Ban Matej Ninoslav, neopravdano zapostavljen u širim historijskim narativima, zaslužuje mjesto uz bok Kulinu Banu i kralju Tvrtku, jer je upravo on postavio pravne i diplomatske temelje na kojima će Bosna kasnije izrasti u najmoćnije kraljevstvo na ovim prostorima

Na današnji dan, 22. marta 1240. godine, pod zidinama Dubrovnika ovjerena je povelja koja već stoljećima stoji kao nepobitan dokaz suvereniteta i pravne uređenosti srednjovjekovne bosanske države.

Ban Matej Ninoslav, jedna od najmarkantnijih figura domaće povijesti, izdao je ovaj dokument na pergamentu, učvršćujući trgovačko-pravne odnose s Dubrovačkom općinom. Ovaj dragocjeni artefakt svjedoči o vremenu kada je Bosna bila nezaobilazan politički faktor na Balkanu, sposobna da parira regionalnim silama poput Ugarske i Raške.

Povelja iz 1240. godine nastala je u vrijeme kada je banov položaj bio ojačan nakon otpora ugarskim napadima, te svjedoči o Bosni kao o respektabilnom i suverenom faktoru u zaleđu jadranske obale.

Za razliku od svojih prethodnika, ban Ninoslav je 1240. godine lično posjetio Dubrovnik u pratnji svojih boljara, što je prvi poznati slučaj da bosanski vladar sa svojom dvorskom svitom direktno pregovara o međudržavnom sporazumu. Ovim činom Ninoslav je s Dubrovčanima sklopio „vječni mir i ljubav“, potvrđujući povlastice koje im je ranije dao ban Kulin, ali i uvodeći nove klauzule prilagođene tadašnjem vremenu

Ninoslavova vladavina, koja se okvirno proteže od 1232. do 1249. godine, bila je obilježena neprestanim pritiscima. Bilo je to doba krstaških pohoda na Bosnu, iniciranih iz Rima pod krinkom iskorjenjivanja „hereze“, dok su stvarni ciljevi često bili teritorijalno širenje ugarsko-hrvatskih vladara. U takvom ambijentu, ban Ninoslav se pokazao kao vješt diplomat i odlučan vojskovođa. Povelja iz 1240. godine nije bila samo puki trgovački ugovor, već demonstracija snage. Ban je u Dubrovnik stigao s dvorskom svitom i boljarima, istupajući kao potpuni suveren s titulom velikog bana bosanskog.

Analiza same povelje, a posebno njenih dodataka nastalih u periodu između 1232. i 1235. godine, otvara važno pitanje interpretacije etničkih i društvenih termina. U tekstu se spominje zakletva knezu Žanu Dandolu, gdje ban obećava slobodno kretanje „Vlasima“ i zaštitu njihove dobiti, baš onako kako je to činio i ban Kulin. Upravo su ovi nazivi, „Srbljin“ i „Vlah“, postali predmetom dugotrajnih historiografskih sporenja. Srpski historičari su godinama pokušavali nametnuti tezu da Ninoslav ovim terminima narod u Bosni naziva Srbima, a Dubrovčane Vlasima. Međutim, dubinska analiza teksta i istorijski kontekst potpuno odbacuju takve tvrdnje.

Sam pisar Desoje, koji je bio zaposlen u Dubrovniku i vjerovatno porijeklom iz Srbije, unio je u dodatak povelje terminologiju koja je njemu bila bliska, ali koja nije odražavala unutrašnje uređenje Bosne. Povelja jasno razlikuje tri grupe ljudi. Prva grupa su „Mi“, odnosno ban, njegovi dostojanstvenici i narod Bošnjani. Druga grupa su „Vi“, pod čime se misli na Dubrovčane. Treća grupa su „Oni“, označeni kao Srblji i Vlasi. Da su Srbi i Vlasi bili isto što i Bošnjani i Dubrovčani, dodatne klauzule o njihovom suđenju ne bi imale nikakvog pravnog smisla, jer je ban u glavnom dijelu povelje već regulisao odnose između svojih podanika i Dubrovčana.

Osim toga, tvrdnja da su Dubrovčani nazivani Vlasima nema uporišta u izvorima. Sami Dubrovčani se nikada tako nisu nazivali, niti su ih susjedi tako oslovljavali. Čak i srpski izvori, poput povelje Stefana Dušana iz 1345. godine, prave jasnu distinkciju između trgovaca Dubrovčana, Vlaha i Srba. Iz ovoga proizlazi da su Srbi i Vlasi u Ninoslavovim poveljama zapravo stranci, najamnici ili specifične socijalne grupe koje su se zatekle na teritoriji Bosne ili Dubrovnika, te je njihov status morao biti zasebno regulisan međudržavnim ugovorom.

Ninoslavova Bosna bila je zemlja u kojoj se identitet Bošnjana već tada jasno kristalisao kroz institucije vlasti i Crkvu bosansku. Iako je ban 1233. godine formalno prešao na katoličanstvo pod pritiskom papskog izaslanika Jakoba, ubrzo se vratio odbrani domaćih krstjana kada je postalo jasno da su ugarske pretenzije usmjerene na uništenje bosanske samostalnosti. On je uspio ujediniti plemstvo i seljaštvo, pružajući otpor krstaškoj vojsci hercega Kolomana. Njegova pobjeda 1238. godine omogućila je Bosni da nastavi svoj autentični razvoj, a povelja iz 1240. godine bila je potvrda tog trijumfa.

Zanimljivo je da se u Ninoslavovo vrijeme Bosna širila i na primorje. Nakon mongolske najezde koja je oslabila Ugarsku, grad Split je izabrao upravo bana Ninoslava za svog kneza. Taj potez je izazvao gnjev kralja Bele IV, koji je poveo novi rat 1244. godine. Ban je i tada pokazao mudrost, izbjegavši direktan sukob pristankom na potvrdu prava bosanskoj katoličkoj biskupiji, čime je kupio dragocjeno vrijeme za stabilizaciju unutrašnjih prilika. Njegov rad na jačanju države kulminirao je uobličavanjem staleške organizacije vlastele, koja će kasnije biti temelj kraljevstva.

Važnost povelje od 22. marta ogleda se i u njenom jeziku. Pisana narodnim govorom s primjesama staroslavenskog, ona je spomenik pismenosti koji negira tvrdnje o kulturnoj izolovanosti srednjovjekovne Bosne. Ninoslav se u njoj ne obraća samo kao vladar, već i kao garant pravne sigurnosti, obećavajući da će svaku štetu nanesenu Dubrovčanima lično rješavati na svom sudu. Time je uspostavljen visok nivo pravne zaštite koji je privlačio strane investicije i omogućio procvat trgovine srebrom, olovom i drugim rudnim bogatstvima po kojima je Bosna postajala čuvena širom Evrope.

Kritičko sagledavanje Ninoslavovih povelja danas je važnije nego ikad. One su ključ za dekonstrukciju nacionalističkih mitova koji su decenijama pokušavali prisvojiti bosansku prošlost. Činjenica da se termini „Srbljin“ i „Vlah“ nakon 1249. godine potpuno gube iz bosanskih povelja, dok naziv Bošnjani postaje apsolutna konstanta, govori o sazrijevanju svijesti o teritorijalnoj i etničkoj posebnosti. Ban Ninoslav nije bio samo branilac granica, već i vizionar koji je shvatio da se snaga države ne gradi samo mačem, već i pisanim ugovorima, poštovanjem različitosti i čvrstim ekonomskim vezama sa susjedima.

Položaj Bosne u trinaestom stoljeću bio je određen stalnim balansiranjem između Istoka i Zapada. Dok su se papske poslanice bavile „heretičkom opačinom“, bosanski vladari su se bavili izgradnjom tvrđava, rudarstva i međunarodnih saveza. Povelja iz 1240. godine predstavlja vrhunac tog nastojanja. Ona je simbol opstanka zemlje koja je uprkos krstaškim ratovima, mongolskim hordama i pretenzijama susjednih kraljeva uspjela sačuvati svoj identitet. Ban Matej Ninoslav, neopravdano zapostavljen u širim historijskim narativima, zaslužuje mjesto uz bok Kulinu Banu i kralju Tvrtku, jer je upravo on postavio pravne i diplomatske temelje na kojima će Bosna kasnije izrasti u najmoćnije kraljevstvo na Balkanu.

Ovaj dokument, ispisan prije gotovo osam stoljeća, i danas nas podsjeća na važnost diplomatije i pisane riječi. U svijetu gdje su se savezi brzo sklapali i još brže raskidali, Ninoslavova zakletva Dubrovčanima ostala je kamen temeljac stoljetnog prijateljstva dva entiteta. Za Bosnu, taj 22. mart nije samo datum u kalendaru, već godišnjica potvrde njenog državnog subjektiviteta. Kroz redove ove povelje progovara glas slobodarske Bosne koja ne priznaje tutorstvo, već traži ravnopravnost, pravdu i mir za sve koji u nju dolaze s dobrim namjerama.

Treba istaknuti i ulogu Crkve bosanske koja je u Ninoslavovo vrijeme postala neodvojiv dio državnog aparata. Iako se u samoj povelji ne spominje eksplicitno u svakom redu, njen duh prožima banove odluke o zaštiti domaćih ljudi i odbijanju stranih jurisdikcija. Savez vlastele i krstjana bio je bedem koji je spriječio političku marginalizaciju zemlje. Ban Ninoslav je shvatio da je opstanak države moguć samo ako su njene institucije, vjerske i svjetovne, usmjerene ka istom cilju, a to je samostalnost. Povelja iz 1240. godine bila je i ostala najjasniji izraz te težnje, dokument koji svojom autentičnošću i danas nadjačava sve pokušaje revizije historije.

Historija Bosne mnogo je dublja i složenija od onoga što se često nudi u pojednostavljenim udžbenicima. Povelja bana Ninoslava je živi dokaz te složenosti. Ona nas uči da se identitet ne gradi na negaciji drugih, već na afirmaciji vlastitih vrijednosti i sposobnosti da se pregovara, trguje i živi u miru. Bosna bana Ninoslava bila je otvorena, ali svoja, dostojanstvena u svom otporu i mudra u svojoj diplomatiji, što su lekcije koje su jednako važne i u dvadeset prvom stoljeću.

Povelja od 22. marta 1240. godine potvrđuje da je ban Matej Ninoslav bio odlučan vladar koji je razumio važnost ekonomije za opstanak države. Oslobađanjem Dubrovčana od carina, on nije samo gubio direktni prihod, već je strateški privlačio strane trgovce, poticao izvoz bosanskih proizvoda i time jačao domaću privredu.

Njegova sposobnost da ujedini vlastelu, crkvu i narod u odbrani od vanjskih neprijatelja, dok istovremeno gradi čvrste diplomatske i trgovačke veze s primorskim gradovima, svrstava ga u red najvećih bosanskih vladara srednjeg vijeka.

IZVOR: arhiv, Adis Zilić