Njegov otac, akademski slikar Fadil Vejzović, bio je vizionar koji je redefinisao izgled nekadašnjih medija kao art direktor Starta, dok je majka Majda, profesorica književnosti, u dom unijela kult knjige i pisane riječi.

Foto: Josip Grizbaher/HNK Osijek

Kada se u jednom porodičnom krugu spoje vrhunsko slikarstvo, velika kinematografska historija, televizijska produkcija i teatar, onda sudbina pojedinca rijetko ostavlja prostor za konvencionalne životne izbore. Enes Vejzović, prvak zagrebačkog kazališta Gavella, danas slovi za jednog od najkompletnijih glumaca svoje generacije na ovim prostorima, a u posljednje vrijeme i za intrigantnog pozorišnog reditelja.

Rođen na današnji dan u Zagrebu 1977. godine, Vejzović je diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti, a već 2004. godine postaje stalni član ansambla Gavelle, pozorišta koje će obilježiti njegovu karijeru. U teatarskim arhivima ostat će zabilježene njegove maestralne uloge u predstavama kao što su „Popcorn“, „Snađivaj se, mrcino“, „Četvrta sestra“, te kultni Shakespeareov „Richard III“. Svakom novom ulogom, Vejzović je demonstrirao specifičan glumački habitus, sposobnost da spoji fizički teatar s dubokom psihologizacijom likova, nerijetko igrajući ljude s margine, cinične intelektualce ili kompleksne antagoniste.

Njegov filmski i televizijski opus jednako je impresivan i hronološki bogat. Šira regionalna publika pamti ga po upečatljivoj i slojevitoj ulozi u ratnoj drami „Živi i mrtvi“ (2007.) reditelja Kristijana Milića, filmu koji je trijumfovao na Pulskom filmskom festivalu i osvojio osam Zlatnih arena. Vejzović je ostavio neizbrisiv trag i u filmovima „Metastaze“ i „Inati“, kao i u nizu televizijskih serija koje su definisale modernu epohu regionalnog programa. Za svoj rad dobio je i prestižnu Nagradu hrvatskog glumišta, potvrđujući status miljenika i kritike i publike.

Danas proživljava novu profesionalnu mladost. Dok na televizijskim ekranima drži pažnju miliona gledalaca kao beskrupulozni i kontroverzni biznismen Joco Praljak u hit seriji „U dobru i zlu“, na pozorišnim daskama igra naslovnu ulogu u kultnom komadu „Don Juan se vraća kući“ Ödöna von Horvátha. Ipak, iskorak u rediteljske vode s predstavom „Majka“ Floriana Zellera, postavljenom upravo u Gavelli, otkriva novu dimenziju njegovog talenta. Vejzović kao reditelj pokazuje hiruršku preciznost u seciranju porodičnih neuroza i ljudske usamljenosti, dokazujući da teatar razumije iznutra, iz same srži glumačkog bića.

Ova rediteljska intuicija nije došla slučajno. Enes je odrastao u porodici u kojoj se umjetnost konzumirala i stvarala s fanatičnom posvećenošću. Njegov otac, akademski slikar Fadil Vejzović, bio je vizionar koji je redefinisao izgled nekadašnjih medija kao art direktor Starta, dok je majka Majda, profesorica književnosti, u dom unijela kult knjige i pisane riječi.

Odrastajući uz mlađeg brata Maka, koji je danas cijenjeni televizijski snimatelj i fotograf, Enes je upijao rasprave o filmu, slikarstvu i literaturi. Otac im nikada nije nametao slikarstvo, smatrajući ga suviše usamljeničkim poslom; umjesto toga, ponudio im je slobodu da sami izaberu svoj put, što je Enes često isticao kao najveći dokaz očeve veličine.

Privatni život Enesa Vejzovića predstavlja produžetak ove umjetničke sage. Njegov dugogodišnji brak s glumicom Bojanom Gregorić-Vejzović važi za jedan od najskladnijih na javnoj sceni. Njih dvoje ne dijele samo životni prostor, već i duboko međusobno profesionalno razumijevanje. Priča postaje još fascinantnija kada se u nju uvrsti i Bojanino porodično stablo. Naime, Enesova punica je filmska ikona Božidarka Frajt, čija sudbina djeteta spašenog iz ustaškog logora zahvaljujući Dijani Budisavljević, kao i njena blistava glumačka karijera, čine neizostavan dio historije eks-jugoslovenskog filma.