Njegova biografija krije mnogo dublju dramu identiteta koja je obilježila razmeđe dvaju carstava. U vremenu kada su se bosanskohercegovački muslimani nalazili na historijskoj prekretnici, Đikić je svoj poetski dar i politički žar beskompromisno uložio u ideju srpskog nacionalnog opredjeljenja

Kada je 1896. godine, kao učenik trećeg razreda mostarske Gimnazije, Osman Đikić objavio svoju prvu pjesmu u listu Zora, malo ko je mogao naslutiti da će ovaj mladić postati jedna od najkontroverznijih i najtragičnijih figura bošnjačke i srpske kulturne historije.

Rođen u srcu Mostara 1879. godine, u porodici Ahmet-age i Hane Kurt, Đikić je odrastao u ambijentu koji je još uvijek vidao rane nakon odlaska Osmanskog carstva i bolnog prilagođavanja austrougarskoj okupaciji. Taj period, obilježen dramom identitetskog lutanja, definisat će Đikića ne samo kao pjesnika istančanog senzibiliteta, već i kao ideologa čije će nacionalno opredjeljenje izazvati duboke potrese u tadašnjem muslimanskom intelektualnom krugu.

Đikićev životni put bio je dinamičan i nemiran, baš kao i grad u kojem je ponikao. Nakon isključenja iz gimnazije zbog svojih stavova, obrazovanje nastavlja u Carigradu, Beogradu i Beču, gdje završava trgovačku akademiju. No, umjesto trgovačkih bilansa, Đikića su privlačili stihovi i politička borba. Njegovo rano stvaralaštvo bilo je duboko ukorijenjeno u temama domoljublja, nacionalizma i sevdaha. Upravo će ove tri niti činiti neraskidivu pletenicu njegovog opusa, ali će ga istovremeno dovesti u direktan sukob s tadašnjom muslimanskom elitom okupljenom oko lista „Behar“.

Ključni trenutak Đikićeve javne afirmacije, ali i početak njegovog intelektualnog izgnanstva iz matičnog kruga, bila je 1900. godina. Tada je u Beogradu, zajedno s Omer-begom Sulejmanpašićem Skopljakom i Avdom Karabegovićem, objavio zbirku pjesama „Pobratimstvo“. Ova knjiga nije bila samo književno djelo; ona je bila politički manifest. Kroz nju su autori jasno obznanili svoje srpsko nacionalno opredjeljenje, zagovarajući ideju zbližavanja Bošnjaka i Srba na platformi zajedničkog porijekla i borbe protiv tuđinske vlasti.

Reakcija muslimanske inteligencije bila je žestoka. Safvet-beg Bašagić, Edhem Mulabdić i Osman Nuri Hadžić, kao predvodnici kulturnog pokreta koji je težio očuvanju posebnosti muslimanskog identiteta u okviru srednjoevropskog kulturnog kruga, doživljavali su Đikićevo srpstvo kao opasnu stranputicu. Za njih je naklonost srpskom ili hrvatskom taboru bila prihvatljiva isključivo kao široka panslavenska ideja, ali nikako kao odricanje od vlastite narodne supstance.

Kako primjećuje historičar Muhamed Hadžijahić, za većinu tadašnjih kulturnih radnika srpstvo i hrvatstvo bili su tek „šira politička platforma“, slična onome što je jugoslavenstvo predstavljalo kasnijim generacijama. Međutim, kod Đikića je to bilo nešto više, bio je to iskren, gotovo fanatičan doživljaj pripadnosti.

Dok su ga u Sarajevu i Mostaru kritizirali, u Beogradu je Đikić dočekivan raširenih ruku. Postao je miljenik beogradske boemije i književne elite okupljene oko Janka Veselinovića, Stevana Sremca i Milovana Glišića. Srpska kraljevska akademija je već 1899. godine prepoznala njegov potencijal, otkupivši rukopisnu zbirku „Hercegovački biser“, u kojoj je Đikić sabrao „srpske narodne muhamedanske ženske pjesme“.

Srpski intelektualci tog vremena pokazali su mnogo više taktičnosti u pridobijanju muslimana nego sama srpska država. Stevan Sremac je mudro savjetovao da se ne srlja s „posrbljivanjem“, svjestan da bi preuranjena i agresivna asimilacija mogla otuđiti muslimanske mase i vratiti ih isključivo vjerskom identitetu. Đikić je, međutim, bio nestrpljiv. Njegov rad u Mostaru oko lista „Zora“, uz Aleksu Šantića i Jovana Dučića, bio je prožet idejom da se kroz kulturu i zajedničku borbu za autonomiju premoste stoljetni jazovi.

Đikićeva uloga postala je presudna početkom 20. stoljeća, tokom borbe za vjersko-prosvjetnu autonomiju muslimana u BiH. Taj pokret, iako primarno vjerski, imao je snažnu antiaustrijsku oštricu. Kao vješt publicist, Đikić je postao sekretar „Gajreta“ i urednik istoimenog lista, dajući pokretu intelektualnu dubinu koju je malo koji drugi član Egzekutivnog odbora mogao ponuditi.

Nakon što je autonomija izvojevana, a Muslimanska narodna stranka ušla u Bosanski sabor, Đikić je osjetio da se oštrica borbe otupljuje. Razočaran spremnošću elite da surađuje s vlastima u Beču radi očuvanja agrarnih interesa (odlaganje rješavanja kmetskog pitanja), on pokreće opozicioni list Samouprava. Tu se profilira kao beskompromisni zagovornik saradnje muslimana i pravoslavnih, vjerujući da je to jedini put ka istinskoj slobodi. No, cijena takvog stava bila je visoka, ostao je neshvaćen od većine svog naroda, a često i instrumentaliziran od strane onih kojima je služio kao „dokaz“ nacionalne transformacije.

Iako je politički angažman u kasnijoj fazi života potisnuo njegovo pjesništvo u drugi plan, Osman Đikić ostaje upamćen kao autor čiji su stihovi preživjeli ideološke lomove vremena. Njegov književni rad obuhvata zbirke „Muslimanskoj mladeži“ (1902) i „Ašiklije“ (1903), ali i dramu „Zlatija“, koja je bila nezaobilazan dio repertoara na zabavama „Gajreta“.

Đikić nije bio pjesnik velikog, epskog formata, ali je u malim formama, posebno u religioznim pjesmama napisanim u ranoj mladosti, pokazivao talenat koji je obećavao mnogo više nego što je surova realnost tuberkuloze dozvolila.

Njegov najtrajniji spomenik u narodu nije podignut od kamena, već od stihova. Pjesma „Đaurko mila“, nastala iz prkosa i iskrene ljubavi prema mladoj glumici Zori Milojković, postala je antologijska sevdalinka. Brak s inovjerkom i glumicom bio je skandal za tadašnju mostarsku čaršiju, ali za Đikića je to bio čin životne dosljednosti, spajanje svjetova koje je zagovarao u politici, ostvario je u vlastitom domu. Nažalost, sudbina mu nije podarila vrijeme; umro je u rodnom Mostaru 30. marta 1912. godine, u 33. godini života, od tada neizlječive „sušice“.

Đikić je bio strastveni folklorist koji je sakupio blizu 5.000 stihova narodnih pjesama u Mostaru i Stocu. Tu dragocjenu zbirku, pod naslovom „Hercegovački biser“, ustupio je Srpskoj kraljevskoj akademiji u Beogradu.

Iako su te pjesme, mahom balade i romanse, predstavljale vrhunac narodnog stvaralaštva, Akademija ih je decenijama držala u arhivi, nikada ih ne vrativši narodu iz kojeg su potekle. Alija Nametak je s pravom kritikovao ovaj postupak, ističući da bi objavljivanje tih pjesama apsolutno podiglo Đikićevu književnu vrijednost.

Taj čin „pokopavanja“ rukopisa u arhivu simbolično oslikava sudbinu mnogih muslimanskih intelektualaca koji su se nacionalno opredijelili kao Srbi, bili su slavljeni kao simboli, ali je njihovo stvarno kulturno naslijeđe često ostajalo u sjeni političke upotrebne vrijednosti.

Možda najbizarnije poglavlje Đikićeve biografije ispisano je pune 24 godine nakon njegove smrti. Pjesnik je prvobitno sahranjen u mostarskom Carinskom haremu, ali su 1936. godine njegove kosti iskopane iz političkih razloga. Bio je to period Kraljevine Jugoslavije, vrijeme Šestojanuarske diktature i žestokih borbi za prevlast nad bošnjačkim biračkim tijelom između Mehmeda Spahe (JMO) i prosrpski ili prohrvatski orijentisanih grupa.

Srpska politika tog vremena odlučila je reaktuelizirati Đikićev lik kako bi suzbila uticaj Hakije Hadžića i njegove prohrvatske platforme. Podignuto je raskošno turbe u malom haremu uz Karađozbegovu džamiju, a Đikićevi ostaci su uz veliku pompu i političke govore preneseni na novo počivalište. Pjesnik, koji je za života bio most između kultura, u smrti je postao oruđe u rukama onih koji su nastojali dokazati „srpski karakter“ Bosne i Hercegovine.

Ironija historije ogleda se u tome što je već 1939. godine, sporazumom Cvetković-Maček, srpska politika žrtvovala interese Bošnjaka (pa i onih „srpski opredijeljenih“) radi direktnog dogovora s Hrvatima o podjeli teritorije. U tom novom političkom preslagivanju, ni Mehmed Spaho, ni Osman Đikić, ni njegovo turbe više nisu bili potrebni kao simboli.

Danas na Osmana Đikića ne bismo trebali gledati kroz usku dioptriju savremenih nacionalnih sukoba. On je bio dijete svog vremena, razapet između dva carstva i više identiteta, koji je u srpstvu iskreno vidio put ka oslobođenju od kolonijalne vlasti. Njegova tragedija nije bila samo u ranoj smrti, već u činjenici da je njegova iskrena težnja za bratstvom često bivala zloupotrebljavana za dnevno-političke ciljeve.

Đikić ostaje bošnjački pjesnik po svom senzibilitetu i jeziku, srpski po svom opredjeljenju, a bosanskohercegovački po svojoj ukupnoj sudbini, podsjetnik na vrijeme kada su se identiteti birali srcem, čak i kada je cijena toga bila vječni nesporazum s okolinom.