Iračka politika ponovo se nalazi u žrvnju, rastrgnuta između pritisaka koji dolaze iz Washingtona i Teherana. Ali al-Zaidi, milijarder i vlasnik televizijskog kanala, preuzima kormilo države s nimalo zahvalnim zadatkom, da vodi vladu u zemlji koja puca po šavovima pod teretom tuđih sukoba

Rat koji pogađa Iran dotiče Irak na egzistencijalnom nivou, u zemlji u kojoj su Sjedinjene Američke Države svojom invazijom 2003. godine srušile diktatora Saddama Husseina. Danas je za iračku politiku navigacija između američkog i iranskog pritiska postala gotovo nemoguća misija, dok se postojeće unutrašnje podjele samo produbljuju. S druge strane, američko-izraelski napad na Iran, izveden 28. februara, izazvao je val solidarnosti čak i u onim taborima koji inače ne gaje proiranske simpatije.

Ali al-Zaidi, novi irački premijer, u političkim krugovima slovi za biznismena „namazanog svim mastima“. Početkom aprila, popularni šiitski vođa Muqtada al-Sadr, koji se protivi i američkom i iranskom utjecaju te bojkotuje službenu politiku, organizovao je u Bagdadu masovne demonstracije. Mnogi u zemlji ovaj rat doživljavaju kao napad na „islam i muslimane“. Posebno radikalne šiije mobiliziraju sljedbenike dajući sukobu religioznu konformaciju, pri čemu ne zaostaje ni druga strana. Američki ministar rata Pete Hegseth u martu je iznio tvrdnju kako se američka vojska bori „za Isusa“.

Religijska nadogradnja postala je neizostavan alat propagandista. Magazin New Lines citira jednog vođu milicije u Bagdadu, odanog Iranu, koji govori o „američko-izraelskoj borbi protiv šiizma“. Prema njegovim riječima, to će samo ubrzati povratak „Mahdija“, dvanaestog imama koji je nestao kao dijete u osmom stoljeću i čiji dolazak, kao neku vrstu spasitelja, očekuju mnogi vjernici.

Iako šiije čine većinu u Iraku, oni su socijalno i politički duboko podijeljeni. Upravo se ta podjela ogledala u mukotrpnom procesu izbora novog šefa vlade. U ponedjeljak, tek u zadnji čas prije isteka ustavnog roka, nominovan je Ali al-Zaidi. Izbori su održani još u novembru, a državu je u međuvremenu privremeno vodio Mohammed Shia al-Sudani, i to usred rata koji direktno pogađa iračke interese.

Nakon dugotrajnog natezanja, najjači blok u parlamentu sa 185 od 329 mjesta, takozvani šiitski „Koordinacioni okvir“, uspio se usaglasiti oko kandidata. Zaidi sada ima mjesec dana da sastavi vladu. Svoj program i kabinet mora progurati kroz parlament u kojem ne vladaju samo unutaršiitski sukobi, već i bojkot najveće kurdske stranke KDP (Demokratska partija Kurdistana). Regionalna vlada u Erbilu ima dugačku listu zahtjeva prema Bagdadu, dok su istovremeno sunitske stranke zadržale snažan utjecaj u svojim regijama.

Ali al-Zaidi slovi za tehnokratu, politički je prilično neiskusan i na prvi pogled ostavlja dojam dobroćudnog čovjeka. Ipak, on je iskusan biznismen i bankar. Ovaj četrdesetogodišnji milijarder s gustom bradom, porijeklom iz provincije Dhi Qar, bogatstvo je stekao prvenstveno putem državnih ugovora. Bio je na visokim administrativnim pozicijama u institucijama poput National Holding Company, Al-Shaab univerziteta te medicinskog instituta Ishtar, a vlasnik je i utjecajne televizije Dijlah TV.

Kontroverzu izaziva njegov odnos s islamskom bankom Al-Janoob, čiji je bio vlasnik i predsjednik uprave, a kojoj su Sjedinjene Države 2024. godine uvele sankcije zbog pranja novca i ilegalnih dolarskih transakcija. Nakon toga joj je i Centralna banka Iraka zabranila poslovanje u dolarima.

Put do nominacije za Zaidija se otvorio tek nakon što su se povukli najjači pretendenti. To je prije svega bio privremeni premijer Sudani, čija je stranka zapravo pobijedila na novembarskim izborima. Međutim, šiitski blok je u januaru nominovao Nurija al-Malikija, na što je Washington reagovao oštro. Predsjednik Donald Trump lično je zaprijetio obustavom svake podrške Iraku ukoliko Maliki preuzme vlast.

Maliki, koji je već vladao od 2006. do 2014. godine pokazujući autoritarne tendencije, smatra se izrazito proiranskim i antisunitskim kadrom. Pragmatični dio „Koordinacionog okvira“ nije ga želio u strahu od gubitka američke pomoći, ali problem je što u tom istom bloku sjede i stranke proiranskih šiitskih milicija. Taj okvir ujedinjuje čitav šiitski spektar koji ima oprečna viđenja o tome kako se postaviti u iranskom ratu.

Irak ostaje u ogromnoj mjeri ovisan o SAD-u, naročito kada je riječ o vojnoj tehnologiji. Često se čuje teza da bi Amerikanci iračkoj vojsci mogli „ugasiti svjetlo“ kad god požele. Američke trupe, koje su se nakon povlačenja 2011. vratile u zemlju 2014. godine zbog uspona Islamske države (IS), u međuvremenu su se povukle na kurdski sjever. Irački parlament još od 2020. godine zahtijeva njihovo potpuno povlačenje.

Vojna baza Harir kod Erbila, gdje su stacionirane američke snage, bila je meta napada šiitskih milicija odmah na početku aktuelnog rata, jer one čine dio teheranske „osovine otpora“. Granatirana je i američka ambasada u Bagdadu, na što je američko ratno vazduhoplovstvo odgovorilo udarima u samoj prijestolnici. Milicije povremeno napadaju i druge zaljevske države u kojima su stacionirane američke trupe, poput konzulata Ujedinjenih Arapskih Emirata u Erbilu.

Dronovi milicija pogađaju rafinerije na sjeveru, a posebno često prodiru prema Kuvajtu. Kako je nafta glavni izvor prihoda Iraka, zemlja je teško pogođena blokadom Hormuškog tjesnaca. Izvoz nafte kroz Zaljev gotovo je potpuno kolabirao. Sudbina režima u Iranu direktno će odrediti i budućnost iračkih šiitskih milicija. U samom Iraku sve su glasniji oni koji ne žele da njihova zemlja ostane talac trajnog sukoba između Irana i Izraela. Ipak, proiranske snage imaju ogroman utjecaj, a vlada ostaje zarobljena između Teherana i Washingtona.

Šiitske milicije, okupljene u PMF (Popular Mobilisation Forces ili Hashd al-Shaabi), svoj najveći uspon doživjele su u ratu protiv Islamske države. One se sastoje od desetina grupa, od kojih su najpoznatije radikalne Asaib Ahl al-Haq, Kataib Hezbollah, Harakat al-Nujaba i Sayyid al-Shuhada. Sjedinjene Države ih tretiraju kao terorističke organizacije pod sankcijama. Nakon napada Hamasa na Izrael u oktobru 2023. godine, ove grupe su se ujedinile pod imenom „Islamski otpor u Iraku“. Iako je Sudanijeva vlada uspjela Irak uglavnom držati po strani, čak i tokom dvanaestodnevnog rata u junu 2025. godine, pred novim premijerom je period u kojem će pragmatizam bankara biti stavljen na najteži mogući ispit.

IZVOR: Der Standard