Hamsa, poznata kao ruka Fatime, jedan je od najsnažnijih zaštitnih simbola islamske civilizacije. Od monumentalnih vrata Alhambre, podignutih u doba kuge i straha, do skromnih amajlija koje se i danas prodaju na sjevernoafričkim pijacama, ovaj znak stoljećima je povezivao učenost, vjeru i narodno praznovjerje. U Al-Ándalusu hamsa je označavala prag između sigurnosti i prijetnje, života i bolesti, vidljivog i nevidljivog zla. Njena simbolika seže duboko u predislamske kulture Bliskog istoka, ali je u islamu dobila nova teološka i duhovna tumačenja
Hamsa, zaštitni simbol islamskog porijekla, u Al-Ándalusu je bila emblema zaštite i prijelaza, spoj učenih tradicija i narodnih vjerovanja. Vrata pravde jedna su od četiri glavna ulaza u Alhambru, vjerovatno i najelegantnija i najmonumentalnija. Izgrađena su između 1348. i 1349. godine, za vrijeme vladavine Jusufa I, u razdoblju kada je grad bio pogođen epidemijom crne kuge. Njihovo ime potječe od funkcije koju su imala, jer su se upravo tu održavali sastanci alfakija Alhambre.
U središnjoj doveli ulaznog luka uklesana je ruka Fatime, odnosno „hamsa“, pet na arapskom, što se odnosi na pet prstiju ruke. Riječ je o ponavljajućem simbolu koji su u srednjem vijeku koristili Arapi i Benimerini (ili su berberska muslimanska dinastija porijeklom iz plemena Zenata, koja je vladala velikim dijelom Maroka i zapadnog Magreba od sredine 13. do kraja 15. stoljeća) , a čije je značenje iznjedrilo brojne legende.
Jedna od najpoznatijih jeste ona o ruci i ključu, koju je zabilježio Washington Irving u djelu The Alhambra (1832), gdje se sudbina tvrđave, ali i svijeta, povezuje upravo s ova dva elementa. Prema tom predanju, kralj koji je izgradio tvrđavu zaštitio ju je čarolijom: onog trenutka kada ruka primi ključ, tvrđava će eksplodirati i nastupit će smak svijeta. Irving je ove priče prikupio tokom svog boravka u Alhambri, gdje je dolazio u dodir s improviziranim vodičima, skitnicama i prosjacima koji su posjetiteljima pokazivali kompleks u zamjenu za sitan novac. Među njima je bio i Mateo Jiménez, unuk krojača iz četvrti Realejo, koji je tvrdio da je te priče naslijedio od svoga djeda.
Hamsa pripada ikonografskoj tradiciji predislamskih korijena. U doba Nasrida bila je simbol zaštite, božanske providnosti, darežljivosti i moći, ali i snažan hamajlijski znak koji je trebao tjerati zle duhove odgovorne za bolest i zlo. No, ruka kao zaštitni amulet korištena je i u mnogo starijim civilizacijama Bliskog istoka. Qat Ištar, poznata i kao Qat Inana ili Ruka Ištar, služila je narodima koji su se smjenjivali u Mezopotamiji, ponajprije Sumeranima i Akađanima, kao talisman protiv bolesti. U staroegipatskom svijetu ruka je također imala zaštitna značenja: „Ruka svih bogova“, amulet poznat kao „Dva prsta“, odnosio se na Izidu i Ozirisa.
U Kartagi je ruka bila apstrakcija Tanit, vrhovne božice, i koristila se za odvraćanje nesreće. U rimskom svijetu vjerovalo se u čini i zlonamjerne čarolije, fascinatio, jer se smatralo da žrtva, nakon što je čarolija bačena, više ne može prestati misliti o onome što joj se događa. Bacanje čini bilo je jednostavno; na latinskom se nazivalo invidere, odakle potječe riječ „invidia“, zavist, za koju se vjerovalo da može uzrokovati urok.
Ova ideja potječe iz Timeja Platona, gdje se objašnjava da se vid, a time i zlo, proizvodi projekcijom „vizualne vatre“ kroz oči. Kada tu vatru odašilju duše zagađene zlom, nastaje šteta, a takva su se praznovjerja prenijela i u islamski svijet. U Kur'anu Poslanik Muhamed priznaje vjerovanje u urok, ayn, dok kasnija predanja prihvataju upotrebu talismana od strane Poslanika.
O takvim vjerovanjima pisali su al-Kindi (801–873), Avicena (989–1037) te Ibn Haldun u 14. stoljeću, u svojoj Muqaddimi: „Učinci koje proizvodi urok ubrajaju se među dojmove koji proizlaze iz utjecaja duše. Oni potječu iz duše osobe obdarené sposobnošću uroka i nastaju kada ona ugleda neku osobinu ili predmet čiji joj se izgled dopadne. Njeno divljenje postaje toliko snažno da u nutrini rađa osjećaj zavisti, zajedno sa željom da tu osobinu ili taj predmet oduzme onome ko ga posjeduje.“
Jedan od najčešće korištenih talismana u islamskom svijetu upravo je hamsa. Pet prstiju tumači se kao ekvivalent pet slova imena Allah, kako bilježi Chebel u svom Rječniku muslimanskih simbola. U sunitskoj tradiciji ruka predstavlja sintezu Poslanikova zakona, pri čemu se svaki prst povezuje s jednim od pet stubova islama: svjedočenjem vjere, ritualnom molitvom, milostinjom, postom i hodočašćem.
U šiitskoj tradiciji, pak, ruka se dovodi u vezu s pet svetih osoba Poslanikove porodice: Muhammedom, Alijem, Fatimom, Hasanom i Huseinom. Iako nijedan izvor ne potvrđuje da život Fatime al-Zahre (606–632), kćeri Muhameda, ima direktnu vezu s ovim simbolom, činjenica je da u srednjovjekovnim legendama ona često poprima zaštitničku i majčinsku ulogu.
Na Iberijskom poluotoku ne postoje poznati prikazi Fatimine ruke iz emirsko-halifatskog razdoblja. Prvi primjeri potječu iz almohadskog, a potom i nasridskog doba, kada je ovaj simbol vrlo čest. Ne pojavljuje se samo u dvorskoj keramici i na dekorativnim vazama, nego i na vratima kuća i palača, a krajem 15. i tokom 16. stoljeća i kao lični privjesak. Godine 1526. sastala se episkopska komisija, sazvana od strane Carlos V, kako bi odlučila o običajima moriska, te je tada donesena odluka o zabrani upotrebe ovih simbola. Uprkos tome, oni su nastavili živjeti u praksi.
Tako je 1586. teolog Pedro Guerra de Lorca osuđivao njihovu upotrebu, opisujući muslimane kao „sinove đavola“ koji nose medaljone s rukom i ključem, znake Allahove moći i posljednje sjećanje na islamske tvrđave u Kastilji. Danas se Fatimina ruka može pronaći na gotovo svakoj sjevernoafričkoj pijaci, simbol koji se cjenka za nekoliko dirhama, ali koji i dalje nosi duboko slojevito historijsko i kulturno značenje.
IZVOR: La Razon
