U povodu godišnjice rođenja prof. dr. Muniba Maglajlića, podsjećamo na ovog istaknutog naučnika i nekadašnjeg predsjednika Preporoda. Maglajlić je ostavio neizbrisiv trag u proučavanju sevdalinke kao univerzalnog kulturnog dobra, ali i imao jednu od ključnih uloga u naučnom utemeljenu povratka historijskog imena Bošnjak. Kroz prizmu arhivske građe i lingvističke evolucije, profesor Maglajlić je dekonstruisao vijekove terminoloških zabluda, dokazujući neraskidivu vezu između naroda, jezika i domovine Bosne

U bogatoj plejadi bosanskohercegovačkih intelektualaca koji su drugu polovicu 20. i početak 21. stoljeća posvetili artikulaciji bošnjačkog kulturnog identiteta, ime profesora dr. Muniba Maglajlića zauzima jedno od ključnih mjesta. Rođen u Banjoj Luci 24. marta 1945. godine, u osvit novog historijskog poglavlja, Maglajlić je svoj životni put neraskidivo vezao za sudbinu naroda kojem je pripadao, ne samo kao naučnik već i kao jedan od ključnih neimara institucija koje čuvaju kolektivno pamćenje. Njegovo obrazovanje, započeto u rodnom gradu, a krunisano na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odredilo je njegove temeljne interese: usmenu književnost, historiju jezika i neumorno traganje za korijenima bošnjačkog bitka.

Karijera profesora Maglajlića bila je obilježena rijetkom kombinacijom naučne discipline i duboke emotivne povezanosti s predmetom istraživanja. Od asistenta u Institutu za izučavanje jugoslovenskih književnosti, preko direktora ove važne institucije, pa sve do redovnog profesora na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, prošao je put koji mu je omogućio da postane vodeći autoritet u oblasti usmene književnosti. Njegov rad nije bio ograničen samo na kabinetsko istraživanje; kao stipendista DAAD-a u Njemačkoj i učesnik brojnih međunarodnih simpozija, Maglajlić je bosanskohercegovačku kulturnu baštinu predstavljao svijetu kao ravnopravan dio evropskog kulturnog naslijeđa.

Istovremeno, njegov društveni angažman kroz Bošnjačku zajednicu kulture “Preporod”, gdje je obavljao dužnosti predsjednika i direktora Centra za bosanskomuslimanske studije, ostavio je neizbrisiv trag u projektima poput edicije “Bošnjačka književnost u 100 knjiga” i “Bošnjačkog biografskog leksikona”.

Kada se govori o naučnom doprinosu Muniba Maglajlića, nemoguće je zaobići njegovo filigransko tumačenje sevdalinke. Za profesora Maglajlića, sevdalinka nije bila tek muzejski eksponat ili relikt prošlosti, već živući organizam koji pulsira kroz historiju Bosne. Njegovo pojašnjenje statusa ove pjesme često je izazivalo pažnju jer je odbijao uske, politički motivirane definicije. Na pitanje da li je sevdalinka bošnjačka ili bosanskohercegovačka, Maglajlić je nudio odgovor koji nadilazi administrativne granice. Smatrao je da je ona “više nego bošnjačka i više nego bosanskohercegovačka”, jer njena bit ne prestaje na granicama sadašnje države, niti na rubovima Novopazarskog sandžaka.

Maglajlić je naglašavao da sevdalinka dijeli zajedničke izvore i okvire, bez obzira na to da li je nastajala u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru, Novom Pazaru ili Pljevljima. Za njega je pitanje “vlasništva” nad pjesmom bilo od sekundarnog značaja u odnosu na njenu estetsku i duhovnu vrijednost. Često je povlačio paralelu s baladom “Hasanaginica”, ističući da ono što vrijedi pripada cijelom svijetu, dok se za bezvrijedno niko ne otima.

Njegova borba za dignitet sevdalinke bila je ujedno i borba protiv “ljubavnog prenemaganja”, kako je to znao reći citirajući Hamdiju Šahinpašića. U vjerodostojnoj sevdalinci, tvrdio je Maglajlić, nema mjesta za patetiku ili karikaturalno prizivanje starih vremena; njena snaga leži u jezgrovitosti i nepatvorenoj emociji koja prepoznaje razliku između istinske usmene lirike i jeftine novokomponirane imitacije.

Najveći i najznačajniji dio naučnog i javnog djelovanja Muniba Maglajlića bio je posvećen razjašnjavanju terminoloških i historijskih pometnji oko nacionalnog imena Bošnjak. Kao čovjek koji je duboko poznavao arhivsku građu i razvoj jezika, Maglajlić je s hirurškom preciznošću dekonstruisao zablude koje su se decenijama, pa i vijekovima, taložile oko ovog pitanja. Za njega su Bošnjaci bili južnoslavenski narod čije su matične zemlje prvenstveno Bosna i Hercegovina, ali i prostori današnje Srbije i Crne Gore, s jasnom sviješću o dijaspori koja se proteže od Turske do Njemačke.

Njegova analiza imena počinje u srednjem vijeku, kada su etnici “Bošnjanin” i “Bošnjani” dominirali pismenom komunikacijom. Maglajlić je precizno objašnjavao lingvističku evoluciju: oba naziva, i Bošnjanin i Bošnjak, nastala su prema imenu zemlje Bosne, uz korištenje sufiksa -anin i -ak, uz neizbježno jotovanje osnove koje je dovelo do suglasnika “š”.

Prvi pisani trag oblika “Bošnjanin” nalazio je u carskoj tituli Manojla Komnena još iz 1166. godine, dok se oblik “Bošnjak” u literaturi javlja početkom 16. stoljeća. Maglajlić je rado citirao Marka Marulića i njegovu “Molitvu suprotiva Turkom” iz 1501. godine, gdje se Bošnjaci navode uz Hrvate, Grke, Latine i Srbe, kao i predgovor glagoljskog prijevoda Novog zavjeta iz 1562. godine. Ovi dokazi bili su mu ključni argumenti protiv teze da je ime Bošnjak “izum” modernog doba ili politička konstrukcija s kraja 20. stoljeća.

Tokom osmanskog perioda, naziv Bošnjak bio je ustaljen kako u narodnom govoru, tako i u službenim spisima (kao Bosnaklar ili Bosnak taifesi). Maglajlić je dokumentovao kako su ovo ime koristili i pisci drugih naroda, od Ivana Gundulića, koji pjeva o bošnjačkim junacima u hoćinskom boju, do Bartola Kašića, Andrije Kačića Miošića, pa čak i Dositeja Obradovića i Vuka Karadžića.

Međutim, problem nastaje krajem 19. stoljeća, u vrijeme slabljenja osmanske vlasti i jačanja nacionalnih pokreta u susjedstvu. Maglajlić je detaljno analizirao kako su Beograd i Zagreb, putem snažne propagande, vršili pritisak na pravoslavno i katoličko stanovništvo u Bosni, dok je austrougarska vlast, predvođena Benjaminom Kallayem, pokušala od “bošnjaštva” napraviti međuvjersku kategoriju.

Upravo je to nametanje imena odozgo, koje su pravoslavci i katolici odbijali, dovelo do paradoksalne situacije u kojoj su sami Bošnjaci počeli tražiti utočište u vjerskom imenu “musliman” kao etničkom markeru. Maglajlić je, pozivajući se na historičara Mustafu Imamovića, objašnjavao da je narod iz praktičnih razloga osjetio da se u političkom i kulturnom pogledu može ravnopravno odrediti jedino tim imenom, čime je privremeno napušteno višestoljetno historijsko ime povezano s domovinom.

Čak je i list “Bošnjak”, pokrenut s ciljem promocije te ideje, s vremenom počeo koristiti termin “musliman”. Ovaj period Maglajlić je vidio kao vrijeme nužne samoodbrane identiteta, ali i kao period u kojem su odlučno odbačeni uvredljivi nazivi poput “Muhamedanac” ili “Muhamedovac”, koji su proisticali iz nerazumijevanja islama.

Posljednje dionice Maglajlićevog historijskog pregleda odnosile su se na 20. stoljeće, period koji je za Bošnjake bio obilježen dramatičnim usponima i padovima u pogledu nacionalnog subjektiviteta. U Kraljevini Jugoslaviji, Bošnjaci nisu bili priznati kao narod, te su nosili vjersko ime kao nacionalno-politički supstrat. Iako je antifašistička borba i odluke AVNOJ-a te zemaljskih vijeća (ZAVNOBiH, ZAVNOS) donijele određenu afirmaciju, poslijeratni period donio je nove nedoumice. Maglajlić je podsjećao na praksu iz 1948. godine kada se vlast vratila “nacionalnom opredjeljivanju”, što je u praksi značilo pisanje imena “musliman” malim početnim slovom, tretirajući ga kao vjersku pripadnost, a ne nacionalnu bit.

Tek krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, bošnjačkom narodu se vraća oblik vjerskog imena kao etničkog, ovaj put s velikim početnim slovom – Musliman. Profesor Maglajlić je s posebnim uvažavanjem govorio o naporima naučnika poput Muhameda Hadžijahića i Muhsina Rizvića, koji su se zalagali za dvočlane nazive ili jasniju distinkciju u odnosu na druge islamske narode. Za Maglajlića, kruna ovog dugog historijskog procesa bio je Drugi bošnjački sabor u Sarajevu 1993. godine. Tada je, u jeku agresije na Bosnu i Hercegovinu, vraćeno historijsko ime Bošnjak, što je profesor smatrao činom historijske pravde i povratkom naroda vlastitom bitku.

Uprkos svim historijskim nedaćama koje je proučavao, profesor Munib Maglajlić ostao je nepokolebljivi optimista kada je u pitanju karakter Bosne. Odbijao je teze o Bosni kao “zemlji mržnje”, mada je upozoravao da je ne treba ni idealizirati. Njegov argument bio je jednostavan i duboko ljudski: prisustvo četiriju monoteističkih religija i činjenica da su Jevreji nakon progona iz Španije ovdje našli utočište, za njega su bili krunski dokazi o Bosni kao zemlji komšiluka i društvenog zajedništva. Maglajlić je vjerovao da su sukobi često bili uvezeni ili nametnuti, dok je suština bosanskog življenja bila u međusobnom prožimanju.

Njegov odlazak 19. oktobra 2015. godine ostavio je veliku prazninu u bosanskohercegovačkoj nauci. Ipak, iza njega je ostalo pet autorskih knjiga, stotine naučnih radova i, što je najvažnije, jasna metodologija kako se voli domovina i kako se brani vlastiti identitet, bez mržnje prema drugome.