U subotu je početak sadašnjeg rata predstavljen kao „preventivni udar“, ali preventivni napad se pokreće protiv nekoga ko se sprema da vas napadne. Iran to nije činio. Istina je da ima užasan režim i istina je da godinama predstavlja opasnost za sigurnost Izraela i regiona. Ali nikada nije bio egzistencijalna prijetnja kakvom ga prikazuju u Izraelu

Ponovo je ratno vrijeme, a rat se opet predstavlja kao rješenje koje će jednom zauvijek riješiti egzistencijalne probleme Izraela. U početku će ponovo biti proglašen zapanjujućom pobjedom: svi će aplaudirati, Yair Lapid će pisati da smo snažan i ujedinjen narod, a analitičari će se nadmetati ko će više hvaliti izraelske hrabre podvige, sve do sljedeće zadovoljavajuće avanture.

Ponovo su gotovo svi Izraelci uvjereni da nema opravdanijeg niti uspješnijeg rata od ovoga, uz poznata pitanja: „Kakav smo izbor imali?“ i „Šta vi predlažete?“ kao u svim izraelskim ratovima. Taj zanos mogao se čuti već u petak navečer na televizijskim panelima, s uzbuđenim učesnicima koji su jedva čekali taj trenutak kao da čekaju Mesiju. Oduševljenje je izbilo u subotu, ali će trajati samo do sljedeće runde zadovoljstva, koja će stići prije nego što se očekuje.

Nekada je Izrael uživao nekoliko godina mira između ratova, osam od rata 1948. do Sinajske kampanje, jedanaest između nje i Šestodnevnog rata, šest do Jomkipurskog rata, devet do prvog rata u Libanu i dvadeset četiri do drugog a sada imamo tek nekoliko mjeseci između jednog rata i sljedećeg. Nekada su obećanja nakon svakog rata dosezala nebo, to iluzorno nebo pokretača i podržavalaca ratova, među koje spadaju gotovo svi Izraelci. „Nijedna granata, nijedna raketa ‘kaćuša’ više neće pasti na naše zajednice“, obećavao je Menachem Begin na kraju prvog rata u Libanu. „Krv nije prolivena uzalud“, obećavao je Ehud Olmert nakon drugog.

Obećano „jednom zauvijek“ neće biti postignuto ni mačem ni avionima F-35. Dokle god okupacija ostaje apsolutno „jednom zauvijek“, drugog neće biti.

Prošlog juna, prije samo osam mjeseci, proglašena je potpuna pobjeda nad Iranom. Benjamin Netanyahu je rekao da će uvodni udar ući u vojnu historiju Izraela i da će ga proučavati vojske širom svijeta. „U odlučujućem trenutku, narod poput lava [hebrejski naziv rata] ustao je, a naš urlik zatresao je Teheran i odjeknuo širom svijeta.“ Lavlji urlik se brzo pretvorio u ciku miša. „Historijska pobjeda“ koja je uklonila „dvije egzistencijalne prijetnje Izraelu, nuklearnu i balističku“, trajala je koliko i život leptira. Nekoliko mjeseci historijske pobjede i već nam treba nova.

Još se nismo ni oporavili od bombastičnog naziva Operacija Uzdignuti lav, a već nas je pogodio novi: Operacija Lavlji urlik, još djetinjastije ime. Ponekad se čini da su upravo ta razmetljiva imena koja se daju ratovima dovoljna da unaprijed predvidimo njihov neizbježni neuspjeh.

Nijedan rat u historiji Izraela, osim prvog, nije donio dugoročno postignuće. Nijedan. Nula. Većina su bili ratovi izbora, a odluka da se u njih krene uvijek je bila najgora moguća.

U subotu je početak sadašnjeg rata predstavljen kao „preventivni udar“, ali preventivni napad se pokreće protiv nekoga ko se sprema da vas napadne. Iran to nije činio. Istina je da ima užasan režim i istina je da godinama predstavlja opasnost za sigurnost Izraela i regiona.

Ali nikada nije bio egzistencijalna prijetnja kakvom ga prikazuju u Izraelu.

Naravno, trebalo bi se nadati da će ovaj put biti drugačije, kao što smo vjerovali u sve druge ratove na njihovom početku, ali iskustvo iz prošlosti ostavlja malo izgleda da će se to dogoditi. Čak i ako režim u Teheranu padne i Iran postane Švicarska, i čak ako se potpiše vječni mirovni sporazum između njega i Izraela, Izrael će pronaći neku novu vudu lutku kojom će nas plašiti.

To „jednom zauvijek“ koje nam obećavaju nikada neće biti postignuto ni mačem, pa čak ni avionima F-35. Možda je već kasno to reći, ali dok god okupacija traje, dok god ona ovdje ostaje apsolutno „jednom zauvijek“, drugog „jednom zauvijek“ neće biti.

Nakon dvije i po godine bez ikakvih rezultata u Gazi; nakon isto toliko vremena sa malim i beznačajnim uspjesima protiv Hezbollaha u Libanu; nakon osam mjeseci od posljednjeg napada bez ikakvih postignuća protiv Irana, vrijeme je da se otrijeznimo od opijenosti ratovima i njihovim uzaludnim obećanjima.

Krv će sada teći kao voda. Amerika nikada neće zaboraviti da smo je gurnuli u ovaj rat, na čijem ćemo se kraju probuditi u još jedno staro jutro.