Godine 1910, pod austrougarskom upravom, Bosna i Hercegovina dobila je svoj prvi ustav i predstavničko tijelo, Bosanski sabor. Iako ograničenih ovlasti i pod snažnom kontrolom Beča, ovaj čin označio je početak ustavnog i parlamentarnog života u zemlji. Kako je nastao Zemaljski ustav, šta je značilo da je BiH definirana kao corpus separatum i koliko je Sabor zaista imao moći?

Kada je 20. februara 1910. godine u velikoj dvorani Zemaljske vlade u Sarajevu svečano proglašen Zemaljski ustav za Bosnu i Hercegovinu, činilo se da je jedna duga i složena epoha upravne improvizacije konačno dobila svoj formalni pravni okvir. Nakon više od tri decenije austrougarske uprave, uspostavljene okupacijom 1878. godine, a potvrđene aneksijom 1908, Bosna i Hercegovina dobila je prvi ustavnopravni akt u svojoj modernoj historiji. Ipak, iza ceremonijalne retorike i obećanja o „ustavnom poretku“ krila se složena konstrukcija ograničene autonomije, pažljivo uklopljene u interese Dvojne Monarhije.

Ovaj ustav nije bio rezultat narodnog konstituirajućeg procesa, nego carske odluke. Car Franjo Josip je 17. februara 1910. godine donio Zakon o ustavnoj uredbi, kojim je Bosni i Hercegovini podario Zemaljski ustav. Njegovo svečano proglašenje tri dana kasnije izvršio je zemaljski poglavar Marjan Varešanin pred najvišim činovnicima, vojnim i civilnim predstavnicima, poglavarima vjerskih zajednica i uglednim građanima Sarajeva. Time je simbolički označen početak ustavnog života u zemlji koja je i dalje ostala izvan punog ustavnog sistema Austrije i Ugarske.

Da bi se razumjelo donošenje ustava 1910. godine, potrebno je vratiti se u političku pozadinu aneksije. Nakon Berlinskog kongresa 1878. Bosna i Hercegovina je formalno ostala u sastavu Osmanskog Carstva, ali pod upravom Austro-Ugarske. Tokom tri decenije razvijen je poseban administrativni režim, kojim je zemlja upravljana kao zasebna cjelina, ali bez jasno definiranog državno-pravnog statusa.

Aneksijom 1908. godine Beč je formalno uklonio pravnu dvosmislenost i priključio Bosnu i Hercegovinu Monarhiji. Taj potez izazvao je snažnu diplomatsku krizu u Evropi i unutrašnje političke potrese. U proglasu aneksije car je narodu Bosne i Hercegovine obećao ustav, čime je pokušao ublažiti međunarodne i domaće tenzije.

Nakon smirivanja aneksione krize, početkom 1909. započele su pripreme za donošenje ustava. Uslijedile su duge i složene konsultacije, takozvana ustavna anketa, u kojoj su razmatrani modeli političkog predstavljanja i institucionalne organizacije. Međutim, krajnja odluka ostala je u rukama cara i zajedničkih organa Monarhije.

Ustavom iz 1910. Bosna i Hercegovina je definirana kao „jedno jedinstveno zasebno upravno područje“, latinski territorium ili corpus separatum. To je značilo da nije inkorporirana ni u austrijski ni u ugarski dio Monarhije, već je ostala pod zajedničkom upravom obje države, preko zajedničkog Ministarstva finansija u Beču.

Ovaj poseban pravni subjektivitet bio je dvostruk: djelimično se izražavao kroz Bosanski sabor, a u potpunosti kroz vlastiti pravni poredak. Ipak, vrhovna upravna vlast ostala je u rukama Zemaljske vlade u Sarajevu, koja je djelovala kao produžena ruka Beča.

Bosanski ustavni poredak bio je uređen kroz šest zakona koji su činili cjelinu: Zemaljski ustav (statut), Izborni red, Saborski poslovni red, Zakon o društvima, Zakon o sakupljanju, Zakon o kotarskim vijećima. Ova zakonodavna arhitektura uspostavila je formalni okvir političkog života, ali unutar jasno omeđenih granica.

Ustav iz 1910. zasnivao se na ideji takozvane „piramidalne ustavnosti“. Prema toj koncepciji, minimalna ustavna prava mogla su se postepeno širiti, ali isključivo kao dar monarha. U tom modelu ustav nije bio izraz suvereniteta naroda, nego čin političke volje vladara.

Iako su bila predviđena određena opća građanska prava, njihova primjena i razvoj ostajali su pod kontrolom centralne vlasti. Bosna i Hercegovina je dobila institucije, ali ne i punu autonomiju odlučivanja.

Najvažnija posljedica ustava bilo je osnivanje Bosanskog sabora. Time je po prvi put uveden oblik predstavničkog tijela u Bosni i Hercegovini. Međutim, Sabor nije imao izvršnu vlast; on je učestvovao u zakonodavnoj proceduri, ali nijedan zakon nije mogao stupiti na snagu bez konačne odluke vladara.

Struktura Sabora odražavala je konfesionalni i nacionalni poredak zemlje. Izborni sistem bio je složen i podijeljen po vjerskim kurijama, čime je institucionalizirana podjela na muslimane, pravoslavce i katolike. Takva konstrukcija odgovarala je austrougarskoj strategiji balansiranja i sprječavanja stvaranja jedinstvene političke snage koja bi mogla zahtijevati veću samostalnost.

Politički život ubrzo je zaživio. Tokom četiri godine rada Sabora došlo je do stranačkih koalicija, raskola, vraćanja mandata i dopunskih izbora. Sporazum poznat kao „Hrvatsko-muslimanski pakt“ pokazao je pokušaje zajedničkog političkog nastupa, dok su srpski poslanici formirali opozicione blokove poput grupa „Narod“ i „Otadžbina“.

Rasprave su često bile oštre, posebno oko pitanja poštanske štedionice i otkupa kmetovskih selišta. Ipak, stvarni domet Sabora bio je ograničen.

Sabor nije smio raspravljati o vojsci, carini, porezima na državnom nivou, monopolu ni o Zakonu o upravljanju Bosnom i Hercegovinom iz 1880. godine. Ključna pitanja ostajala su pod kontrolom Beča. S druge strane, imao je nadležnosti u oblasti budžeta unutar zemlje, pravosuđa, policije, lokalne uprave, ekonomskog razvoja, zdravstva, obrazovanja i infrastrukture.

Čak i kada bi zakon bio usvojen u Saboru, morao je proći odobrenje obje vlade Monarhije i na kraju dobiti carev potpis.

Ustav je uveo i Zemaljski savjet, tijelo od devet članova koje su birali saborski zastupnici iz svojih redova: četiri pravoslavca, tri muslimana i dva katolika. Savjet je služio kao posrednik između Sabora i Zemaljske vlade, te je mogao davati mišljenja o pitanjima u kojima Bosna i Hercegovina ima udjela.

Iako bez izvršne vlasti, postojanje Zemaljskog savjeta predstavljalo je simboličan korak ka priznavanju posebnog položaja Bosne i Hercegovine unutar Monarhije. Kotarska vijeća, s druge strane, uvodila su elemente lokalne samouprave, jačajući administrativnu strukturu na nižem nivou.

Muslimanska narodna organizacija (MNO) i Srpska narodna organizacija (SNO) nisu bile zadovoljne ustavnim rješenjem. Smatrale su da je riječ o ustavu nametnutom bez stvarne narodne participacije, te da Bosnu i Hercegovinu ostavlja u polukolonijalnom položaju.

SNO je ukazivala da Sabor ima vrlo ograničene kompetencije, dok su ključna pitanja ostala u rukama Austro-Ugarske. MNO je isticala da ustav nema smisla ako nije izraz volje naroda.

Ove kritike ukazuju na temeljnu napetost između formalnog ustavnog okvira i realne političke moći.

Početkom 1914. godine Sabor je održao svoje četvrto i posljednje zasjedanje. Ubrzo potom, izbijanje Prvog svjetskog rata suspendiralo je politički život. Iako kratkog vijeka, ustavni period 1910–1914. ostavio je dubok trag.

Bez obzira na ograničenja, Bosanski sabor predstavljao je prvi korak ka parlamentarizmu u Bosni i Hercegovini. Uveo je političku dinamiku, stranačko organiziranje i javne rasprave koje su oblikovale političku kulturu zemlje.

Ustav iz 1910. godine bio je kompromis između imperijalne kontrole i potrebe za institucionalnim priznanjem posebnosti Bosne i Hercegovine. On nije donio punu autonomiju, ali je uspostavio pravni okvir koji je prvi put definirao zemlju kao zasebnu upravnu cjelinu sa vlastitim ustavnim poretkom.