Hadži Makso Despić bio je istaknuti trgovac, dobrotvor i vizionar, čije naslijeđe nadilazi vrijeme u kojem je živio. U svom testamentu posvetio je veliku pažnju vlastitom odlasku, ostavljajući detaljne upute o običajima koje treba zadržati, ali i onima koje treba pojednostaviti ili izostaviti – uz duhovita i životopisna obrazloženja.
Na današnji dan, prije 105 godina, u Sarajevu je napisan testament Hadži-Makse Despića, jednog od najznačajnijih ličnosti ugledne sarajevske porodice Despić. Njegova kuća, sačuvana u originalnom obliku danas je depandans Muzeja Sarajeva.
Hadži Makso Despić bio je istaknuti trgovac, dobrotvor i vizionar, čije naslijeđe nadilazi vrijeme u kojem je živio. U svom testamentu posvetio je veliku pažnju vlastitom odlasku, ostavljajući detaljne upute o običajima koje treba zadržati, ali i onima koje treba pojednostaviti ili izostaviti – uz duhovita i životopisna obrazloženja.
“Njegov testament nije samo pravni dokument, već i snažna poruka o prolaznosti života, njegovoj ljepoti i vrijednosti sitnica, kao i o potrebi da se izbjegnu bespotrebna opterećenja. Ujedno predstavlja i vrijedan historijski izvor o društvenim odnosima i organizaciji zajednice tog vremena. Posebno je značajno što je dio svoje imovine namijenio siromašnima, bez obzira na vjeru, svjedočeći o dubokom osjećaju solidarnosti i zajedništva: srpskoj sirotinji 1000 dinara, putem društva Kolo srpskih sestara, rimokatoličkoj sirotinji 500 dinara, muslimanskoj sirotinji 500 dinara, putem društva Merhamet, jevrejskoj sirotinji 500 dinara, putem društva Societad de visitar dollentes”, navodi Muzej Sarajeva.
Ovim činom, dodaju iz Muzeja, hadži Makso je ostavio trajnu poruku humanosti i jednakosti, naglašavajući da pomoć treba stići do onih kojima je najpotrebnija – tiho i dostojanstveno.
„Ova moja naredba služi samo za mene, a neka bude pouka svakome živome bratu i prijatelju…“
Njegove riječi i danas odzvanjaju kao podsjetnik da se vrijednost čovjeka ne mjeri onim što posjeduje, već onim što ostavlja drugima, a sam testament i dalje plijeni pažnju posjetilaca Despića kuće.
Despića kuća danas je autentična slika života iz 18. i 19. stoljeća. Kuću je izgradio i u njoj sa porodicom svoj život proveo Makso Despić.
Makso Despić obogatio se na trgovini. Naime, kada je Grčka postala samostalna u 19. stoljeću pravoslavni trgovci su počeli trgovati sa Grcima dobijajući tako povoljnije cijene od njih u odnosu na cijene koje su imali muslimanski trgovci. U to vrijeme Solun i njegova luka postali su centar trgovine.
Makso Despić je na mjestu današnje kuće sredinom 18. stoljeća napravio manju kuću. Danas je je ta manja kuća dio koji se nalazi lijevo od ulaza u prizemlju, i to je onaj dio koji je u kasnijim godinama postao ženska ili mjačina soba. Kako se trgovački posao razvijao, tako je i kuća rasla. Na desnoj strani dograđen je dio kuće, sa još nekoliko prostorija među kojima je i takozvana muška ili babina soba. U ovim sobama još se nalazi originalni namještaj iz 19. stoljeća. Zanimljivo je da je stari i novi dio kuće “dijelila” ulica, ondje gdje su sada stepenice koje vode na sprat, nekada je prolazila ulica. Kuća je inače na dva boja, odnosno etaže.
Despića kuća pravi je spoj orijentalnog i zapadnog. Posebno se to primijeti na spratu. Jedna soba je tipično orijentalnog stila, tri metra dalje je soba u tipično zapadnjačkom stilu. To je soba Maksine snahe, koja je inače bila rodom iz Beča i ona je sa sobom donijela namještaj koji se tada koristio u metropolama zapadne Evrope.
Kako je Makso Despić bio trgovac i često putovao svijetom sa svojih putovanja donosio je i razne predmete, stilove koji su na njega utjecali i koje je želio primijeniti u svome domu. Kuća je svoj konačan izgled, kakvu je i danas poznajemo, dobila u 19. stoljeću. Nasljednici su kuću darovali Muzeju sredinom 20. stoljeća.
