Današnja vjerska homogenost kontinentalne Evrope nije prirodno stanje, već rezultat odlučnog i planskog napora koji je trajao gotovo pet stoljeća. Zapadna retorika ljudskih prava stoji u oštrom neskladu s dugom historijom sistematskog nasilja nad muslimanima i Jevrejima. Od srednjovjekovne Evrope i procesa prisilne vjerske homogenizacije, preko Bosne i Srebrenice, do današnje Gaze, pred očima se pojavljuje kontinuitet šutnje, selektivne solidarnosti i orijentalističkog opravdavanja zločina nad muslimanskim stanovništvom

Dok kontinentalna Evropa, kolijevka zapadne civilizacije, nikoga ne štedi u propovijedanju ljudskih prava i demokratije, ona je iznova pokazivala da se ta moralna krstaška retorika rijetko protezala dalje od riječi kada se sagleda njena uloga u kolonizaciji velikog dijela svijeta i zločinima koji su uslijedili. U tom pogledu, bilans kontinentalne Evrope izuzetno je težak. No, to nije nova pojava: pogled u prošlost otkriva da je taj bilans nekada bio daleko gori nego danas.

Upravo na tu prošlost svjetlo baca knjiga uglednog turskog akademika Şenera Aktürka „The Origins of the Modern World: The Destruction of Muslims and Jews in Western Europe/ Porijeklo modernog svijeta: uništenje muslimana i Jevreja u zapadnoj Evropi.) U toj studiji Aktürk nudi sveobuhvatnu analizu načina na koji su muslimani i Jevreji sistematski bili podvrgnuti genocidu u srednjovjekovnoj Evropi, u procesu stvaranja homogenog kontinentalnoevropskog prostora, kao i temeljnih dinamika koje su taj proces omogućile.

Aktürk u svojoj studiji obuhvata period od 470 godina, između 1059. i 1529. godine. U središte sistematskog genocida usmjerenog protiv muslimana i Jevreja on postavlja crkvenu hijerarhiju predvođenu papstvom, koje se u tom razdoblju uzdiglo kao nadnacionalna sila. Kroz konkretne primjere objašnjava kako je postupna primjena isključivih a na kraju i uništavajućih politika prema nekršćanima bila olakšana rivalstvima među katoličkim monarhijama.

Ojačana gregorijanskim reformama na početku tog perioda, crkvena moć dosegnula je svoj vrhunac tokom pontifikata pape Inocenta III (1198–1216). Dekret Dictatus Papae, koji je 1075. godine izdao papa Grgur VII, dao je papi ovlast da svrgava kraljeve, čime je papstvo postavljeno iznad monarhija kao nadnacionalna vlast.

Tokom tog razdoblja, papstvo je najprije krenulo putem redefiniranja nekršćanskih manjina u otvoreno isključivim terminima. „Isključivo redefiniranje vjerskih manjina dostiglo je kritičnu tačku na Četvrtom lateranskom koncilu 1215. godine, kada je Katolička crkva stigmatizirala nekršćane obavezavši ih da nose posebnu odjeću i fizički ih segregirala prisiljavajući ih da žive u odvojenim područjima…“

Taj korak, međutim, nije smatran dovoljnim. Kako su muslimani i Jevreji sve više fizički izdvajani iz društva, rastao je pritisak na tadašnje monarhije da ih prisile na preobraćenje. U tu svrhu postepeno je korišten čitav niz instrumenata, od ekskomunikacije i interdikta, uskraćivanja vjerskih službi cijelom kraljevstvu, do uspostave inkvizicijskih sudova i organizacije križarskih ratova.

Slično tome, prosjački redovi, dominikanci i franjevci, mobilizirani su za istu svrhu. Uz njih su na terenu djelovali i katolički vojni redovi, poput templara i ivanovaca. Korištenjem odobravanja dinastičkih brakova kao dijela tog procesa, papa je stekao mogućnost da svrgava vladare koje je prethodno ekskomunicirao. Na taj način omča je u potpunosti stegnuta oko muslimanskih i jevrejskih zajednica, koje su u mnogim zemljama činile znatan dio stanovništva.

Štaviše, papstvo je poduzelo dva presudna koraka kako bi nametnulo vjersku homogenizaciju kontinentalne Evrope, odnosno uklanjanje muslimanskih i jevrejskih zajednica koje su predstavljale značajne populacije u mnogim zemljama. Prvo, nekršćani su proglašeni vlasništvom vladara; drugo, presuđeno je da se oni ne mogu smatrati ni ljudskim bićima. Povezujući sposobnost razuma s pripadnošću kršćanstvu, tvrdilo se da samo kršćani posjeduju racionalnost, dok je nekršćanima ta sposobnost uskraćena, pa samim tim i ljudskost.

Upravo ta presuda, da se nekršćani ne smatraju ljudima, postavila je temelje orijentalizma, koji će imati dugotrajan i snažan utjecaj, sve do današnjeg dana. Kako je istakao ugledni američki akademik Edward Said, orijentalizam utišava „Istok“, koji se više ne smatra ljudskim, lišavajući ga sposobnosti da govori u svoje ime. Zapad tada počinje proizvoditi vlastite predstave o Istoku. U toj jednostranoj proizvodnji narativa, zločini koje počini Zapad više se ne tretiraju kao zločini, već se bez poteškoća predstavljaju kao civilizacijski darovi Zapada Istoku.

U tom trenutku, riječi prestaju. Ono što slijedi, autorovim rječnikom, jeste nastup „papinskog imperijalizma“. Sistematski genocid započinje posvuda. Ishod je čista katastrofa: „Od osvajanja Barbastroa 1064. godine i masakra muslimana, do potpunog uništenja muslimana Aragona 1526. godine, katoličko svećenstvo osiguralo je uništenje nekršćana, prije svega muslimana i Jevreja, putem deportacija, prisilnih preobraćenja i masovnih ubistava širom zapadnoevropskih zemalja. Taj proces učinio je zapadnu Evropu najvjerski homogenom regijom na svijetu…“

Prije genocida, muslimani su činili najveće nekršćanske manjine u Španiji, Italiji, Mađarskoj i Portugalu, dok su Jevreji imali isti status u Engleskoj i Francuskoj. Razvoj događaja u Španiji bio je posebno dramatičan: dok su muslimani nekada činili i do 80 posto stanovništva, krajem 15. stoljeća, kada je eliminacija muslimanskog prisustva privedena kraju, svedeni su na manjinu od svega oko sedam posto. Stoga, kako Aktürk naglašava, današnja vjerska homogenost kontinentalne Evrope nije prirodno stanje, već rezultat odlučnog i planskog napora koji je trajao gotovo pet stoljeća.

Kako sam Aktürk zaključuje, iako se genocid, etničko čišćenje i demografski inženjering u društvenim naukama često tretiraju kao zločini nacionalističkih aktera u postnacionalnoj eri, u stvarnosti su najveći primjeri tih zločina počinjeni upravo u kontinentalnoj Evropi, u prednacionalnom razdoblju, i bili su usmjereni protiv muslimana i Jevreja.

Takvi zločini u modernoj eri, stoga, nisu novost, već dio kontinuiteta u slučaju kontinentalne Evrope. Tragove tog kontinuiteta mogli smo vidjeti i u nedavnoj prošlosti, u samom srcu Evrope, u Bosni i Hercegovini. Bosna nije slučajna geografija. Bila je to zemlja u kojoj su multikulturalizam, multireligijsko suživot i iskustvo zajedničkog života bili stvarnost. Prije rata, Bošnjaci muslimani, pravoslavni Srbi, katolici Hrvati i Jevreji živjeli su jedni pored drugih u Sarajevu. Rat u Bosni, uz zapadnu šutnju, doveo je do jedne od najvećih ljudskih tragedija u srcu Evrope.

Embargo na oružje, nametnut na samom početku rata, spriječio je ispravljanje neravnoteže u vojnim kapacitetima na štetu bosanskih muslimana, čime je otvoren put masakrima. Legendarni bosanski lider Alija Izetbegović snažno je upozorio da se nemoralnost početne zapadne intervencije nikada ne smije zaboraviti, u govoru održanom 17. marta 1995. godine u Njemačkom vijeću za vanjske odnose: „Međunarodna zajednica jeste intervenirala u ovom ratu, ali na način na koji se to nikada nije smjelo dogoditi. Ovo se nikada ne smije zaboraviti. Intervencija se u praksi svela isključivo na embargo na oružje koji je pogodio samo žrtvu agresije. Umjesto da nam pomogne vojnom intervencijom, umjesto da nas naoruža, svijet je učinio suprotno. Zabranio je naoružavanje zemlje koja je napadnuta i lišio nas našeg najlegitimnijeg i najprirodnijeg prava: prava na samoodbranu.“

U julu 1995. godine ispisano je jedno od najmračnijih poglavlja rata u Bosni. U Srebrenici, gradu koji je Ujedinjene nacije proglasile „zaštićenom zonom“, 8.372 bošnjačka civila sistematski su ubijena u području pod kontrolom nizozemskih snaga. Taj masakr nije označio samo ubistvo ljudi Bosne, već i smrt univerzalnih vrijednosti za koje Zapad tvrdi da ih brani, ljudskih prava, slobode i prava na život.

Nakon Drugog svjetskog rata, Evropa je proglasila da je uspostavila normativni poredak zasnovan na ljudskom dostojanstvu, uz zavjet „nikada više“. No, Srebrenica je još jednom pokazala da se, kada su muslimani u pitanju, taj zavjet rijetko proteže dalje od riječi. Dok su hiljade muslimanskih civila ubijane u zoni za koju su Ujedinjene nacije garantovale sigurnost, šutnja Zapada razotkrila je koliko se selektivno primjenjuje diskurs ljudskih prava.

Svi ti zločini, međutim, imaju svoj pandan u zapadnoj imaginaciji kroz orijentalističku retoriku o Istoku. Muslimanski prostori i dalje se uporno prikazuju kao područja u kojima su red, prosperitet i mir nemogući, kao mjesta nasilja i haosa. Posljedično, i ono što se dogodilo u Srebrenici predstavljeno je, kroz orijentalističku prizmu, kao dio „prirodnog“ toka historije.

Slična slika danas se ponavlja u Gazi. Dok se otvoreno krši međunarodno pravo, dok se ubijaju djeca, a bolnice i škole bombardiraju, velik dio Zapada ostaje nijem ili proizvodi orijentalističke narative koji te napade legitimiraju. Na taj način, tragedije koje pogađaju muslimane u zapadnoj imaginaciji ne doživljavaju se kao ljudske katastrofe, već se gotovo predstavljaju kao prirodna sudbina same geografije.

Mahmut Özer je turski novinar i politički komentator; ovaj je tekst napisao za Daily Sabah