Prema podacima portala Transfermarkt, čak 46 očeva i sinova odigralo je barem jednu utakmicu za klubove engleske Premijer lige od njenog osnivanja 1992. godine. Fenomen „fudbalskih dinastija“ više nije izuzetak, već sve češća pojava u profesionalnom sportu

Najpoznatiji primjer današnjice svakako je Erling Haaland, čudo od centarfora koji razbija rekorde u dresu Manchester Cityja. Njegov otac, Alf-Inge Haaland, bio je čvrsti vezni igrač i kapiten koji je između 1993. i 2003. odigrao više od 200 mečeva za Nottingham Forest, Leeds United i sam City. Erling je, s 25 godina, očeva postignuća već nadmašio, osvojivši u sezoni 2022/23. Trostruku krunu i postigavši 52 gola u svim takmičenjima.

U Njemačkoj, Giovanni Reyna, sin bivšeg američkog kapitena Claudia Reyne, ponovo piše englesko poglavlje porodične priče. Poslije afirmacije u Borussiji Dortmund, njegov prelazak u Nottingham Forest 2024. simbolično ga vraća na teren na kojem je i njegov otac igrao.

Holandska tradicija se nastavlja kroz Justina Kluiverta, sina slavnog Patricka Kluiverta. Justin je ponikao u Ajaxovoj akademiji, a danas igra u Bournemouthu, pokušavajući da uskladi porodično naslijeđe s vlastitim identitetom. U Engleskoj su im se pridružili Freddie Potts (sin Stevea Pottsa, West Ham) i Gabriel Gudmundsson (sin Niklasa Gudmundssona, bivšeg igrača Blackburna).

Mnogi sinovi bivših asova stigli su do Premijer lige ili Championshipa: Tom Ince (sin Paula Incea), Liam Delap (sin Roryja Delapa), Bobby Clark (sin Leeja Clarka) i brojni drugi. Njihova imena ponekad su teret, ali najčešće prednost. „Igrače skautiram po zaslugama, ne po prezimenu“, kaže Martin Taylor, skaut koji je radio za Chelsea, Arsenal i Tottenham. „Ali činjenica je da djeca bivših fudbalera dobijaju više prilika. To nije uvijek pravedno, ali sistem ih prepoznaje kao sigurniju investiciju.“

Osim reputacije, tu su i finansijski resursi: bivši profesionalci mogu djeci priuštiti privatne trenere, ishranu i opremu, pa čak i trenažne terene u dvorištu. Ti uslovi, u kombinaciji s iskustvom roditelja, stvaraju konkurentsku prednost koju je teško nadoknaditi.

Jedan od rijetkih koji je o tome govorio otvoreno je Paul Furlong, bivši napadač Chelsea i QPR-a, čiji sin Darnell danas igra za Ipswich Town. „Znam tačno kako se osjeća na terenu. Kad mu lopta dolazi, ja već osjećam sljedeći potez. I kad ne ide dobro, znam kroz šta prolazi. To što sam i sam igrao ogromna je prednost u njegovom putu“, kaže Furlong.

Slično razmišlja i Lee Clark, nekadašnji as Newcastlea i Sunderlanda, čiji je sin Bobby Clark potpisao za Red Bull Salzburg nakon što je s Liverpoolom osvojio Liga kup. „Trudim se da budem samo otac, ali teško je. Kad mu je teško, želim pomoći. U našoj kući fudbal je bio svakodnevica, on je odrastao uz priče o treninzima, porazima i pobjedama. To iskustvo ne možeš naučiti iz knjige.“

Sociolozi ovaj fenomen nazivaju „Matthew efektom“,idejom da početne prednosti vremenom proizvode još veće razlike. Djeca bivših fudbalera odrastaju u okruženju koje im omogućava raniji pristup elitnim akademijama, a svaka naredna stepenica postaje dostupnija. Ali poznato prezime može biti i teret: očekivanja su ogromna, a svaka greška uspoređuje se s očevom karijerom.

Niko to ne zna bolje od Kaija Rooneya, sina Waynea Rooneya, rekordera Manchester Uniteda. Već sa 15 godina njegovi snimci s omladinskih mečeva kruže internetom, a pritisak je neminovan. „Wayne bi dolazio gledati sina i stajao daleko, bez vikanja, bez miješanja“, prisjeća se Tony Whelan, bivši trener omladinske škole Uniteda. „Naučio je da bude roditelj, ne menadžer. I većina te djece s poznatim prezimenima to nosi iznenađujuće dobro.“

Koliko se talenat zapravo nasljeđuje? Odgovor nije jednostavan. Prema istraživanjima Dr. Alexa McAuleyja s Univerziteta u Birminghamu, „nijedan atribut nije u potpunosti genetski, ali nijedan nije ni potpuno stečen“. Visina, snaga i izdržljivost imaju 60–80% genetske komponente, dok su psihološke osobine, fokus, hrabrost, odlučnost, tek 30–40% nasljedne. „Ako je otac bio Peter Crouch, dijete će vjerovatno biti visoko, ali to ne znači da će se uklopiti u stil igre koji danas traži ‘novog Fodena’, a ne ‘novog Croucha’. Okruženje mijenja genetske prednosti“, zaključuje McAuley. Dakle, genetika otvara vrata, ali kultura i prilike odlučuju ko će kroz njih proći.

Transfermarktovi podaci potvrđuju da većina „nasljednika“ dolazi iz najboljih akademija, Liverpoola, Uniteda, Cityja. Nije slučajnost što je Liverpool u finalu Liga kupa 2024. nastupio s tri sina bivših igrača: Bobbyjem Clarkom, Jaydenom Dannsom i Lewisom Koumasom. To pokazuje da je riječ o sistemskoj pojavi, a ne o nizu slučajnosti.

Profesor Adam L. Kelly, stručnjak za razvoj mladih sportista, objašnjava: „Ako pogledate ko uspijeva, vidjet ćete da su djeca bivših profesionalaca prekomjerno zastupljena. To nije slučajnost, okruženje u kojem odrastaju stvara sve što je potrebno da prežive pritiske modernog fudbala.“

Ipak, uspjeh nije zagarantovan. Neki, poput Harleya Shearera ili Daniela Maldinija, shvatili su koliko je teško izaći iz sjene slavnih očeva. Oni koji uspiju, kao što su Haaland ili Federico Chiesa, ne nasljeđuju samo dres, već i sposobnost da ga učine svojim. Bivši reprezentativac Paul Furlong priznaje da se i njegov sin, Darnell, borio s pritiskom: „U početku nismo vidjeli znakove stresa, ali kasnije nam je rekao da je osjećao pritisak. Ipak, nosio se s tim. Neki pokleknu, ali on je naučio kako da ga pretvori u motivaciju.“

Kako globalni fudbal postaje sve konkurentniji, porodične linije postaju dragocjen resurs. Klubovi sve više prepoznaju vrijednost igrača koji su odrasli u profesionalnom okruženju: znaju šta znači radna disciplina, medijski pritisak i žrtva potrebna za uspjeh. Ono što ih razdvaja od drugih nije samo poznato prezime, nego sposobnost da nose njegovu težinu. Najuspješniji među njima ne ponavljaju karijeru svojih očeva, oni je nadmašuju. Njihove priče nisu samo o kontinuitetu, već o evoluciji i otpornosti, o vještini da iz naslijeđa stvore nešto novo. Jer u fudbalu, kao i u životu, genetski dar je tek početak. Sve ostalo zavisi od toga kako ga koristiš.

IZVOR: World Soccer