Istraga u Italiji ponovo je otvorila jednu od najmračnijih priča opsade Sarajeva, navode o tzv. „sarajevskom safariju“, u kojem su, prema svjedočenjima, bogati stranci plaćali da pucaju na civile sa snajperskih položaja iznad grada. U tekstu koji je objavio britanski The Times svjedoci iznose detalje o navodnim strijelcima, njihovim domaćinima i slavlju nakon ubijanja

Na kraju dana provedenog u ubijanju žena i djece svojim skupim snajperskim puškama, posjetioci Sarajeva voljeli su slaviti do ranih jutarnjih sati, jedući pečeno svinjsko meso i ispijajući rakiju. „Išli bi u kafić oko šest ili sedam navečer i ostajali do pet ujutro, pjevali i smijali se“, prisjeća se Aleksandar Ličanin, koji tvrdi da je svjedočio tim slavljima.

Stranci koji su plaćali privilegiju da ubijaju nevine civile bili su uglavnom imućni muškarci, ali bilo je i žena, tvrdi Ličanin (63), koji je u to vrijeme bio dobrovoljac u tenkovskoj jedinici bosanskih Srba. Među njima su, kaže, bili Britanci, Italijani i Nijemci.

Godinama kruže izvještaji o takozvanom „sarajevskom safariju“, za koji se navodi da je početkom devedesetih, tokom opsade Sarajeva od strane snaga bosanskih Srba u vrijeme ratova na Balkanu, privlačio bogate strance na brda iznad glavnog grada Bosne i Hercegovine.

U zamjenu za isplate do 88.000 funti, posjetiocima je navodno bilo dopušteno da koriste snajperske položaje bosanskih Srba kako bi pucali na stanovnike koji su se sklanjali u gradu ispod njih, pri čemu su, prema tvrdnjama, više plaćali za privilegiju da ubijaju djecu ili trudnice.

Njihove žrtve bile su među više od 11.500 ubijenih tokom četverogodišnje opsade.

Ličanin je pristao sastati se s novinarima lista The Times u Bosni kako bi otkrio sve čega se sjeća o navodnim strijelcima, dok italijanski istražni sudije ispituju tvrdnje da su među njima bili i italijanski lovci.

U ponedjeljak su ispitali 80-godišnjeg vozača kamiona i kolekcionara oružja iz Pordenonea, na sjeveroistoku Italije, koji je negirao umiješanost. Još trojica osumnjičenih italijanskih strijelaca trebaju biti ispitana.

Nakon što je tri decenije šutio, Ličanin kaže da je spreman govoriti jer je italijanska istraga u toku. „Želim da istina izađe na vidjelo i čekao sam da počne prava istraga“, rekao je dok je neprestano pušio u kafiću u svom rodnom Prijedoru. „Spreman sam stati pred italijanske istražne sudije i reći ono što znam.“

Prema Ličaninu, njegov rat je započeo 1993. godine. Interniran od strane Bošnjaka, tada 31-godišnjak uspio je stići do dijela Sarajeva pod srpskom kontrolom, u naselje Grbavica, i pridružio se tenkovskoj jedinici bosanskih Srba koja je učestvovala u smrtonosnoj opsadi područja pod kontrolom Bošnjaka. Njegov komandant, Slobodan Todorović, bio je bivši oficir raspuštene Jugoslavenske narodne armije, kaže Ličanin.

Smješteni na Jevrejskom groblju, s kojeg se pružao pogled na Sarajevo, Ličaninova jedinica dijelila je položaj s 200 pripadnika srpske milicije, Novosarajevskog četničkog odreda kojim je rukovodio bivši poštanski službenik Slavko Aleksić.

Ličanin tvrdi da je njegova jedinica dobijala koordinate za gađanje od komandanata, dok su Aleksićevi snajperisti birali vlastite mete. „Aleksić je imao ograničeno područje na groblju, 200 metara od nas, koje smo mogli vidjeti“, rekao je. „Pucali su na žene, djecu i starije. Bili su van kontrole, a Aleksić je očigledno bio psihopata, vidjelo se to u njegovim očima.“

Ličanin kaže da je prvi put vidio dobro odjevene strance kako zauzimaju položaje s Aleksićevim snajperistima 1993. ili 1994. godine. „Nosili su skupe kožne jakne i rečeno mi je da su Italijani, Nijemci i Britanci“, rekao je. „Pomagali su im da pronađu mete, a s groblja je bio čist pogled, imali ste sve.“

Stranci, koji su bili smješteni u kompleksu blizu groblja, davali su između 500 i 1.000 njemačkih maraka kako bi dobili prestižni snajperski položaj u visokim zgradama, kaže Ličanin.

„Nakon lova, kafić bi bio ispražnjen kako bi se napravilo mjesta za njih, a Aleksićev džip, koji je na haubi imao lobanju, stizao bi. Mi bismo odlazili, nismo željeli kontakt s njima“, kaže Ličanin. „Jeli su mnogo, gostili se mesom, pečenim prasetom i janjetinom“, rekao je, dodajući da su služeni i pivo, viski i konjak. „Slavili su ubijanje ljudi. Ne mogu zamisliti kako neko može živjeti s tim da je ubio dijete.“

Ličanin dodaje da ga nije iznenadilo vidjeti strane žene koje plaćaju da ubijaju. „To je djelovalo normalno jer su i Srbi imali žene snajperiste“, rekao je. „Svi snajperisti bili su čisti sadisti.“

Njegovu tvrdnju da je među turističkim snajperistima bilo i žena potvrdio je Zlatko Miletić, tadašnji načelnik policije u Sarajevu koji je vodio antinsajperski tim. „Sjećam se žene iz Rumunije koja je ubila više od deset ljudi“, rekao je za regionalni kanal N1 ovog mjeseca. „Ti strani snajperisti bili su duboko ukopani u betonske rovove i bilo ih je teško neutralizirati“, tvrdi Miletić, danas zastupnik u Parlamentu Bosne i Hercegovine. „Ubili su desetine djece i žena“, rekao je, dodajući: „Imali smo informacije da ih [Aleksićeva milicija] ugošćava za novac i da je većina dolazila iz Italije.“

Ličanin tvrdi da je jedan od Srba koji su pomagali stranim snajperistima bio Aleksandar Vučić, tada mladi član krajnje desne Srpske radikalne stranke, danas autoritarni predsjednik Srbije. „Bio bi u kafiću i prevodio za strance“, kaže Ličanin. Vučić je rekao da u to vrijeme nije sarađivao s Aleksićem, već da je u Sarajevu bio samo kao novinar.

Ličanina je ohrabrio da progovori hrvatski istraživački novinar Domagoj Margetić, koji je u novembru također tvrdio da je Vučić bio uključen u „ljudski safari“. Glasnogovornica srbijanskog predsjednika odbacila je te tvrdnje kao „zlonamjernu dezinformaciju, osmišljenu da naruši institucionalni kredibilitet Republike Srbije i njenog predsjednika“.

Aleksić je preminuo u decembru, ali je neposredno prije smrti negirao da je Vučić bio dio njegove milicije i odbacio tvrdnje o ugošćavanju stranih snajperista. Margetić je potom iznio tvrdnju da su srbijanske obavještajne službe možda organizirale njegovu smrt u slučaju da promijeni priču.

Tu teoriju je promovirao i srbijanski advokat Čedomir Stojković, kojeg je srbijanski sud optužio za „podsticanje nasilne promjene ustavnog poretka“, zabranio mu objave na društvenim mrežama, te je sada u kućnom pritvoru nakon što je odbio da se povinuje.

U Zagrebu je Margetić rekao za The Times da je Aleksić prije smrti svoj arhiv ostavio bivšem kolegi iz milicije, koji ga je potom predao njemu. Margetić je pokazao otkucane dokumente koji navodno nose Aleksićev potpis, a kojima se Vučiću daje dozvola da početkom devedesetih u Bosni prati strance.

Novinar je negirao tvrdnje da su dokumenti falsifikovani i neke je objavio na internetu, uključujući jedan koji navodi ime italijanskog strijelca. Margetić je zacrnio njegovo ime, ostavivši samo inicijale R.R. „Obavijestio sam italijanske istražne sudije o njegovom imenu“, rekao je.

Margetić tvrdi da je o pucnjavama slušao još od kraja devedesetih.

„Aleksićevi saradnici su mi rekli da se moglo platiti dolazak helikopterom u Sarajevo, ili putovati kamionom iz Beograda, ili autobusom sa srpskim dobrovoljcima koji je iz Beograda polazio četvrtkom navečer i vraćao se u nedjelju. Povratna karta je koštala 2.000 njemačkih maraka.“

Svjedoci iz Sarajeva kasnije su rekli da su pucnjave bile učestalije vikendom.

Margetić kaže da su mu pripadnici milicije rekli da su strijelci dolazili iz Rusije, Rumunije, Grčke, Italije, Španije, Francuske, Njemačke, Sjedinjenih Američkih Država, Kanade i Ujedinjenog Kraljevstva. Dodao je: „Rečeno mi je da su više plaćali da pucaju na djecu i trudnice.“

Tvrdnje o „ljudskom safariju“ pojavljuju se sporadično još od devedesetih. Godine 2007. američki marinac John Jordan, koji je tada bio u Sarajevu, govorio je o „turističkim strijelcima“. Dokumentarni film slovenskog autora Mirana Zupaniča iz 2022. pod nazivom „Sarajevo Safari“ potaknuo je italijanskog novinara Ezija Gavazzenija na istragu, što je dovelo do pokretanja italijanske istrage.

Bivši bosanski obavještajni oficir Edin Subašić izjavio je da je jedan zarobljeni srpski vojnik u Sarajevu otkrio da je upoznao grupu od pet italijanskih snajperista. Nakon što se Subašić obratio italijanskim obavještajnim službenicima, oni su mu početkom 1994. rekli da su zaustavili te dolaske.

Paleći novu cigaretu u kafiću u Prijedoru, Ličanin kaže da se sjeća da je viđao strance kako pucaju u Sarajevu sve do Dejtonskog sporazuma, koji je u novembru 1995. konačno okončao neprijateljstva. Nakon rata se oženio i zaposlio kao šumar, ali trauma borbi nikada ga nije napustila. „Moja supruga kaže da i dalje imam noćne more, iako ih se ujutro ne sjećam“, rekao je. „Stranci koji su dolazili u Sarajevo imali su bolesne umove. Kladim se da oni nemaju noćne more.“

IZVOR: The Times