Jason Burke u svojoj knjizi „Revolucionari: priča o ekstremistima koji su oteli sedamdesete“ istražuje kako su radikali 1970-ih utrli put ISIS-u i Hamasu
Nakon tri decenije provedene kao strani dopisnik s Bliskog istoka, iz Afrike i Južne Azije, britanski novinar Jason Burke nije nepoznat kada je u pitanju razotkrivanje religijskog ekstremizma i nasilja. Njegove prve četiri knjige bile su dubinske analize tema o kojima je opširno pisao u The Guardianu, poput Al-Kaide, islamističkog militantizma i sukoba u muslimanskim zemljama.
Međutim, u svom najnovijem izdanju, „Revolucionari: priča o ekstremistima koji su oteli sedamdesete“, Burke čitaoce uvodi u način razmišljanja radikalnih ljevičarskih militanata i gerilskih grupa koje su objavile rat Zapadu, imperijalizmu i kapitalizmu. On na kraju iznosi tezu da je sekularno revolucionarno nasilje sedamdesetih godina utrlo put usponu ekstremističkih islamističkih pokreta poput Al-Kaide, Hamasa i ISIS-a.
Ideja za knjigu sazrijevala je više od jedne decenije, još otkako je Burke započeo rad na knjizi o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti islamističkog militantizma. Ona je probudila razmišljanja o onome što opisuje kao „napola zapamćene“, ali ikonične događaje iz njegove mladosti, Olimpijske igre u Minhenu 1972. godine, izraelsku spasilačku operaciju u Entebbeu u Ugandi 1976. te Iransku revoluciju 1978–1979.
Povezujući te događaje, Burke istražuje kako je prazninu koju je ostavio zanos ljevičarskog revolucionarnog pokreta ispunio radikalni islamistički aktivizam, s dugotrajnim i krvavim posljedicama. Historija se ne ponavlja, kaže on, „ali rime su neizbježne“.
Dok prati razvoj terora, od radikalnih evropskih frakcija sedamdesetih godina do Osame bin Ladena i Hamasa, on ujedno ukazuje na propuštene prilike, ignorirane političke odgovore i sklonost vlada da upotrebu nadmoćne sile koriste kao zamjenu za promjenu politike.
„Ako imate niz ljudi koji se pridružuju grupama čija se ideologija temelji na osjećaju nepravde, možete uništiti te grupe i efikasno prekinuti i oslabiti ideologiju“, kaže on. „Ali ako ne postoji širi napor da se te nepravde adresiraju, pojavit će se nova skupina ljudi koja će se pridružiti drugim grupama i izražavati iste pritužbe, samo drugačijim rječnikom, koji se može pokazati još tvrdokornijim.“
No ova knjiga ide mnogo dalje od toga, stvarajući snažan osjećaj vremena i mjesta te, što je ključno, personalizirajući likove u izuzetnim detaljima.
Susrećemo ličnosti poput Leile Khaled iz Narodnog fronta za oslobođenje Palestine, mlade žene koja se bori protiv patrijarhata gotovo jednako kao i protiv cionizma, a koja je uoči otmice aviona 1969. godine, za koju je bila spremna umrijeti, pitala može li malo razgledati Rim. (Zahtjev su odbili njeni nadređeni u PFLP-u, ali je ipak odsjedala u luksuznom hotelu u Via Cavour, u samom srcu Vječnog grada.)
Avion kompanije TWA u čijoj je otmici učestvovala uspješno je preusmjeren u Damask; naredne godine, nakon višestrukih plastičnih operacija kako bi promijenila identitet, bila je dio tima koji je pokušao oteti let El Ala iz Amsterdama za Tel Aviv. Zarobljena je, a kasnije oslobođena u razmjeni talaca.
Tu su i ključni članovi grupe Baader-Meinhof, komunističke gerilske organizacije koja je spojila sklonost jazzu i LSD-ju s otmicama i ubistvima, u namjeri da izazove radikalne društveno-političke promjene u Zapadnoj Njemačkoj.
Veliku ulogu ima i Iljič Ramírez Sánchez, poznatiji kao Carlos Šakal, ozloglašeni venecuelanski atentator, zajedno s krugom iranskih revolucionara, Muslimanskim bratstvom i egipatskim islamističkim grupama koje su porazile svoje marksističke i panarapske savremenike.
Burke ponovo ističe propuštene prilike, ignorirane političke odgovore i upotrebu prekomjerne sile od strane vlada kao zamjenu za promjenu politike. „Najviše me zanima put pojedinca ka nasilju“, kaže Burke. Likovi koje je pronašao često su bili „odbojni, duboko nesimpatični“, a neki od njih su još uvijek živi, što mu je omogućilo da se obilno koristi primarnim izvorima. Vodio je duge razgovore s Khaled, koja je, kako kaže, i decenijama kasnije i dalje pazila da očuva „operativnu sigurnost“ u vezi s nekim detaljima otmica.
Knjiga se oslanja na novodeklasificirane dokumente, uključujući diplomatske depeše i izvještaje obavještajnih službi, neke objavljene na njegov zahtjev, kao i arhivska istraživanja. Burke priznaje da se „potpuno uživio“ u istraživanje muzike, odjeće i kulture tog doba, čak proučavajući aerodromsku arhitekturu šezdesetih godina i turističke vodiče za Bagdad, te prateći Ramírezove krvave rute kroz Pariz.
Sve to stvara neočekivano snažan, gotovo opipljiv doživljaj: gotovo se mogu osjetiti električni udari iz najlonskog namještaja sedamdesetih i osjetiti miris oblaka dima jeftinih cigareta koje su obožavali njemački ljevičari.
Istovremeno, knjiga personalizira brojne likove koji prolaze njenim stranicama, od Alija Hassana Salameha, čije su uglađene, plejbojske vratolomije skrivale njegov pravi identitet ne samo kao ključne figure PLO-a nego i kao izuzetno cijenjenog saradnika CIA-e, do egipatskog predsjednika Anwara Sadata, koji dane provodi ispijajući čaj s medom i matičnom mliječi, družeći se sa slavnim gostima i gledajući holivudske filmove, dok uporno ignoriše rastuću snagu islamista u Egiptu.
„Kasne šezdesete donijele su ogroman nalet radikalne energije“, kaže Burke. „Postojale su masovne društvene i ekonomske transformacije širom svijeta. Te dvije struje počele su na istom mjestu, ali su završile na sasvim različitim stranama.“
Opće rasipanje sekularnog idealizma ostavilo je prazninu koju je trebalo popuniti. „Oni koji su ostali posvećeni radikalnim promjenama sve više su svoju energiju usmjeravali u druge ciljeve, ekologiju, borbu protiv rasizma, homofobije i seksizma“, piše Burke.
On vidi ključnu poveznicu u pionirskoj studiji egipatskih sociologa iz decembra 1980. godine, koja je istraživala zašto je grupa militanata, uprkos zapanjujuće sličnom društvenom profilu svojim ljevičarskim pandanima – muškarci u kasnim dvadesetim, uglavnom diplomirani, društveno osviješteni i motivirani sudbinom siromašnih i obespravljenih izabrala put radikalnog islama. Kako je studija navela, oni koji su regrutirali mlade mogli su lako iskoristiti ne samo društvene tenzije i državnu represiju, nego i „duboku ukorijenjenost islama u cijelom Bliskom istoku“.
„Pola njihovog zadatka već je bilo obavljeno samim okruženjem u kojem su odrasli“, zaključuje Burke.
Za Novu ljevicu kasnih šezdesetih, piše Burke, „posvećenost palestinskoj, a ne izraelskoj strani, postala je test nečijih progresivnih uvjerenja“, stav koji danas nastavljaju liberalne elite. Slično tome, Vijetnamski rat opisuje kao „sveuzrok“, nalik današnjoj Gazi, koji je poticao protestni pokret i služio kao oznaka šireg svjetonazora.
„Ono što me je posebno pogodilo jeste da je rječnik današnje radikalne ljevice – jezik anticionizma i doseljeničkog kolonijalizma u velikoj mjeri i dalje naslijeđen iz perioda Nove ljevice šezdesetih“, kaže Burke. „Danas postoji zajednički rječnik između radikalne ljevice i islamista oko palestinskog pitanja, što je povratak tom periodu i viđenju Izraela kao bastiona imperijalizma i kapitalizma; nevjerovatno je koliko je način uokviravanja tog pitanja poznat.“
Burke opisuje kako su stotine mladih ljudi iz cijelog svijeta putovale na Bliski istok u potrazi za revolucijom, uglavnom se pridružujući kampovima Fataha u Jordanu. S posebnim užitkom opisuje zgode i nezgode nekih od tih „revolucionarnih turista“, uključujući posjetu tada tek nastajuće grupe Baader-Meinhof, ispričanu u oštro ironičnim detaljima.
U jednom Fatahovom kampu za obuku izvan jordanskog glavnog grada Ammana 1970. godine, žene su insistirale na sunčanju nage ili u toplesu, dok je njihov vođa Andreas Baader, bivši student umjetničke škole koji je povremeno nosio šminku, „odbio skinuti svoje uske somotske hlače, čak i na poligonu s preprekama“.
„Sljedeće sedmice ne mogu se opisati kao bezrezervni uspjeh“, piše Burke. Jedna od prvih stvari koje je Ulrike Meinhof, jedna od ključnih figura grupe Baader-Meinhof, učinila nakon što je u maju 1970. pobjegla od njemačkih vlasti organizirajući dramatično oslobađanje iz zatvora, bila je da nazove prijatelja kako bi se pobrinuo da njene kćerke budu pokupljene iz škole.
Ipak, iako Burke vjerno prenosi iskrivljeni glamur tog doba i ljudskost svojih protagonista, on ih nimalo ne opravdava niti romantizira. Jedan posebno potresan trenutak dolazi kada prepričava kako se Sánchez, upitan u Londonu čime se nedavno bavio, nonšalantno pohvalio: „Bio sam na Bliskom istoku, učio kako ubijati Jevreje.“
Ta znatiželja da se razumije motivacija nalazi se u samom središtu Burkeove knjige, ali i većine njegovog novinarskog rada tokom posljednje tri decenije. To je duh istraživanja koji mnogi na Bliskom istoku i šire potcjenjuju, tumačeći promišljeno istraživanje i analizu kao slabost, a razornu silu kao jedino efikasno sredstvo protiv terorizma.
„Pokušaj da se razumije terorizam smatra se neuspjehom, čak i kukavičlukom koji nas sve dovodi u opasnost“, kaže Burke. „Ne tvrdim da sila nema svoje mjesto i da ponekad ne može postići ciljeve, ali ona dolazi uz niz ograda i ograničenja.“
Neizbježne „rime“ historije, tvrdi on, mogu nas mnogo naučiti. „One nam nude snažne alate za razumijevanje sadašnjosti. Iz ovog perioda postoje zaista važne lekcije koje snažno odjekuju i danas; ne može biti da nikada ništa ne naučimo.
Moj posao kao reportera jeste da pružim materijal na osnovu kojeg ljudi mogu sami formirati mišljenje. Stavljam to pred njih u nadi da će utjecati i informirati one koji potom mogu donositi vlastite odluke. Lekcije tog perioda imaju snažan odjek u našem vremenu, masovna ekonomska destabilizacija, brze tehnološke inovacije, nepovjerenje, paranoja, populizam, ubrzana globalizacija, ako ljudi to razumiju, ja sam svoje uradio.“
IZVOR: The Haaretz
