Zimske olimpijske igre Milano–Cortina 2026 biće otvorene večeras. Organizatori su obećavali da će biti “najodrživije u historiji”, a počinju uz kritike zbog umjetnog snijega, sječe šuma, eksplozije troškova i gradilišta koja kasne. Ceremonija na San Siru, uz svjetske zvijezde i simultanu paradu u više gradova, treba pokazati novu, tehnološki naprednu olimpijadu, s dronovima, AI režijom i prenosima prilagođenim društvenim mrežama. No iza reflektora stoje priče o preskupim kartama, poskupljenjima u Alpama, spornoj bob stazi u Cortini i nezadovoljstvu lokalnih zajednica
Večeras će Italija po treći put u historiji otvoriti Zimske olimpijske igre, nakon Cortine 1956. i Torina 2006. godine, ali će ovaj put slavlje pratiti sjena pitanja koja se više ne mogu sakriti iza zastava, reflektora i vatrometa. Milano–Cortina 2026, Igre koje su u kandidaturi obećavale “najodrživije” izdanje do sada, počinju uz sve glasniju kritiku: od umjetnog snijega i sječe šuma, preko eksplozije troškova, do gradilišta i infrastrukture koja kasni.
Otvaranje je, naravno, zamišljeno kao velika razglednica moderne Italije: ceremonija na milanskom San Siru, muzika velikih imena, koreografija i parada sportista koja se, prvi put u istoriji ovakvog formata, odvija istovremeno u više “klastera”, jer su Igre rasute na ogromnom prostoru sjeverne Italije. No, upravo ta rasutost, kao i “zeleni” narativ koji je pratio kandidaturu, postali su centralna tačka spora: da li su Igre stvarno smanjile ekološki otisak, ili su ga samo drugačije rasporedile i bolje upakovale?
Ove Igre su došle u trenutku kada zima u Alpama više nije pouzdan domaćin. Podatak da se oko 90% skijališta u Italiji danas oslanja isključivo na umjetni snijeg nije tek statistika, to je upozorenje da bi Zimske igre u budućnosti mogle postati luksuz koji geografski i klimatski nije održiv. U Cortini 1956. prosječna temperatura bila je oko –3,5°C, dok se za ovu godinu spominje prosjek od oko 4°C. U analizi Climate Centra navodi se da bi do 2050. godine samo 52 od 93 potencijalna olimpijska zimska domaćina mogla ispunjavati nužne uslove.
Organizatori, pozivajući se na podatke ekološke organizacije Legambiente, tvrde da su spremni proizvesti do 2,4 miliona kubnih metara umjetnog snijega, uz potrošnju oko milion kubnih metara vode i električnu energiju ekvivalentnu potrošnji 3.000 italijanskih porodica. A cijena? Procjenjuje se da pokrivanje jednog kilometra staze košta između 30 i 40 miliona eura.
U kandidaturi 2019. godine Italija je nudila najjeftiniju opciju, gotovo “bez troška”. Danas, prema navodima italijanskih medija, država je već uložila oko sedam milijardi eura, dok je početni budžet organizacije bio 1,4 milijarde, s očekivanjem da se pokrije televizijskim pravima, sponzorstvima i prodajom ulaznica. Troškovi su, međutim, “podivljali”, a prigovor nije samo ekonomski nego i politički: ko plaća, ko dobija, i šta ostaje lokalnim zajednicama kad se olimpijski karavan spakuje i ode?
Otpor javnosti nije zanemariv ni u širem kontekstu: dvije zemlje koje su bile ozbiljni kandidati, Švicarska i Kanada, povukle su se nakon referenduma i snažnog protivljenja. Na kraju su ostale samo Švedska i Italija, a Italija je pobjedu gradila na obećanjima o “održivosti” i korištenju postojeće infrastrukture. Upravo tu počinju najtvrđe kritike.
Najsimboličniji sporni projekat je bob staza u Cortini. Cortina je imala staru stazu iz 1956, ali je održavanje bilo preskupo, a sport je marginalan: u Italiji ga praktikuje manje od 100 ljudi. Staza je zatvorena 2009. godine; slično se dogodilo i stazi iz Torina 2006, izgrađenoj za 110 miliona eura, koja je zatvorena nakon samo pet godina.
Za Milano–Cortinu prvobitno se tvrdilo da se stara staza može “reciklirati”, ali je 2023. priznato da to nije moguće. IOC je predlagao da se takmičenja u bobu i skeletonu prebace u Austriju ili Švicarsku, preko granice, gdje postoje gotovi objekti. No regionalna vlast (Liga) i vlada Giorgie Meloni tretirali su to kao pitanje nacionalnog ponosa. Ishod: nova staza, cijena oko 120 miliona eura, i sječa više od 500 stabala. Nakon toga, godišnji trošak održavanja i osiguravanja temperature procjenjuje se na 1,1 milion eura. Biće spremna “u zadnji čas”, ali “sve oko nje je haos”, tako projekt danas izgleda i fizički i simbolički.
Od 98 planiranih projekata, završeno je tek 40, dok je 58 odgođeno ili nije ni započeto. Ne radi se samo o sportskim objektima nego i o infrastrukturi. Ekološke organizacije tvrde da je za mnoge radove korišten “hitni postupak” koji je omogućio gradnju bez adekvatnih studija uticaja na okoliš.
U Cortini je primjer žičara za prevoz gledalaca na padinu Socrepes, kapaciteta 2.400 ljudi na sat. Teren je geološki problematičan i sklon klizištima; tokom ljeta se otvorila pukotina duga 30 metara pri dnu jednog stuba, vrlo blizu olimpijske staze. Pukotina je prekrivena plastičnim folijama, ali ostaje pitanje hoće li žičara biti spremna i sigurna.
U Milanu je najpoznatiji slučaj Arena Santa Giulia, dvorana za hokej na ledu koja se gradi u režimu “utrke s vremenom”: oko hiljadu radnika u dvije smjene, od sedam ujutro do ponoći. U januaru svlačionice još nisu bile završene. Spoljašnjost i parking proglašeni su praktično nemogućim za dovršetak do početka Igara.
Dodatni problem došao je sa druge strane Atlantika: NHL (SAD i Kanada), čiji se igrači vraćaju na Olimpijske igre nakon 12 godina, kritikovala je dvoranu zbog dimenzija i kvaliteta leda. Umjesto propisanih 60,96 x 25,90 metara, klizalište je “zaokruženo” na 60 x 25, gotovo metar manje na svakoj strani. Upravo tu će se 14. februara igrati jedna od najiščekivanijih utakmica, Sjedinjene Države protiv Danske, dodatno intrigantna zbog aktualne geopolitičke napetosti oko Grenlanda.
Kontroverze su pratile i štafetu olimpijske baklje. Plamen su sponzorisali Coca-Cola, Eni i druge kompanije, a upravo su sponzori birali dio nosilaca baklje. Izbor je izazvao revolt: u listi su se našli influenseri, kuhari, pjevači i slavne osobe, dok su mnogi sportski šampioni ostali po strani i to uprkos činjenici da je bilo predviđeno 10.001 mjesto u štafeti.
Legenda italijanskog skijaškog trčanja i olimpijski prvak iz 1994, Silvio Fauner, javno je protestovao u ime još 10 sportista i 35 osvajača olimpijskih medalja: “Nema poštovanja prema šampionima; to smatram nevjerovatnom uvredom”, poručio je. Pokušaji “popravke” slike izgledali su još gore: svjetskom prvaku u skoku udalj, Mattiji Furlaniju, javljeno je dva sata prije da li želi nositi baklju, poziv koji je odbio.
Najvidljiviji znak sudara spektakla i stvarnosti bile su cijene. Za ceremoniju otvaranja na San Siru, uz nastupe Mariah Carey, Andree Bocellija i Laure Pausini, 48 sati prije početka ostalo je 10.000 neprodatih ulaznica. Najjeftinija je bila 260 eura, dok su neke išle i do 2.000 eura. Da bi se tribine popunile, ponuđene su promotivne ulaznice od 26 eura za volontere i osobe mlađe od 26 godina, deset puta jeftinije od najniže redovne cijene.
U zemlji koja osjeća ekonomsku krizu, i put u Alpe postao je luksuz: prema udruženju potrošača Altroconsumo, vikend u Cortini košta u prosjeku oko 2.000 eura za dvije osobe, tri puta više nego uobičajeno za ovo doba godine; u Valtellini cijena je oko 1.700 eura, čak pet puta više.
Olimpijada je organizacijski razlomljena: takmičenja se odvijaju u najmanje četiri glavne zone, Milano i Livigno–Stelvio u Lombardiji, Predazzo u Trentiniju i Cortina u Venetu, uz udaljenost od oko 415 kilometara između Milana i Cortine. Postoje i tri olimpijska sela, a parada na otvaranju mora se odvijati istovremeno u četiri mjesta: na San Siru u Milanu, na glavnom trgu u Cortini, u Snow Parku na obali jezera Livigno i na starim skakaonicama u Predazzu. Plamen, također, gori na dvije tačke.
U jedan od centralnih trenutaka ceremonije spada paljenje vatre: Alberto Tomba pali olimpijski plamen u kotlu kod Arco della Pace u milanskom parku Sempione, dok istorijska Deborah Compagnoni pali vatru na trgu Dibona u Cortini. Italija tako istovremeno slavi svoju sportsku prošlost i pokušava dokazati da zna upravljati Olimpijadom nove, “rasute” generacije.
Jedan od najambicioznijih projekata ovih Igara nije na stazi nego u režiji i distribuciji slike. IOC, pod predsjednicom Kirsty Coventry i uz snažnu ulogu marketinškog aparata, gura “ultratehnološki” model prenosa, pod geslom da je “najvažnije pripovijedanje”. Planirano je oko 1.000 sati direktnog prenosa i 5.000 sati repriza, sažetaka, reportaža i pratećeg sadržaja.
Najavljeni su lični “vision dronovi” za brzinske discipline na ledu, bob, skeleton i sanjkanje; višekamerne i stroboskopske reprize skokova klizača i trikova na snoubordu i skijama; čip u kamenu za curling koji pokazuje brzinu klizanja, rotaciju i čak parametre “metenja” leda. A dio takmičenja ide i u vertikalnom 9:16 formatu, direktno za TikTok i Instagram. Infrastruktura se oslanja na kineski cloud Alibaba, uz opsežnu primjenu umjetne inteligencije.
Tradicija se čuva ceremonijama, zastavama i insistiranjem na “apolitičnosti” IOC-a: sportistima je zabranjeno davati političke izjave, bili oni Ukrajinci, Izraelci ili oni rijetki Rusi pod neutralnom zastavom. No konflikti ipak “kucaju na olimpijska vrata”. U Milanu su se pojavili slogani poput “Cacciate Israele!” upućeni nosiocima baklje, a po zidovima je osvanuo grafit “Ice out of Milan”. Najavljene su i demonstracije, uz strah od “reprize” torinske ulične napetosti, te čak i mini-štrajk transporta.
U pejzažu Dolomita sport ipak ostaje glavni magnet. Cortina, “biser” smješten među planinskim ikonama, vraća žene na stazu Tofane i u centar pažnje. Tu su dvije američke megazvijezde: Mikaela Shiffrin, rekorderka sa 108 pobjeda u Svjetskom kupu, favoritkinja u slalomu i veleslalomu; i Lindsey Vonn, sa jednim koljenom ojačanim titanijumskom protezom i drugim koje je nedavno imalo ozbiljne probleme s ligamentima. Sa 41 godinom vraća se na mjesto gdje je sve počelo: 18. januara 2004. u Tofanama, kao 19-godišnjakinja, osvojila je prvo postolje u spustu. Povreda je ne zaustavlja, ali navijači žale što je propao san o kombinovanom timskom nastupu Vonn–Shiffrin.
U Livignu, blizu švicarske granice, akrobatika i halfpipe nude drugu vrstu spektakla: Queralt Castellet cilja novu medalju, ali joj na putu stoji Chloe Kim, Amerikanka korejskog porijekla, koja se vraća nakon pauze zbog mentalnog zdravlja i lovi treće uzastopno zlato.
Val di Fiemme, poznat po crvenim jelama čije je drvo volio Stradivari, postaje pozornica Norvežanina Johannesa Klaeba, koji stiže s jednim ciljem: nadmašiti olimpijske legende po broju zlatnih medalja. U Teseru želi potvrditi dominaciju koja je na svjetskim prvenstvima već djelovala nestvarno.
U Bormiju, na stazama Stelvija je Švicarac Marco Odermatt, s ambicijom da osvoji tri zlata, uključujući veleslalom, podvig koji su na jednim Igrama ostvarila tek dva skijaša u istoriji: Killy 1968. i Sailer 1956.
A iznad svega, u marketinškom i medijskom smislu, stoji lice nove olimpijske ere: američki klizač ruskog porijekla Ilia Malinin, “Quad God”, sa revolucionarnim, drskim klizanjem i skokovima koje publika doživljava kao naučnu fantastiku. Njegov četverostruki Axel već je mit, a priča o mogućem “petostrukom” skoku kruži kao provokacija cijelom sportu.
Milano se na dan otvaranja pretvara u grad koji, makar na jednu noć, pokušava živjeti kao scena. Ulice se zatvaraju, kolone prolaze, sponzorski kamioni otvaraju put, a pitanje “ko je unutra, ko je vani” lebdi iznad svega. Cijene hotela navodno su skočile za 76%, dok se oko “zone crvenog režima” vrte helikopteri. U isto vrijeme, na jednim balkonima vihore se zastave, a na drugim se razvija transparent: “con Milano non si gioca”, s Milanom se ne igra.
Ceremonija, u svom srcu, pokušava spojiti sve: i tradiciju i tehnologiju, i hladnoću planine i glamur stadiona, i “pax olympica” i svijet koji više nema luksuz da konflikte ostavi pred vratima. U toj mješavini, sitni detalji ponekad postanu krupna priča: na ženskom hokeju, prvi veliki urlik tribina ide za domaću junakinju, Kaylu Tutino, koja postiže “legendaran gol” protiv Francuske. A negdje na rubu protokola čeka se i jedina sportistkinja Portorika, skeletonka Kellie Delka – koja kasni jer do posljednjeg nije imala novac za put. Njena zastava na San Siru je pripremljena, izglancana i spremna, ali ona još nije stigla.
I tako se, pod reflektorima i uz zvuk velikih imena, otvara Olimpijada koja je u isto vrijeme spektakl i sporna bilansa: Igre koje nisu ni tako bijele, ni tako zelene. Večeras, kad se plamen upali, Italija će svijetu pokazati šta je uspjela da izgradi i šta nije. Ali će pokazati i nešto drugo: da su Zimske olimpijske igre, u doba klimatske nestabilnosti i političke nervoze, postale test ne samo za sportiste nego i za same domaćine. Za njihove šume, račune, strpljenje i za ideju da zima, još uvijek, može biti dom olimpijskog sna.
