U vrijeme kad se pojavio na TV-ekranima, svi su govorili o njemu, Muhamedu Sacirbeyu, bh. diplomati koji to nije bio sve dok se nije jednog jutra probudio i progovorio. Tada ga je čuo cijeli svijet; s podizanjem državne zastave na jarbol nove članice Ujedinjenih nacija u New Yorku. Progovarajući u svjetlu iz pozicije novog zanimanja koje je ga je „zapalo“ sudbinskom putanjom – ratnog ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine i ambasadora pri UN, izgovorio je i prve „profesionalne“ bosanske rečenice, donesenim sarajevskim akcentima iz malodobne popudbine ranog djetinjstva, iz krhkog pamćenja dječje leksike i zaboravom oštećene! Ali, zato je njegov američki engleski, novodomovinski, bio besprijekoran i dunjaluku „ljepši i uglađeniji“.

Iz njega je isijavao sjaj mladosti, visprenost u verbalnom kontaktu s ljudima i svijetom, jednostavno rečeno – posvajao je sve živo oko sebe! Rođen je u Sarajevu 20. VI. 1954. godine, u porodici liječnika, dr. Nedžiba i dr. Azize Alejbegović Šaćirbegović, obilježene komunističkom stigmom dugogodišnje robije mladomuslimanskog „zlodjela misli“, koja je u godini napuštanja domovine promijenila i prezime Šaćirbegović – u Sacirbey. Devet godina kasnije, 1963. godine, porodica je prisiljena iseliti iz Jugoslavije. Preko Austrije, Turske i Libije, roditelji su mu, napokon, 1967. dobili useljeničku vizu u Sjedinjene Američke Države.

SUSRET U ZGRADI UN

Muhamed Sacirbey je hitro odgovorio mlađahnoj asistentici Almiri, kad ga je u moje ime zamolila za susret. „Uvijek ću pronaći pola sata za razgovor…“ – rekao joj je. Kad mi je draga Shada Erol javila termin susreta, došla je po mene u Mrki's places u njujorškoj Astoriji okićen bosanskim bajrakom, s ljiljanima na snježnoj podlozi koji se već vihorio pred zgradom UN-a. Mrki Mustafa Mrkulić, moj domaćin, vozio nas je vješto i oprezno na „radno mjesto“ našeg ministra – u Ujedinjene nacije. I evo, petak je, 14. V. 1992. U New Yorku smo, u zgradi UN-a. Sjedimo sučelice jedan drugome.

Pričam 38-godišnjem ministru o dojmovima koje ljudi stvaraju o njegovom izlasku iz anonimnosti i diplomatskom bljesku na tamnoj podlozi ratne zbilje roditeljske domaje Bosne i Hercegovine. A on kaže:

„Bogami, nisam očekvao ovaj posao. Predviđao sam doduše jednu slobodniju Jugoslaviju, i vidio u toj slobodnijoj Jugoslaviji – jednu slobodniju Bosnu i Hercegovinu. Da će biti slobodnija, u kulturnom smislu, u ekonomskom smislu, i da ću ja eventualno sudjelovati u tom poslu, jer, na kraju, mada sam ja ovdje predugo živio, u sebi sam osjetio žestoku silinu onoga što se zove bosanstvo. Ne, nisam nikada osjetio nikakva sukoba u svom jezgru, onih polovica što tvore moje biće: mog ‘američkog’ i moj ‘bosanskog’. (Zar se ne govori o multikulturalnom biću, koje obasjava biće u oba smjera?!) Ali, mi smo dobili jednu slobodu, ne toliko što smo je tražili, nego što je to tražila situacija. Trebali smo se osloboditi te komunističke, fašističke Srbije, a nismo bili spremni, nismo bili spremni za tu slobodu koliko smo trebali biti, pa smo zato i odgovorni. Očekivali smo u tim trenucima da će nas svijet i braniti, budući da nas je i priznao. Premda su bili odgovorni za našu odbranu, vidjeli smo da nisu ništa poduzeli. I to je uloga koju sad ja imam. Da podsjetim svijet na njegove obaveze koju je preuzeo – da se odbranimo… a on nam to ne da! Oduzima nam još i puno pravo na odbranu svoga života!“

Promatram ga i kažem: „Rat je u mnogim ljudima probudio i ono što su već zaboravili, probudio je Bosanca u Bosancu! U Vašem slučaju to je buđenje – vrlo burno, gotovo dramatično…“

Muhamed Sacirbey odgovara:

„Jest, istina je! Ali, i to je imalo svoju zakućastu historiju koju nisam doživljavao na način starijih generacija. Uvijek sam se osjećao zavezanim za zemlju, za Bosnu. O sebi smo govorili kao o bosanskim muslimanima, bosanskim Hrvatima, bosanskim Srbima. Mi smo, kao bosanski muslimani, platili stravičnu cijenu genocida, znademo da su s nama plaćali i drugi (…). Svakako, slažem se s vama da je rat probudio taj osjećaj gotovo u svima, i to je trebalo probuditi, ne zbog toga što bismo bili manje muslimani, manje katolici, manje ortodoksi, nego zbog toga što postoji jedna jedina zemlja Bosna i Hercegovina – onda treba imati i osjećaj za tu zemlju, osjećaj pripadnosti toj zemlji. Mi koji smo u Americi, dobro znademo što to znači. Ovdje smo svi mi Amerikanci, ali nosimo u sebi i toplotu izvorne etničke pripadnosti.“ (…)

KAKO SU POSAO OBAVLJALI VANCE I OWEN?

Kažem Sacirbeyu: „Kada se govori o Bošnjacima i Hrvatima, uvijek se istakne da oni nisu nikad imali sukoba između sebe. Užas sadašnjih sukoba, sigurno će imati dugoročnih posljedica. Koji bi razlozi tim eksplozijama gnjeva, trebali biti istaknuti i kao takvi uništeni?“

On odgovara:

„Mislim da ima nekoliko razloga. Jedan je u poslu u koji su se upustili Vance i Owen. Taj im je posao omogućio da razdvoje Bošnjake od Hrvata. Oni su naime govorili da imaju tri nacije, tri naroda koji su u međusobnoj borbi. Oni su pripremili teren da do te borbe, gdje god je to moguće, i dođe. Oni su najposlije željeli biti oni koji prave mir između nas. Što to znači? Ako nas prvo razdvoje pa naprave mir između nas, onda nas oni imaju pravo i kontrolirati. Potom su pronašli neke personalnosti sklone toj ideji, ideji koju bih približio onom što bi se moglo nazvati (više) hrvatskim nacionalizmima a manje ideji bosanske države. Srpski ultranacionalizam komunističko-fašističkih boja, samo je dao život jednom obliku hrvatskog ultranacionalizma. Sada se jasno uočava da i u bošnjačkom narodu počinje nicati i razvijati se prepoznatljiv oblik nacionalizma. I tu je ta opasnost u razvoju – i za nju je, neosporno, isključivo kriv srpski fašizam. Odgovornost se ne može izbjeći. Moramo znati da oni koji su se upustili u tu igru – prvo da nas razdvoji (Vance- Owen), a onda da guramo taj hrvatski pa čak i bošnjački nacionalizam – da će oni odgovarati bosansko-hercegovačkom narodu, jer to jeste na štetu obadva naroda. Poznato je da se u ovakvim situacijama, u ovakvom ratu, pojavljuje svaka vrsta oportunista, jer ovakav rat oportunistima daje živost. Na kraju, znademo i to da ni po provincijama (V/O plana), nije zajednička samo BiH, nego su zajedničke i provincije. Ni mostarska ni travnička provincije nisu hrvatske, nego su provincije gdje će možda Hrvati imati većinu i neće vladati samo oni, neće Bošnjaci biti građani drugog reda, kao što ni Hrvati neće biti građani drugog reda u Sarajevu, ili primjerice u Tuzli. Valja dakle razumjeti, da koliko god provincija bude bilo, uvijek će biti načelo i potreba za zajedničkim životom. I odgovornost jednih prema drugima.“

Nastavljam sa pitanjima: „Mi smo, kao predstavnici vjerskih i kulturnih i nacionalnih institucija (u Hrvatskoj), dali moralnu podršku potpisu bosanskog predsjednika g. Izetbegovića na Vance-Owenov plan. Bili smo jednodušni u ocjenu da taj plan nije „najbolji“, nego je zapravo najmanje zlo u općem zlu koje nas je snašlo. Što biste Vi rekli?“

Sacirbey na to odgovara:

„Ja sam ovdje da budem diplomat. Nisam ovdje da pravim politiku. Ja nemam nikakvih političkih ambicija u Bosni i Hercegovini. Obratite pažnju na moj jezik, govor. Ja sam već i po govoru stranac. Ali, kaže se: po srcu nisam (stranac), po govoru jesam. Dakle, nisam bio za Vance-Owenov plan. Ali odmah da vam kažem, to je malo ne-fer kazati! Kada je plan potpisan, ja sam bio za njega. Smatrao sam da smo otišli tako daleko, da ga nismo mogli izbjeći, ali možda u nekim ranijim momentima, nekoliko mjeseci prije potpisa, mogli smo nešto promijeniti. Budući da nisam bio tamo, tu odgovornost nisam ni imao. Velim, u trenutku kad je potpisan, prihvatio sam zbiljnost političke odluke… Zašto sam bio protiv V/O plana u samom početku? Prvo, ne znam da je bilo pametno da se objašnjava da su u Bosni tri strane, možda se to moglo izbjeći. Onda je došlo još gore. Pustili smo govore da idu s fokusom na tri strane, a nema fokusa šta se dešava u Srbiji! Onda smo dali da se koncept rata promijeni od tako jasna rata, agresije i genocida, u novi koncept građanskog rata. I sada svijet gleda i kaže: Pa ako se tamo neke tri bosanske strane bore između sebe (a u tim razgovorima nema Srbije, nema Miloševića) – onda ljudi shvaćaju da je to doista rat između tri bosanska naroda, pa kao takav, građanski, civilni rat… I tako smo zaboravili da je bila samo jedna strana, agresorska, i samo druga strana, žrtve te agresije. Druga tačka mog nezadovoljstva V/O plana je crtanje linija po našoj zemlji. Mislim da nije baš važno kako se crtaju, nego je puno važnije kakvo je značenje, kako se definiraju, što te linije provincija zapravo znače. I dok imamo ultranacionaliste ili fašiste koji su vođe sigurno srpskog naroda, a možda i drugih, onda ćemo imati probleme. Naime, oni će uzeti te linije kao granice (manjih) država. Kada je riječ o Srbima, onda je jasno zašto oni idu baš u tom smjeru. Njih će svijet ipak tražiti i odvesti pred sud kao ratne zločince. Zbog toga će oni gledati da od provincija naprave prave male fašističke države, jer će se jedino u njima moći osjećati potpuno sigurno.“

Konstatirao sam i da je jedan od najtragičnijih vidova ratnih zločina svakako silovanja, a ona nisu na popisu zločina za koje se sudi po Međunarodnom zakonu o ratnim zločinima. Izrazio sam tada i sumnju da će zločinci ikada biti traženi. Sacirbey je to komentirao:

„To zaista jest veliki problem. Držim, da ako ratni zločinci ne pristaju na mir, da će doći do jedne vrste intervencije i da će se tek tada cijeli svijet moći osjećati 100 % slobodnim da ih traži i da im sudi. Veći je problem budu li oni potpisali mir… to pitanje, ko će ih tražiti, ko će im suditi? Izuzetno je važno imati jakog, strogog i slobodnog tužioca, i ako imamo dobrog čovjeka i ljude u tom mjestu, onda je sve moguće. Naravno, to što ste maloprije rekli, gotovu u svemu je istinito.“

NASLOVNICA BEHARA: NIŠAN SNAJPERSKOG ODSTRIJELA!

Potom smo mu prišli i zamolili da se fotografiramo za vječna vremena, s časopisom „Behar“ na čijoj je naslovnoj strani izuzetna dosjetka, misao Ismeta Ice Voljevice i mapa Bosne i Hercegovine pod znakom / nišanom Ujedinjenih nacija – za precizno snajpersko gađanje. Tačno tako: Priznale su je, da bi je potom mirno gledali kako je muče, razapinju, čereče i ubijaju.

Post scriptum: Objavili smo ovaj zapis u probnom, nultom broju „Behar Journala“. A tada, opet, bez ikakve novčane potpore i u ratnim okolnostima godine 1993., ni „Behar“ i s novim dodatkom nije ni mogao izaći izvan Zagreba.