Od rimskih arena i javnih pogubljenja do opsade Sarajeva i vidikovaca iznad Gaze, historija bilježi mračnu fascinaciju tuđom patnjom. Fenomen poznat kao tanatoturizam pokazuje kako su rat, nasilje i tragedija kroz stoljeća pretvarani u spektakl za posmatrače, ponekad čak i u turističku atrakciju

Privlačnost prema mjestima stradanja i nasilja nije proizvod modernog doba. Ona je stara koliko i sama civilizacija. Danas je poznajemo pod imenom tanatoturizam, putovanja motivisana željom da se vidi, osjeti ili čak dodirne smrt. Iako savremeni svijet često misli da je riječ o novoj devijaciji, istorija pokazuje da je fascinacija tuđom patnjom kroz vijekove bila dio ljudskog ponašanja.

Krajem prošle godine italijansko tužilaštvo u Milanu otvorilo je istragu o navodnim turističkim turama organizovanim tokom opsade Sarajeva između 1992. i 1996. godine. Prema tim navodima, strani civili, među njima i državljani Italije, dolazili su u Bosnu i Hercegovinu kroz aranžmane specijalizovanih agencija koje su inače organizovale lovačka putovanja. Međutim, umjesto lova na divljač, navodno im je nuđena mogućnost da sa okolnih brda pucaju na građane opkoljenog Sarajeva.

Iako na prvi pogled zvuči nadrealno, ova priča uklapa se u širi fenomen koji istraživači nazivaju mračnim turizmom. Termin je 1996. godine uveo britanski profesor marketinga Tony Seaton sa Univerziteta Strathclyde u Glasgowu, opisujući ga kao „putovanje prema mjestu motivisano željom za stvarnim ili simboličkim susretom sa smrću, naročito nasilnom“.

Seaton je razlikovao nekoliko oblika takvog turizma: od tematskih parkova strave i izložbi posvećenih katastrofama, preko posjeta zatvorima i grobljima, do obilaska mjesta velikih bitaka ili tragedija poput Černobila. Najmračniju kategoriju čine lokacije genocida, poput Auschwitza.

Navodne ture u Sarajevo ponovo su dospjele u fokus javnosti zahvaljujući dokumentarcu „Sarajevo Safari“ slovenskog reditelja Mirana Zupaniča. Film govori o putovanjima organizovanim uz saučesništvo vojske bosanskih Srba koja je opsjedala grad. Prema svjedočenjima, bogati zapadni ljubitelji oružja i lova plaćali su ogromne svote, navodno i do 100 hiljada eura dnevno, kako bi bili odvedeni na položaje iznad grada i pucali na opkoljene stanovnike.

Navodni „turisti-snajperisti“ kretali su iz Trsta letovima bivše jugoslavenske aviokompanije Aviogenex prema Beogradu, a zatim helikopterima dalje prema Bosni, uključujući Sarajevo i Mostar. Među njima su, prema prijavi pisca Ezija Gavazzenija, mogli biti Britanci, Francuzi, Rusi, Amerikanci, Švicarci i najmanje pet Italijana.

Gavazzeni je slučaj prijavio zajedno s bivšim sudijom Guidom Salvinijem i advokatom Nicolom Brigidom. Italijanski tužilac Alessandro Gobbisio otvorio je istragu protiv nepoznatih osoba za teško ubistvo s predumišljajem i iz niskih pobuda.

Fenomen je svojevremeno zabilježio i Haški tribunal za ratove u bivšoj Jugoslaviji. Među svjedocima je bio i američki vatrogasac John Jordan, dobrovoljac u Bosni tokom rata. On je govorio da je viđao strance oko snajperskih položaja, sa oružjem koje je više ličilo na lovačko nego na vojno.

Opsada Sarajeva, najduža u modernoj evropskoj istoriji, trajala je gotovo četiri godine. Grad je bio izložen svakodnevnom granatiranju i snajperskoj vatri, dok su hiljade civila ubijene na ulicama, pijacama i u redovima za vodu. U tom kontekstu, sama pomisao na organizovane „turističke“ izlete koji su pretvarali rat u spektakl predstavlja jednu od najmračnijih epizoda savremene historije.

Sličan obrazac pojavio se i decenijama kasnije, na drugom kraju Mediterana. Tokom 2025. godine španska novinarka Laura Escudero izvijestila je o turističkim turama na granici Gaze. Putovanja su, prema njenom izvještaju, organizovale akreditovane agencije koje su nudile posjete mjestima s kojih se moglo posmatrati bombardovanje palestinskog teritorija.

Turisti su za cijenu između 160 i 850 eura dolazili na vidikovce iznad grada Sderota, u području poznatom kao „Gaza Envelope“. Tamo su se nalazili dvogledi na kovanice, postavljeni poput onih na turističkim panoramama, kroz koje su posjetioci mogli posmatrati eksplozije i zračne udare u realnom vremenu.

Takve scene nisu bile nove. Još 2014. godine snimci su prikazivali grupe civila koji su sjedili na stolicama, uz grickalice i piće, posmatrajući bombardovanje kao da gledaju film. Svaka eksplozija dočekivana je aplauzom. Sarajevo i Gaza tako su postali simboli ekstremne verzije mračnog turizma mjesta gdje se patnja pretvara u spektakl, a rat u prizor za publiku.

Ipak, fascinacija nasiljem nije nastala u modernom dobu. Stoljećima su javna pogubljenja bila događaji koji su privlačili mase. U starom Rimu, carevi su priređivali spektakle u arenama gdje su osuđenici bacani zvijerima. Publika je dolazila iz svih dijelova carstva da posmatra krvave prizore. Slično je bilo i u Evropi sve do 18. stoljeća, kada su javna pogubljenja bila društveni događaji.

Dnevnik rimskog opata Placida Eustachija Ghezzija, koji je između 1674. i 1739. zapisivao egzekucije, opisuje kako su ljudi plaćali najbolja mjesta da posmatraju smaknuća. Dan pogubljenja pretvarao se u svojevrsni festival: radnje su se zatvarale, gostionice punile, a gomila pratila osuđenika kroz grad. Slične scene postojale su i na američkom Divljem zapadu, gdje su ljudi putovali danima da bi prisustvovali vješanju poznatog revolveraša.

Jedan od najuznemirujućih oblika „turizma“ pojavio se u doba kolonijalizma, izlaganje ljudi kao egzotičnih atrakcija.

U takozvanim ljudskim zoološkim vrtovima pripadnici različitih naroda dovođeni su iz svojih zemalja i izlagani publici u Evropi i Americi. Posjetioci su plaćali ulaznice kako bi ih posmatrali, kao da se radi o divljim životinjama. Među najpoznatijim žrtvama bila je Južnoafrikanka Saartjie Baartman, koju su u Londonu nazivali „Hotentotska Venera“, kao i kongoanski pigmej Ota Benga, koji je u zoološkom vrtu u New Yorku bio prisiljen da se bori s orangutanom.

Tokom 19. stoljeća takve izložbe održavale su se u brojnim evropskim gradovima, uključujući Hamburg, Antwerpen, Barcelonu i Milano. Na svjetskim izložbama u Parizu 1878. i 1889. postavljena su takozvana „crnačka sela“.

Iako su takve prakse formalno nestale, njihovi odjeci postoje i danas. Godine 2012. organizacija Survival objavila je snimak turista koji prisiljavaju djevojku iz plemena Jarawa na ples na Andamanskim ostrvima u Indiji, dok turističke agencije prodaju izlete za „posmatranje domorodaca“.

Još jedan mračni primjer potiče iz Sjedinjenih Američkih Država u 19. stoljeću. Željeznička kompanija Kansas Pacific Railway organizovala je putovanja tokom kojih su putnici iz vagona pucali na bizone a ponekad i na domorodačko stanovništvo.

Masovni lov na bizone uništio je ključni izvor hrane i života za domorodačke narode. Njihova populacija smanjena je za više od 95 posto. Poglavica Seattle je 1854. godine u pismu američkom predsjedniku Franklinu Pierceu opisao prizor koji je posmatrao: hiljade bizona ostavljenih da trunu u preriji nakon što su ubijeni iz vozova. „Ja sam divljak i ne mogu razumjeti kako željezni konj može biti važniji od bizona, kojeg mi ubijamo samo da bismo preživjeli“, napisao je.

Od rimskih arena do opsade Sarajeva i vidikovaca iznad Gaze, historija pokazuje da ljudska znatiželja često prelazi granicu empatije. Posmatranje tuđe patnje pretvara se u spektakl, a tragedija u atrakciju. Tanatoturizam zato nije samo fenomen modernog turizma. On je ogledalo jedne stare i uznemirujuće osobine ljudske prirode, potrebe da se tragedija gleda sa sigurne udaljenosti. Ponekad, nažalost, i da se u njoj učestvuje.

IZVOR: Focus Storia