Konačna statistika žrtava u Sarajevu prikazuje stravičan bilans: ukupno je ubijen 9.071 građanin, što je 10,6% od ukupnog broja stanovnika. Ako se tome dodaju 1.890 palih boraca, procenat poginulih dostiže 12,9%, što je znatno iznad jugoslovenskog prosjeka od 10,8%. Gotovo svaki osmi stanovnik Sarajeva stradao je u ovom vihoru zla

Uoči 1941. godine, Sarajevo je predstavljalo jedan od najvitalnijih urbanih centara Kraljevine Jugoslavije. Po broju stanovnika, grad se čvrsto pozicionirao odmah iza Beograda, Zagreba i Subotice, sa populacijom koja se, prema tadašnjim procjenama, kretala u rasponu od 85.000 do 90.000 duša. Iako je privrednom snagom donekle zaostajalo za centrima na sjeveru, Sarajevo je bilo tipičan i dinamičan trgovačko-industrijski grad.

Statistika iz 1938. godine bilježi postojanje 215 industrijskih preduzeća, koja su u velikoj mjeri bila fokusirana na preradu i zanatstvo. Duh grada počivao je na plećima 2.092 zanatske radnje i oko 1.500 trgovačkih radnji koje su činile žilu kucavicu sarajevske čaršije. Obrazovni život bio je u punom zamahu; u 22 osnovne škole, četiri gimnazije, te brojnim srednjim i nižim stručnim školama, svoje znanje je sticalo preko 12.000 učenika, generacija koja će, nažalost, prva osjetiti svu surovost nadolazećeg rata.

Sarajevo je kroz svoju dugu i često tragičnu historiju preživjelo mnoge nedaće, od upada stranih osvajača, dugotrajnih okupacija, pljački, pa sve do epidemija i razornih požara. Ipak, ništa od toga se ne može mjeriti sa onim što je donijela fašistička okupacija u periodu od 1941. do 1945. godine. Podaci o ljudskim žrtvama i materijalnoj šteti pružaju samo suhoparnu ljušturu užasa, dok stvarna statistika patnje, glad, nesigurnost, maltretiranja i zarazne bolesti, ostaje neuhvatljiva za klasične historiografske metode. Stradanje je počelo neslavnim porazom bivše jugoslovenske vojske, koja se u potpunom rastrojstvu povlačila kroz grad, izložena napadima njemačkih i talijanskih snaga, ali i unutrašnjim sabotažama petokolonaša.

Prvi direktni udarac pao je šestog aprila 1941. godine, kada su fašistički avioni bombardovali aerodrom u Rajlovcu. Napad je ponovljen i sutradan, a pravi haos nastupio je 12. i 13. aprila. Grad je bombardovan nasumce. Stradale su zgrade Suda, Pošte, hotela „Zagreb“, željeznička stanica, te brojne stambene zgrade i saobraćajnice. Bombe su padale po Centru, Vratniku, Medresama, Bembaši i Bjelavama. Prema podacima Gradskog odbora SUBNOR-a, samo u ovim naletima stradalo je oko 300 građana, ali su te brojke bile tek uvod u ono što će uslijediti.

Ulazak njemačke motorizovane kolone 15. aprila 1941. poslijepodne, označio je početak sistemskog zatiranja slobode. Prvi čin nove vlasti bio je simboličan i revanšistički: skinuta je spomen-ploča Gavrilu Principu i kasnije uručena lično Adolfu Hitleru kao rođendanski dar. Već sutradan, 16. aprila, Nijemci su uz pomoć domaće rulje i petokolonaša upali u Veliki jevrejski hram. Varvarsko demoliranje uključivalo je skidanje bakra s krova i spaljivanje neprocjenjivih umjetničkih i kulturnih vrijednosti Jevrejske opštine. Nakon toga, opljačkani su i ostali hramovi: aškenaski na Obali, te stari hramovi u starom dijelu grada i na Mejtašu. Bilo je jasno da će NDH, koja je preuzela vlast 24. aprila, dosljedno provoditi politiku istrebljenja Jevreja i Srba, po uzoru na Treći Rajh.

Nacizam, kao ideologija, dugo je pripremao teren. Čak je i režim stare Jugoslavije, pokušavajući se dodvoriti Berlinu, uvodio antisemitske mjere. Vlada Cvetković–Maček donijela je 1940. godine zakon kojim je Jevrejima zabranjen upis u državne srednje i visoke škole. U Sarajevu, gdje je živjelo oko 10.000 Jevreja, mržnja je sijana kroz revolverske listove poput „Svoj svome“, te beogradske listove „Balkan“ i „Vreme“. Klerofašistička i nacionalistička štampa stvorila je atmosferu u kojoj je progon postao “zakonit”, a pljačka “opravdana”.

Uspostavljanjem ustaške uprave, Sarajevo je postalo poprište najbrutalnijih zakonskih diskriminacija. „Sarajevski novi list“ postao je glavni instrument zastrašivanja, objavljujući naredbe koje su Srbe i Jevreje stavljale izvan svakog pravnog poretka. Već 22. aprila objavljeno je da je Jevrejima zabranjen pristup javnim lokalima. Uslijedila je naredba šefa ustaškog redarstva Drage Gregorića: Srbima i Jevrejima zabranjeno je nošenje hrvatskih simbola, isticanje zastava na kućama, a kretanje im je ograničeno. Pavelićevi zakoni o rasnoj pripadnosti i zaštiti “arijevske krvi” značili su da Jevreji i Srbi gube državljanstvo i bilo kakvu zakonsku zaštitu.

Uskoro su svi Jevreji i Srbi otpušteni iz državnih službi bez prava na penziju. Nad njihovom imovinom uspostavljen je sistem “povjerenika”. Poznati ustaški zlikovac Ivan Zubić postavljen je za upravitelja nad jevrejskim radnjama, dok su vlasnici ostavljani bez sredstava za goli opstanak. Na radnjama su se morali pojaviti natpisi „Jüdisches Geschäft“, dok su neki “arijevski” vlasnici, u naletu poltronstva, isticali natpise da su “židovske mušterije nepoželjne”.

U maju 1941. godine, teror je intenziviran, oduzimani su radio-aparati i telefoni, a kretanje je zabranjeno nakon 21 sat. Novi šef policije, dr. Branko Điković, potpisao je naredbe kojima se Jevrejima zabranjuje napuštanje grada i bilo kakav boravak van njihovih domova.

Poniženje je dobilo i vizuelni identitet: svi Jevreji od 15 do 60 godina morali su nositi žute trake sa šestokrakom zvijezdom, a kasnije i metalne ploče sa slovom „Ž“. Štampa je likovala naslovima poput „Židovstvo najveće socijalno zlo“ ili „Pred likvidacijom Židovstva“. Prisilan rad postao je svakodnevica. Sarajevskim ulicama kretale su se kolone ljudi koje su ustaški stražari vodili u vojni logor na najteže fizičke poslove. Intelektualci, upregnuti žicom oko pojasa, tjerani su da vuku teške kamene valjke. Pojedini građani su hvatali Jevreje na ulicama i odvodili ih svojim kućama da im besplatno rade teške poslove, oduzimajući im pritom satove i nakit.

Masovna likvidacija počela je nakon diverzije u Željezničkoj radionici krajem jula 1941. godine. Ustaše su to uzele kao povod da bez suđenja strijeljaju 12 Srba i 8 Jevreja kao taoce. Već trećeg septembra 1941. iz Sarajeva je krenuo prvi transport od 324 Jevreja u logor Kruščica, a ubrzo i drugi sa 331 osobom. Ljudi su istjerivani iz svojih stanova jer su ti prostori navodno bili potrebni za Francetićevu „Crnu legiju“. Zatvorenici iz Kruščice kasnije su prebačeni u Jasenovac (muškarci) i Loborgrad (žene). Akcijama je rukovodio šef Gestapoa dr. Hajnrih, a glavni izvršilac bio je zloglasni Ivan Tolj.

Najmasovnije hapšenje dogodilo se u noći sa 15. na 16. novembar 1941. godine. Organizovana je divljačka hajka; hvatani su nepokretni bolesnici, starci i djeca. Oko 3.000 sarajevskih Jevreja odvedeno je u prepunim vagonima za Jasenovac. Ukupno je 7.092 Jevreja iz Sarajeva izgubilo život kao žrtva fašističkog terora, što čini preko 77% ukupnih žrtava u gradu. Ako se tome dodaju borci, jevrejska zajednica je izgubila gotovo tri četvrtine svog predratnog sastava. Od nekadašnjih 10.000, u grad se nakon rata vratilo svega 1.277 preživjelih, dok su mnogi ostali u Italiji ili odselili u Palestinu i SAD.

Sudbina sarajevskih Srba bila je podjednako stravična. Ustaški funkcioneri Mile Budak i Viktor Gutić otvoreno su putem štampe najavljivali politiku trećina: jednu trećinu pobiti, jednu raseliti, jednu pokatoličiti. Gutić je svojim sljedbenicima poručivao da ih uništavaju gdje god stignu. U Sarajevu su odmah zatvorene sve pravoslavne crkve, mitropolija i kulturna društva, uključujući i najbogatiju biblioteku „Prosvjete“. Već petog maja 1941. grupa Srba je odvedena u Gospić, odakle se niko nije vratio. Među žrtvama su bili i dr. Jovan Kršić, urednik „Pregleda“, te mitropolit Petar Zimonjić.

Hapšenja su postala masovna nakon napada Njemačke na Sovjetski Savez. Uoči Vidovdana 1941. zatvoreno je 150 talaca, a 29. juna strijeljana je grupa od 25 Srba. Jula i avgusta pohapšeni su brojni činovnici Šipada, dok su pravoslavni sveštenici sa porodicama deportovani u logor Caprag. Teror se proširio na okolinu: na Alipašinom Mostu 7. septembra 1941. živo je zapaljeno 53 ljudi u dvije kuće. U Rakovici je poklano preko stotinu ljudi, u Semizovcu 50, u Ilijašu preko 100, a u Rajlovcu oko 250. Ukupan broj Srba u Sarajevu stradalih od fašističkog terora iznosi 1.427, od kojih je većina ubijena u prve dvije godine rata.

Kako se rat bližio kraju, zločini su postajali još bestijalniji. Jedno od posljednjih divljanja pomahnitalih ustaša pod komandom Maksa Luburića bilo je vješanje 55 žrtava na Marijin-Dvoru, 28. marta 1945. godine. Među obješenima su bili radnici, studenti, zanatlije i 29 policajaca. Tek po oslobođenju grada otkrivene su masovne grobnice koje su svjedočile o razmjerima zla. U vili Berković, Luburićevom mučilištu, otkrivena su tijela 23 rodoljuba ubijena hladnim oružjem i tupim predmetima, deformirane lobanje i prerezani vratovi svjedočili su o sadizmu dželata. Na Darivi je otkopana grobnica sa 74 žrtve ubijene vješanjem i klanjem.

Konačna statistika žrtava u Sarajevu prikazuje stravičan bilans: ukupno je ubijen 9.071 građanin, što je 10,6% od ukupnog broja stanovnika. Ako se tome dodaju 1.890 palih boraca, procenat poginulih dostiže 12,9%, što je znatno iznad jugoslovenskog prosjeka od 10,8%. Gotovo svaki osmi stanovnik Sarajeva stradao je u ovom vihoru zla.

Danas, ova imena i lokacije, od Rajlovca i Vraca do Marijin-Dvora i Darive, ostaju trajni spomenik jednoj teškoj historiji i opomena budućim generacijama o tome šta se događa kada mržnja postane zvanična državna politika. Materijalna šteta bila je ogromna, ali ljudski gubici su nenadoknadivi; Sarajevo je izgubilo slojeve svoje kulture, zanatstva i inteligencije koji su se decenijama mukotrpno gradili. Sjećanje na ove žrtve nije samo čin historijske pravde, već i moralni imperativ za grad koji je uvijek znao preživjeti, ali nikada nije zaboravio cijenu svoje slobode.