Kulenovićevi Soneti, objavljeni 1968. godine, pripadaju nizu književnih djela, među kojima su Ibrišimovićevi Ugursuz (1968) i Karabeg, Selimovićeva Tvrđava (1970), Uhode (1971) Derviša Sušića, Konak (1971) Ćamila Sijarića, Modra rijeka (1971) Maka Dizdara te Talhe ili šedrvanski vrt (1972) Irfana Horozovića, tematski vezanih za kulturni i geografski prostor Bosne, a sa snažnim uklonom ka prošlosti. Svako od ovih djela, kako u tematskom tako i u poetičkom smislu, snažno izranja iz kulturne historije Bosne

Na današnji dan, 25. januara 1978. godine, u Beogradu je iznenada umro Skender Kulenović, jedan od najsloženijih i najdubljih bošnjačkih pisaca 20. stoljeća. Pjesnik, dramatičar, prozaist i esejist, Kulenović je iza sebe ostavio opus koji se opire jednostavnim etiketama: od ratnih poema i socijalno angažiranih drama, preko lirskih minijatura i eseja, do soneta koji se ubrajaju u same vrhunce južnoslavenske poezije.

Rođen je 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, u begovskoj porodici koja je nakon agrarne reforme naglo osiromašila. Djetinjstvo i mladost proveo je u Travniku, gdje završava jezuitsku gimnaziju. Već kao gimnazijalac objavljuje ciklus soneta Ocvale primule (1927), nagovijestivši predanost formi koja će ga pratiti cijelog života. Studij prava započeo je u Zagrebu 1930. godine, gdje se približava ljevičarskom pokretu, postaje član SKOJ-a, a potom i Komunističke partije.

U Zagrebu, 1937. godine, zajedno s Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokreće list Putokaz, glasilo mlade bošnjačke inteligencije koje je zagovaralo raskid s učahurenom tradicijom i otvaranje prema modernim evropskim tokovima. Iako često etiketiran kao ideološki, Putokaz je u suštini bio pokušaj da se bošnjačka kultura uključi u savremene društvene i estetske tokove.

Početak Drugog svjetskog rata Kulenovića zatiče u Zagrebu, odakle ilegalno prelazi u Bosnu i Hercegovinu i priključuje se partizanima. Njegov ratni put vezan je za Bosansku krajinu, a istovremeno učestvuje u radu ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a. U ratu piše poeme koje će obilježiti epohu: Stojanku majku Knežopoljku, Pisma Jove Stanivuka, Ševu, Na pravi sam ti put, majko, iziš’o.

Prema riječima profesora Seada Šemsovića, poema Stojanka majka Knežopoljka, nastala negdje oko 1942. godine, smatra se jednom od emotivno najsnažnijih poema bošnjačke, a moguće i ukupne južnoslavenske književnosti. Odmah će biti uključena u kulturni život partizanskih odreda, a nakon oslobođenja dugo će važiti za najštampanije književno djelo na južnoslavenskom prostoru.

U prve tri četvrtine poema donosi snažne poetske slike majčinske boli zbog gubitka svoja tri sina, ali će u posljednjoj četvrtini prenaglašen politički i ideološki angažman u potpunosti degradirati njezinu estetsku vrijednost, što će u konačnici i učiniti da pjesma s prestankom komunističke vlasti bude sasvim zaboravljena. Svoje prvo formalno izdanje poema će doživjeti u izdavačkoj kući “Svjetlost” u Sarajevu 1945. godine.

Nakon rata, Kulenović je kratko vrijeme bio direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu, a već u prvim godinama nakon revolucije pojavit će se njegova zbirka Komedije I (1947), koja će sadržati tri drame: Djelidbu, Večeru i A šta sad? Premijerno izvođenje Djelidbe u Narodnom pozorištu Sarajevo prekinuto je, jer je tadašnje visoko političko rukovodstvo Bosne i Hercegovine demonstrativno napustilo predstavu.

Kontroverznost teme ogleda se u činjenici da predstavnici sva tri naroda podjednako pokušavaju da pokradu humanitarnu pomoć prilikom njezine djelidbe, što je, naravno, narušavalo idealiziranu sliku bratstva i jedinstva svih naroda i narodnosti. Novonastala će situacija u dobroj mjeri narušiti Kulenovićev status u javnosti, drama će sačekati do svoje ponovne premijere, a sam autor će se okretati neangažiranim temama.

Kulenovićevi Soneti, objavljeni 1968. godine, pripadaju nizu književnih djela, među kojima su Ibrišimovićevi Ugursuz (1968) i Karabeg, Selimovićeva Tvrđava (1970), Uhode (1971) Derviša Sušića, Konak (1971) Ćamila Sijarića, Modra rijeka (1971) Maka Dizdara te Talhe ili šedrvanski vrt (1972) Irfana Horozovića, tematski vezanih za kulturni i geografski prostor Bosne, a sa snažnim uklonom ka prošlosti. Svako od ovih djela, kako u tematskom tako i u poetičkom smislu, snažno izranja iz kulturne historije Bosne.

Nakon preseljenja u Mostar, gdje provodi najplodnije godine života, pored Soneta nastaju I njegova najbolja kasna djela: Gromovo đule i roman Ponornica (1977), zamišljen kao prvi dio šire tetralogije o sudbini bošnjačke inteligencije nakon austrougarske okupacije. Roman već svojim naslovom ukazuje na nestajanje i pojavljivanje bošnjačke inteligencije onako kako ponire i nanovo izvire rijeka ponornica. Smjena carstava snažno je utjecala na lokalno muslimansko stanovništvo, koje se u novim društvenim okolnostima teško snalazi te se pod brojnim “agrarnim reformama” dignitet zajednice postepeno urušava, posebno njezin vodeći sloj. Iako planiran kao tetralogija, smrću autora ovaj prvi dio romana ostat će jedini napisan.

Danilo Kiš je Skendera Kulenovića nazvao “rudarom jezika”: piscem koji je zalazio u najdublje slojeve leksičkog pamćenja, tražeći “najtvrđu riječ, onu koja je najduže mirovala u rudi predanja”. Poema Na pravi put sam ti, majko, iziš’o predstavlja možda i ponajbolju ilustraciju ove Kišove tvrdnje, a njen semantički krug nedvosmisleno oslikava muslimansko-orijentalnu duhovnost, kojom je Skenderova književnost snažno prožeta, bez obzira na vrijeme, ideologiju, državni sistem: saksija, kumrija, duvar, Allah, derviš, tespih, tekija, mejtef, sufara, hodža, meleći, šejtani, saraji džennetski, čengel, Azrail, softa, kadija, mušebak, sokak, ićindija, duvak, feredža, kabur, kadifa, sabahski…

Pored toga što u sebi sadrži slojeve proizišle iz bosanskog srednjovjekovlja, bošnjačke usmene tradicije i orijentalne duhovnosti, leksika njegovih soneta kao što su Rusa pjesma, U maternici inercije, Krik, Prh, Mrtvo korito i drugi, pravi na našim prostorima rijetko viđen iskorak u modernistički izraz, otkrivajući nepoznata značenja i kreirajući novu simboliku.

Taj odnos prema jeziku – gust, arhaičan, a istovremeno modernistički izoštren – jedna je od temeljnih oznaka Kulenovićeve poetike. Njegova poezija, proza i eseji čvrsto su ukorijenjeni u bosanski kulturni prostor, ali istovremeno otvoreni evropskim književnim tokovima.

Skender Kulenović umro je iznenada 25. januara 1978. godine u Beogradu, gdje je i sahranjen. Iste godine rođeni, umrli u istom gradu, Meša Selimović i Skender Kulenović ostali su dvije velike, različite, ali duboko srodne figure bošnjačke književnosti. Ako je, kako je neko rekao, književnost rudnik jezika, onda je Skender Kulenović bio jedan od njegovih najhrabrijih kopača. Duboki bezdani bosanskog jezika u koje je zalazio još uvijek nisu do kraja istraženi.

U svakom smislu, Kulenović spada u najveće južnoslavenske pjesnike, ali zasigurno  je i jedan od najautentičnijih glasova bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti.