Zašto spominjati Humu i Sehletul-vusul u vrijeme kada se u februaru obilježava Međunarodni dan maternjeg jezika?
Omer Hazim Humo, hercegovinski imam i intelektualac, hodža i muderis, pjesnik i društveno angažirani radnik, upamćen je kao veliki borac za bosanski jezik i njegovu institucionalizaciju sredinom 19. st. Iako je napisao više djela, poput bosanskog tedžvida i dvojezičnog rječnika, dosada je, pored nekoliko pjesama, njegovo jedino sačuvano vjeronaučno djelo Sehletul-vusul, koje je odštampao 1875, a koje je završio još 1865.
Zašto spominjati Humu i Sehletul-vusul u vrijeme kada se u februaru obilježava Međunarodni dan maternjeg jezika?
Svi znamo da se danas Međunarodni dan maternjeg jezika (21. februar) obilježava u znak sjećanja na bangladeške studente koji su tražili pravo obrazovanja na maternjem jeziku, čime se želi skrenuti pažnja na razvijanje svijesti o važnosti ovog humanog i temeljnog kulturnog nosioca identiteta svake ljudske zajednice. Isto tako, sintagma maternji jezik općeprihvaćena je činjenica i u međunarodnom jezičkom prometu.
Međutim, ovaj pojam u svoje vrijeme Humo je imenovao babinim jezikom, skrećući prije svega svojim sunarodnjacima pažnju na važnost maternjeg jezika kao temeljnog medijatora između čovjeka, društva i svijeta. Dosada nije tačno utvrđeno zašto Humo govori o maternjem kao babinu jeziku: je li to možda neka prevedenica iz drugih jezika ili literature s kojom se sreo, ili ona proizlazi iz tadašnjeg tradicionalnog razumijevanja oca u kulturi društva kojem je pripadao, ili ona označava vezu sa starinom, ili je pak riječ o nečemu sasvim drugom…
No, ono što je važno istaći upravo danas jeste da Humo, jasno i nedvosmisleno, u štampanoj verziji Sehletul-vusula kaže:
“Berlejiši, miftah lugati bosnevi. / U njemu su tri lugata četiri: / Turski, furski arabski, / znaćeš furski, / ne da lugat lagati. / Turćijatu zihun dobro otvori. / Tutkun Omer ovim zihni bi: / Brez šubhe je babin jezik najlašnji / Svatko njime vama vikom besidi. / Slatka braćo Bošnjaci, / Hak vam Omer govori!”
Alen Kalajdžija diplomirao je 2002. godine na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje je magistrirao 2007, a doktorirao 2012. godine. Predavao je kratko u osnovnoj i srednjoj školi, a imao je više angažmana u nastavi bosanskog jezika na univerzitetima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Objavio je četiri naučne monografije iz oblasti lingvističke bosnistike te zbirku kratkih priča. Uz više od 80 naučnih i stručnih radova te petnaestak kulturalnih kolumni objavio je približno 300 naučnopopularnih pojedinačno koncipiranih jezičkih savjeta o bosanskom jeziku. Na mjestu direktora Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu proveo je dva mandata (2013–2021). Trenutno u Institutu ima izbor u zvanje naučnog savjetnika.
