća koji su u bosanskim kasabama tražili utočište, bježeći iz stradanja u stradanje.

Kada se posmatraju velike historijske prekretnice, poput Velikog bečkog rata (1683–1699), historija najčešće barata brojkama, pomjerenim granicama i mirovnim ugovorima. No, iza suhoparnih administrativnih registara kriju se sudbine malih, običnih ljudi čije su živote vihori ratova pretvorili u prah. Jedno od najpotresnijih takvih svjedočanstava ostalo je zapisano u arzuhalu – ličnoj predstavki ili molbi – izvjesnog šejha Saliha Sinanija, koji je nakon potpunog egzodusa muslimanskog stanovništva iz Slavonije svoj privremeni mir pokušao pronaći u Visokom.

Njegovo pismo, pisano sigurnom i pismenom rukom učenog čovjeka, nije samo pravni zahtjev osmanskim vlastima u Istanbulu; ono je univerzalna reportaža o užasu izbjeglištva, gubicima i trajnoj nesigurnosti koju obični čovjek proživljava dok se oko njega ruše carstva.

Od Požege do Visokog

Šejh Salih je prije izbijanja rata bio ugledni stanovnik Požege, tadašnjeg razvijenog urbanog i vjerskog središta u Kaniškom ejaletu. No, habsburška osvajanja Slavonije (1687–1688) donijela su trenutačni slom dotadašnjeg načina života. Praćena nasiljem i masovnim progonom, Požega je gotovo preko noći izgubila svoje muslimansko stanovništvo, a šejh Salih je sa svojom brojnom porodicom bio prisiljen krenuti u nepoznato, prema Bosanskom ejaletu koji je postao glavno utočište za desetine hiljada muhadžira (izbjeglica).

U svom pismu, Salih Sinani koristi duboko emotivne i teške riječi koje opisuju svu tragiku izbjegličke sudbine. On navodi da je bježao: „…iz okupacije u okupaciju, prelazeći iz jedne nesreće u drugu…“

Ova rečenica savršeno oslikava da migracija za ove ljude nije bila jednokratan čin selidbe, već dugotrajan, iscrpljujući i nasilan proces u kojem su bjegunci konstantno bili izloženi pljačkama i novim progonima, kako na samoj granici, tako i duboko u unutrašnjosti.

Sedam pljačkaških upada

Nakon mukotrpnog puta, šejh Salih se kao stranac naseljava u kasabu Visoko, nadomak Sarajeva, gdje počinje dobrovoljno, bez ikakve materijalne nadoknade, obavljati dužnost vaiza (propovjednika) u Šerefuddin džamiji. Izgledalo je da je porodica konačno pronašla sigurno utočište, no historija je imala drugačije, surovije planove.

Godine 1697. uslijedio je čuveni, razarajući pohod Eugena Savojskog duž doline rijeke Bosne. Dok zapadni vojni dnevnici i karte pustošenja bilježe Visoko samo kao još jedno spaljeno naselje na mapi operacija, Šejh Salih tom događaju daje zastrašujuće ljudsko lice. On u svom arzuhalu navodi da je tada pretrpio svoj „sedmi pljačkaški upad i razaranje“.

Broj sedam u ovom kontekstu postaje historijska i psihološka kategorija – to je kumulativni zbir trauma jednog čovjeka koji je od početka rata sedam puta iznova gradio život, kupovao mir i gledao kako mu vojske pljačkaju kuću, otimaju imetak i uništavaju ono malo dostojanstva što mu je ostalo.

Borba hladnim zidovima birokratije

Nakon pohoda iz 1697. godine, u kojem su stradale i zgrade i vjerski objekti u Visokom, šejh Salih zapada u krajnju bijedu. Pritisnut obavezom prema brojnoj porodici, nemoćan i star, on se odlučuje na očajnički korak – odlazi pješice u Istanbul, nadajući se carskoj samilosti.

Tamo ga dočekuje surova realnost postratne birokratije. Centralne institucije, zatrpane hiljadama sličnih zahtjeva unesrećenih prognanika sa svih strana Carstva, tjeraju ga na višemjesečno čekanje kako bi uopće dobio status imenovanja. Kada mu konačno biva dodijeljena skromna crkavica od deset akči dnevno iz prihoda bosanske džizje, sudbina se ponovo poigrala s njim. Pojavljuje se tvrdnja da mu je carski dekret (berat) ukraden, a lokalni činovnici to koriste kao izgovor da mu obustave isplate.

Tako je ovaj stari, iznemogli čovjek bio prisiljen još jednom prolaziti kroz patnje i moliti za milost, suočen s institucionalnom nesposobnošću države da sanira rane dugotrajnog rata.

Bosna kao prostor svjesnog ostanka

Iako su ga pratili konstantni administrativni i egzistencijalni problemi, šejh Salih Sinani je donio svjesnu odluku – uprkos svemu, ostati u Bosni i u Visokom. Ta strategija preživljavanja bila je motivirana kulturnom i jezičkom bliskošću, ali i trajnim osjećajem vjerskog identiteta. Njegov vaizski rad nije zavisio od novca; on je bio dio njegovog bića i dužnosti prema zajednici koja ga je, iako je bio izbjeglica, prihvatila zbog njegovog obrazovanja i ugleda.

Arzuhal šejha Saliha, kao i kasniji dokumenti o obnovi Ajaz-pašine džamije u Visokom pod pokroviteljstvom beogradskog muhafiza Elči Ibrahim-paše, ostaju trajni spomenici jedne epohe stradanja. Oni nas uče da ratovi ne traju samo onoliko koliko piše u historijskim udžbenicima. Za običnog čovjeka, rat traje decenijama poslije – kroz siromaštvo, sjećanja na izgubljeni zavičaj i neprekidnu borbu za komad hljeba pod tuđim nebom. Šejh Salih Sinani je preživio sedam razaranja, ostavivši nam u amanet priču koja i nakon više od tri stoljeća zvuči bolno poznato i univerzalno.

Izvor: Emir Demir; Od Slavonske Požege do Visokog: arzuhal šejha Saliha Sinanija kao izvor o hidžri nakon Velikog bečkog rata (1683); časopis Radovi; Zavičajni muzej Visoko