Kolumna objavljena na portalu RT Balkan pod firmom “islamskog naslijeđa” pokušava staru velikodržavnu tezu obući u naučni jezik: Uskufija se proglašava piscem “srpskog jezika”, bosansku pismenost svodi na varijantu “srpskog brzopisa”, a džamije u Bosni i Hercegovini simbolički prisvajaju kao “naše”. Još jedan pokušaj negiranja bošnjačkog historijskog kontinuiteta i identiteta

Tekst objavljen ovih dana na portalu RT Balkan, u rubrici “Kolumne i intervjui”, pod naslovom „Da li je vreme da konačno obratimo pažnju na sopstveno islamsko nasleđe“ (autor: Branko Žujović), pokušava da pod firmom “naučnih činjenica” progura staru matricu: sve što je bosansko-muslimansko treba prevesti u “srpsko”, a bošnjački identitet svesti na usputnu grešku historije.

U tu svrhu Žujović, između ostalog, insistira na tezi da je Muhamed Hevaji Uskufi pisao “na srpskom jeziku”, da su Bošnjaci “najnoviji identitet”, da je “bosančica” tek “varijanta srpskog brzopisa”, te da se, na kraju, čak i Ferhadija džamija u Banjoj Luci emotivno uokviruje kao dio “nasleđa i identiteta ljudi koji u Srpskoj žive”, uz prešutkivanje elementarne činjenice šta je ta građevina i kome je pripadala kao vakuf.

E sad, hajde da te “činjenice” spustimo na zemlju.

Uskufi nije pisao “rječnik srpskog”. Napisao je bosansko-turski rječnik. Uskufi je historijski prepoznat kao bosanski alhamijado pjesnik i leksikograf. Njegovo najpoznatije djelo, Makbul-i arif / Magbuli-arif (Potur Šahidija) iz 1631, opisuje se kao bosansko-turski rječnik (često i kao “prvi bosanski rječnik”). To nije “rječnik srpskog jezika”, to je rječnik koji povezuje bosanski i turski u osmanskom kulturnom prostoru.

Ako autor kolumne iz jedne formule u naslovima ilahija (navod “be zeban-i srb”) pokušava izvući zaključak “dakle: srpski jezik = srpska nacionalna kultura = Srbi u današnjem smislu”, to je iznimno jadno. U 17. stoljeću nazivi za jezik/“naški” idiom često su bili plutajući i politički nepouzdani kao dokaz modernih identiteta; ali rječnik sam po sebi, predmetno i žanrovski, stoji tamo gdje stoji: bosansko-turska leksikografija, alhamijado tradicija, bosanski prostor.

Drugim riječima: možete vi do sutra u kolumni ponavljati “pisao je na srpskom”, ali ne možete promijeniti osnovnu bibliografsku činjenicu šta je Uskufi zapravo uradio i kako se njegovo djelo standardno klasificira.

RT bljuvotina banjalučku Ferhadiju, džamiju Ferhad-paše Sokolovića, tretira kao sentimentalni dokaz “islamskog nasleđa našeg naroda”, pa se onda iz toga izvodi politička poruka šta “Srbija i Republika Srpska” treba da rade s tim “nasleđem”.

Ali Ferhadija u Banjoj Luci je, faktografski, osmanska džamija iz 16. stoljeća, podignuta kao dio urbanističkog i vakufskog projekta Ferhad-paše Sokolovića, tadašnjeg bosanskog sandžakbega, izvorno dovršena 1579.

Nigdje u relevantnim opisima njenog nastanka ne stoji teza “srpska džamija” jer je to moguće kao što je moguća slatka so. Džamija je vakuf (islamska zadužbina), institucija islamskog prava i osmanske uprave. Etnonacionalne naljepnice iz 19/20. stoljeća na objekat iz 1579. lijepe se samo kad vam treba da se tuđe prevede u svoje, a svoje prikaže kao “sumnjivo”.

A ono o “janjičaru” (ili potomku janjičara) kao dokaz “srpstva džamije”? To je već na nivou kafanske logike: kao da crkvu možete proglasiti “turskom” jer je neki majstor bio iz Anadolije ili katedralu “njemačkom” jer je graditelj došao iz Beča. Pitanje vlasništva i identiteta objekta rješava se pravnim statusom, funkcijom, kontekstom nastanka i tradicijom korištenja a sve to Ferhadiju nepogrešivo smješta u korpus osmansko-bosanske islamske arhitekture.

U tekstu se poziva i na tvrdnje da “bosančica nije nikakva posebnost” nego “varijanta srpskog ćirilskog brzopisa prenesenog iz Srbije”. U ozbiljnoj enciklopedijskoj i paleografskoj literaturi Bosančicu se tretira kao zapadnu/hrvatsku/bosansku ćirilicu (terminologija varira), čije se oblikovanje i upotreba prati na prostoru Bosne i Dalmacije kroz stoljeća; sama terminologija je složena i često sporna, ali upravo zato je i besmisleno svesti je na propagandnu parolu “došlo iz Srbije, dakle srpsko”.

Ko god želi fer raspravu, mora krenuti od toga da su srednjovjekovne kancelarijske prakse, pisma i grafijske varijante regionalni fenomeni koji ne prate današnje granice ni današnje identitetske kategorije. Ko god želi mit, uzme jednu školu mišljenja, istrgne je iz šireg okvira i predstavi kao “konačnu istinu”.

Ono u čemu je poenta Žujovićeve kolumne nisu njegova lupetanja o džamijama nego politički stav. Bošnjački se identitet opisuje kao “najnoviji”, izveden i problematičan, dok se “naša strana” prikazuje kao starija, stabilnija i time legitimnija. Takva konstrukcija nije slučajna. Kad se jedan narod proglasi historijski “mladim”, njegovo kulturno naslijeđe automatski postaje otvoreno za reinterpretaciju i preuzimanje.

U tom, onda, okviru Uskufi prestaje biti bosanski autor osmanskog doba i postaje “srpski pisac na pogrešnoj strani historije”; džamije prestaju biti vakufi bošnjačkih zajednica i postaju “islamsko nasleđe našeg naroda”; bosanska pismenost se pretvara u periferni izdanak nečega “starijeg i većeg”. Bošnjake se u toj slici ne osporava direktno, nego ih se svodi na privremeni identitet koji je, navodno, nastao političkom odlukom, a ne historijskim kontinuitetom.

Ne, nije Uskufi “srpski” zato što se u jednoj filološkoj tradiciji citira formulacija “zeban-i srb”. Nije Ferhadija “srpska” zato što je danas u Banjoj Luci, niti zato što je njen vakif bio Sokolović. Nije bosančica “srpski brzopis” zato što to zvuči zgodno u političkom pamfletu.

Sve su to uvredljive etikete, pažljivo posložene da ponište bošnjački historijski kontinuitet i da, usput, opravdaju narativ u kojem je rušenje džamija “nedopustivo, ali…” A onda se dalje govori kao da je problem prvenstveno u tome kome će pripasti simbolički kapital tih džamija, a ne u činjenici da su bile mete sistematskog nasilja.

Bosna nije ničija pozornica za dokazivanje tuđe veličine. Uskufi nije ničija marka za preprodaju. Ferhadija nije ničiji trofej. A “činjenice” koje služe da ponište tuđi identitet nisu činjenice, nego samo i isključivo velikosrpska propaganda. I to s fusnotama.