Postoje kuće koje su građene od cigle, kamena i drveta. A postoje kuće koje su građene od uspomena, bola i prkosa. Takva je kuća Nedima Salaharevića u centru Vlasenice.

Nedim Salaharević imao je samo 14 godina kada je 13. septembra 1992. godine protjeran iz Vlasenice. Prethodno su u logoru Sušica ubijeni njegov otac Muhamed i brat Edin, nekadašnji juniorski reprezentativac SFRJ i košarkaš Sloboda Dite. Dok su ubice slavile “oslobođenje”, Nedim i njegova majka krenuli su putem progona, noseći sa sobom samo ono što su mogli ponijeti u rukama.

Godinama poslije živio je između nade i istine. Nade da su Muhamed i Edin možda negdje živi. Istine koja je stigla mnogo kasnije.

Prvo je identificirao posmrtne ostatke brata Edina. Potom je uslijedila i identifikacija oca Muhameda. Tada je konačno završena agonija čekanja koja traje duže od bilo koje kazne.

Ali nije završila borba. Jer u Vlasenici za neke Bošnjake rat očigledno nikada nije prestao.

Kada je Nedim odlučio obnoviti porodičnu kuću, počele su poruke. Prvo je pred ulaz bačena isječena košarkaška lopta. Neko će reći vandalizam. Neko će reći dječija glupost. Ali u gradu gdje je ubijen Edin Salaharević, vrhunski košarkaški talenat, takva poruka nije slučajnost. To je jezik kukavica. Jezik onih koji nikada nemaju hrabrosti izgovoriti ono što misle, pa umjesto riječi koriste prijetnje.

Nedugo zatim kuća je obijena. Rušena je ograda. Slane su poruke. Vršen je pritisak. A onda se dogodilo nešto što vjerovatno nema presedan u cijelom entitetu Republika Srpska.

Opština Vlasenica zabranila je Nedimu Salahareviću izvođenje unutrašnjih radova u njegovoj vlastitoj kući. Unutrašnjih. Ne vanjskih. Ne dogradnje. Ne novih objekata. Unutrašnjih radova.

Koliko god tražili sličan slučaj među hiljadama povratnika širom Bosne i Hercegovine, teško ćete ga pronaći. Ali ni to nije bilo dovoljno. Jer kada ne uspiju prijetnje, kada ne uspije administracija, kada ne uspije zastrašivanje, uvijek ostaje posljednje oružje – institucije.

Dana 23. aprila 2026. godine Pravobranilaštvo Republike Srpske raspisuje javni poziv vlasnicima nepokretnosti na području Vlasenice čija je imovina predviđena za eksproprijaciju radi izgradnje parking prostora. Parking. Tri decenije nakon rata, vlast u Vlasenici došla je do genijalnog urbanističkog rješenja. Nije problem što mladi odlaze. Nije problem što privreda propada.

Nije problem što je grad demografski opustošen. Problem je kuća Nedima Salaharevića.

U obrazloženju stoji da je Vlada Republike Srpske 1. aprila 2026. godine utvrdila opšti interes za izgradnju parking prostora. A među parcelama predviđenim za eksproprijaciju nalaze se upravo zemljišta bošnjačkih porodica koje stotinama godina žive u centru Vlasenice.

Slučajno? Naravno da nije.

Još je zanimljivije što se u dokumentaciji navode imena umrlih članova porodice Salaharević, dok se ime stvarnog vlasnika, Nedima Salaharevića, uopće ne pojavljuje. Administrativna greška? Možda.

Kao što su slučajno samo bošnjačke kuće bile srušene 1992. godine. Kao što je slučajno Trg srpskih boraca izgrađen upravo na mjestu 17 porušenih bošnjačkih kuća. Kao što je slučajno jedino Nedimu zabranjena obnova unutrašnjosti kuće. Previše je tih “slučajnosti” da bi čovjek povjerovao u njih. Jer suština nije parking. Suština nikada nije bila parking. Suština je da nekome smeta činjenica da kuća Salaharevića i dalje stoji. Da nekome smeta što se nalazi tik uz Trg srpskih boraca. Da nekome smeta što podsjeća da je tu nekada postojao jedan drugi grad. Jedna druga Vlasenica. Vlasenica Salaharevića.

Vlasenica Šahbegovića. Vlasenica porodica koje su gradile grad mnogo prije nego što su današnji gospodari odlučili prekrajati njegovu historiju. Zato nije slučajno što Nedim otvoreno govori da je njegova kuća odavno meta. U toj kući planirana je memorijalna soba posvećena Edinu Salahareviću.

U toj avliji će se nalaziti koš. Na mjestu gdje je Edin napravio prve košarkaške korake. U toj kući živjet će sjećanje. A upravo je sjećanje najveći neprijatelj svih onih koji bi željeli da se zločini zaborave.

Godinama je, prema njegovim tvrdnjama, načelnik Vlasenice i optuženik za ratne zločine Miroslav Kraljević slao posrednike kako bi ga nagovorili da proda kuću. Među njima je bilo i Bošnjaka. Odgovor je svaki put bio isti. Kuća nije na prodaju. I neće biti. Niti se može kupiti ono što nije roba. Jer postoje stvari koje imaju cijenu. I postoje stvari koje imaju vrijednost.

Zato je cijela priča o parkingu toliko providna. Da je riječ o urbanizmu, eksproprijacija bi zahvatila sve.

Da je riječ o javnom interesu, na spisku bi bila imovina svih građana. Ali kada među metama vidite isključivo bošnjačka imanja u centru grada, onda više ne govorimo o parkingu. Govorimo o politici.

Govorimo o nastavku etničkog čišćenja drugim sredstvima.

NZanimljivo je i da se istovremeno godinama prešućuju pitanja zemljišta koje je trebalo biti vraćeno bošnjačkim vlasnicima kroz proces restitucije. Na dijelu takvog zemljišta danas stoji pravoslavna crkva na Begovom brdu, dok su na drugim parcelama izgrađena čitava naselja.

O tome se šuti. Kao što se šuti o Sušici. Kao što se šuti o 1.700 ubijenih Bošnjaka Vlasenice. Kao što se šuti o odgovornosti.

Ali postoji jedan problem za sve one koji misle da će vrijeme završiti njihov posao. Nedim Salaharević nije čovjek koji odustaje. Preživio je progon. Preživio je gubitak oca. Preživio je gubitak brata. Preživio je identifikacije kostiju. Preživio je prijetnje. Provale. Administrativne zabrane. Političke pritiske. I ostao na nogama.

Zato kuća u ulici Stevana Sinđelića nije obična kuća. Ona je simbol opstanka. Ona je dokaz da genocid, logori i progoni nisu ostvarili svoj krajnji cilj. Ona je podsjetnik da Vlasenica nije ničije ekskluzivno vlasništvo. I zato će ostati ono što jeste. Bosanska. Bošnjačka. Neosvojiva. Dok bude Nedima. Dok budu Salaharevići. Dok bude istine. A istina je jednostavna. Nije problem parking. Nije problem urbanizam. Nije problem razvoj. Problem je što se usred Vlasenice i dalje uzdiže jedna kuća koja svakog dana podsjeća da nisu uspjeli.

Izvor: bhtelegraf.ba