U zabačenim selima istočne Bosne moglo se vidjeti neobičnu žensku kapu, savijenog vrha, koju su mještani zvali roga. Naizgled tek dio stare nošnje, ona u sebi nosi priču dugu više od dvije hiljade godina. Od antičke Frigije i Trajanovog stupa do bosanskih sela srebreničkog kraja, ovaj zaboravljeni komad ženske odjeće otkriva Bosnu kao mjesto kontinuiteta evropske historije

U nekim selima srebreničkog kraja moglo se vidjeti nešto što je već tada izgledalo kao relikt davno minulog svijeta: neobična ženska kapa, visoka, savijenog vrha, obavijena maramama i trakama, istovremeno stroga i raskošna. Stariji su je zvali jednostavno roga. Mlađi su joj se podsmjehivali. A ona je, uprkos svemu, prkosila zaboravu i nosila u sebi jednu od najdužih kulturnih memorija evropskog kontinenta: sjećanje na frigijsku kapu.

Bosna, često shvaćena kao rub, periferija velikih historijskih tokova, u ovom slučaju pokazuje se kao njihovo tiho središte. Jer frigijska kapa, danas globalno prepoznata kao „kapa slobode“, nije u Bosni bila simbol revolucije ili ideologije. Bila je dio ženske svakodnevice, znak tradicije, kontinuiteta i dostojanstva, nošen bez velikih riječi, ali s dubokom unutarnjom logikom.

Opis te nošnje, zapisan krajem 19. stoljeća, djeluje gotovo etnografski precizno, ali i poetski: kapa je pletena od osušenih lanenih peteljki, dok je njezin savijeni vrh načinjen od osušenog struka bosiljka. Bosiljak, biljka mirisa, čistoće i rituala, nije tu slučajno. I ako se ne zna tačan razlog njegove upotrebe, ponavljanje istog postupka širom područja govori o duboko ukorijenjenom značenju.

Na kapu se nadovezuje gusta gužva od tamne tkanine, usukane marame koja ublažava oštrinu oblika, zaokružuje čelo i stvara monumentalni šinjon. Crveni trakovi, dugi i široki, s resama od svile ili pamuka, padaju niz ramena. Povrh svega marama, ponekad izvezena, ponekad ukrašena novcem. Rezultat nije samo pokrivalo za glavu, nego arhitektura identiteta.

U Bosni je upravo ženska nošnja često bila mjesto gdje se čuva ono što se drugdje gubilo: stari oblici, simboli, strukture koje nisu imale političku ili vojnu moć, ali su imale trajanje.

Najintrigantnije pitanje koje ova kapa postavlja nije estetsko, nego historijsko: odakle ona u Bosni? Frigijska kapa nije slavenska, nije osmanska, nije rimska. Upravo u tome leži njezina zagonetka.

U antičkom svijetu frigijska kapa bila je karakteristična za narode Male Azije. Na grčkim vazama i skulpturama ona označava Azijate: Trojance poput Parisa, Anhiza i Ganimeda, tračkog pjevača Orfeja, perzijskog boga Mitru. Nosili su je i muškarci i žene Amazonke, Medeja, pa čak i Helena, Grkinja prikazana s frigijskom kapom kao „naturalizovana Azijatka“.

Antički pisci nisu ostavili dilemu o srodnosti Frigijaca i balkanskih naroda. Herodot piše da su Frigijci nekada živjeli na Balkanu, pod imenom Brižani, prije nego što su se preselili u Malu Aziju. Strabon bilježi ista imena mjesta u Troadi i Traciji. U rimsko doba, Dacani na Trajanovom stupu gotovo redovno su prikazani s tom kapom.

Bosna se ovdje ne pojavljuje kao izuzetak, nego kao kontinuitet.

Ako su Frigijci, ili srodna plemena, nekada obitavali na Balkanu, onda prenošenje nošnje nije puki slučaj. Ono što se u Bosni sačuvalo u ženskoj nošnji nije kopija, nego lokalna transformacija drevnog oblika. Dodavanje marame, traka, gužvi, sve to pokazuje kako se jedan arhaični simbol prilagodio novim vremenima, ali zadržao osnovnu formu: stožastu kapu savijenog vrha.

Zanimljivo je da se slični oblici pojavljuju i drugdje na Jadranu i Balkanu, poput hondelja u Konavlima. No samo u bosanskom slučaju frigijska kapa ostaje tako jasno prepoznatljiva, gotovo „čista“ u svojoj formi. Bosanska žena s rogom na glavi stoji u istoj simboličkoj liniji s antičkim figurama na vazama, s reljefima Trajanovog stupa, pa čak i s kasnijim evropskim alegorijama slobode.

U modernoj historiji frigijska kapa doživjela je novi život. U rimsko doba bila je simbol oslobođenog roba. Tokom Francuske revolucije postaje znak republike i pobune, kapa jakobinaca, a potom i stalni atribut Marianne, personifikacije Francuske. Danas se pojavljuje i kao maskota sportskih manifestacija, lišena gotovo svakog historijskog tereta.

Danas, kada znamo da se historijska Frigija, s lokalitetima poput Gordion, nalazi na UNESCO listama i tentativnim popisima svjetske baštine, vrijedi se zapitati: koliko još takvih „živih spomenika“ leži neprepoznato u bosanskim selima, u ženskim nošnjama, u predmetima svakodnevice?

Bosna ovdje nije fusnota antičke historije, nego njen nevidljivi arhiv. Frigijska kapa kod bosanskih žena pokazuje da se veliki civilizacijski tokovi ne čuvaju samo u muzejima i kamenim spomenicima, nego i u tekstilu, biljkama, maramama, u načinu kako se nešto veže, savije i nosi.

I možda je upravo u tome njena najveća vrijednost danas: podsjetnik da historija ne mora biti glasna da bi bila duboka i da Bosna, često smještena „između“, vrlo često stoji u samom središtu dugog trajanja Evrope.

IZVOR: Glasnik Zemaljskog muzeja, Hrvatska enciklopedija, Ćiro Truhelka