Od Birminghama do Westminstera, od fudbalskih stadiona do novinskih naslova, termin je postao ono što je oduvijek bio zamišljen da bude: ne opis, već oružje. Dok se s time ne suoči, muslimansko političko djelovanje će se i dalje tretirati ne kao demokratsko pravo, već kao prijetnja koju treba obuzdati.

Od učionica u Birminghamu do stranica najmoćnijih britanskih novina, jedna riječ je dobila izuzetnu političku težinu: islamista.

Rutinski se predstavlja kao neutralni deskriptor; tehnički termin koji odvaja religiju od politike. Ali u praksi, funkcioniše manje kao analiza, a više kao optužba.

Jednom kada se primijeni, čini muslimansko političko djelovanje inherentno sumnjivim, iracionalnim ili opasnim. Termin ne samo da opisuje; on osuđuje.

Britanske vijesti su sada čvrsto u kandžama onoga što se može opisati samo kao teorija zavjere islamizma: ideja da su muslimani, zamišljeni kao monolit, odlučni da potkopaju državu i samu “zapadnu civilizaciju”.

U domaćem izvještavanju, komentarima o vanjskoj politici i političkim govorima, “islamista” je postala sveobuhvatna optužba koja se koristi za discipliniranje neslaganja i sprječavanje kontrole vlasti.

U Britaniji, ova logika je dugo bila osnova moralne panike oko muslimanskih zajednica. Afera “Trojanski konj” u Birminghamu iz 2014. godine ostaje simbolična. Pismo koje je kasnije široko diskreditovano kao vjerovatna prevara iskorišteno je kako bi se opravdala sveobuhvatna državna intervencija u školama s muslimanskom većinom. Karijere su uništene, institucije raspuštene, a cijeli grad stavljen pod kolektivnu sumnju.

Optužba se nije odnosila samo na loše upravljanje ili konzervativne vrijednosti, već na islamističku “zavjeru” – frazu dovoljno nejasnu da znači gotovo sve, ali dovoljno snažnu da suspenduje pravičan postupak.

Nakon što je etiketa primijenjena, dokazi su postali sporedni. Muslimanski roditelji i nastavnici više nisu bili građani s različitim stavovima o obrazovanju, već ideološke prijetnje.

Poznate insinuacije

Ista pretpostavka sada je osnova programa “Prevent”, gdje se protivljenje britanskoj vanjskoj politici, ljutnja zbog Gaze ili čak snažni izrazi muslimanskog identiteta rutinski predstavljaju kao pokazatelji “islamizma”. Sama muslimanska politička svijest postaje opasnost.

Ta pretpostavka je bila u potpunosti vidljiva u političkoj mobilizaciji oko zabrane navijačima Maccabija iz Tel Aviva prisustvovanja fudbalskoj utakmici u Birminghamu, usred dobro dokumentovane zabrinutosti zbog rasističkog skandiranja i javnog nereda. Ono što je trebala biti rutinska policijska odluka brzo se pretvorilo u nacionalni skandal.

Visoki političari – gotovo svi povezani s grupama “Prijatelji Izraela”, i laburističkim i konzervativnim – vršili su pritisak ne u odbranu nezavisnosti policije, već protiv nje.

Veliki dijelovi britanskih medija odlučili su se za poznatu prečicu: insinuacije o Birminghamu, ponovo reciklirane kako bi ga prikazale kao islamistički grad.

Pozivi na ostavke i istrage su u toku, uokvireni kao odgovor na navodnu pristranost, a ne kao operativna procjena. Ono što je ostalo neispitano jeste zašto je odbor sazvan da ispita odluku djelovao tako otvoreno stranački.

Umjesto da ispituju moć, veliki dijelovi britanskih medija odlučili su se za poznatu prečicu: insinuacije o samom Birminghamu, ponovo reciklirane kako bi ga prikazale kao islamistički grad. Bilo je lakše demonizirati mjesto nego pitati zašto su političari bili spremni potkopati policijsko vodstvo kako bi umirili grupe povezane s rasističkim ponašanjem.

Ovo medijsko okruženje stvorilo je plodno tlo za političare koji su spremni pretvoriti insinuacije u ideologiju. Ministar pravosuđa u sjeni Robert Jenrick bio je među najeksplicitnijima, upozoravajući da se Britanija suočava s “borbom naše generacije” protiv “islamizma” i da se policija predaje “islamistima”.

Takva formulacija je otkrivajuća. Rutinske policijske odluke, građanski protesti i muslimanski javni život su uklopljeni u jednu civilizacijsku prijetnju. Jenrickova retorika ide daleko iznad kritike politike; ona promoviše svjetonazor u kojem se muslimani, njihova uvjerenja i njihov način života, prikazuju kao nekompatibilni s britanskim institucijama. Mjere poput zabrane vjerskog odijevanja ili ograničavanja protesta stoga se mogu uokviriti ne kao politički izbori, već kao obrambene potrebe.

Ovako se “islamizam” mijenja od medijske trope do upravljačke logike.

Šteta je nanesena

Najgora ilustracija ove dinamike je kada se etiketa primjenjuje čak i tamo gdje je očigledno neistinita. Tako je 1. januara Telegraph je objavio članak pod naslovom: “Islamistički ubica dobija slučaj ljudskih prava jer ga je zatvor ostavio ‘depresivnim'”. Implikacija je bila nepogrešiva: zakon o ljudskim pravima ponovo je štitio vjerskog ekstremistu.

Osim što nije bio.

Novine su kasnije izdale formalnu ispravku u kojoj su priznale da je opisivanje počinitelja kao “islamističkog ubice” bilo netačno i da ubistva nisu bila motivirana religijom. Ovo nije bio spor oko tumačenja ili naglaska, već osnovna činjenična greška. Centralni okvir naslova – dio koji većina čitalaca vidi i pamti – bio je lažan.

To što je takva ispravka bila neophodna trebalo bi biti duboko sramotno za nacionalne novine. Pa ipak, šteta je već bila učinjena. Obmanjujući naslov se široko proširio, oblikujući javno razumijevanje mnogo prije nego što se pojavilo bilo kakvo tiho pojašnjenje. Još gore, lažno uokviravanje su brzo kopirali i proširili političari i emiteri, uključujući Jenricka, Sun i GB News. Niko nije pokazao sklonost da povuče ili ispravi svoje tvrdnje.

Ovako se dezinformacije pretvaraju u ideologiju. Lažna povezanost između islama, nasilja i ljudskih prava se objavljuje i ispravlja nakon što se to dogodilo, ali nikada se značajno ne poništava. Riječ “islamista” je već obavila svoju funkciju.

Obmanjujući elementi su gotovo uvijek unaprijed korišteni. Čak i tamo gdje se upozorenja pojavljuju kasnije, šteta je učinjena u naslovu i uvodnim paragrafima. Do trenutka kada se pojavi ispravka, priča je već apsorbirana u širu teoriju zavjere o islamizmu koja dominira britanskim diskursom.

Domet okvira “islamizma” proteže se izvan britanske domaće politike na međunarodne političke arene, gdje može imati stvarne posljedice po akademsku slobodu i globalnu mobilnost.

Ujedinjeni Arapski Emirati su nedavno smanjili finansiranje za građane koji žele studirati na univerzitetima u Velikoj Britaniji, navodeći zabrinutost zbog “islamističke radikalizacije” povezane s tenzijama zbog odbijanja Velike Britanije da zabrani Muslimansko bratstvo.

Za mnoge britanske muslimane, Velika Britanija je postala neprijateljski dom.

Strategija delegitimizacije

Ova promjena politike odražava kako se zabrinutost zbog “islamizma” ne samo pojačava u britanskim medijima i politici, već je sada koriste i strane države kako bi uticale na diplomatske i obrazovne odnose, oblikujući percepciju britanskih kampusa kao prostora sigurnosnog rizika, a ne intelektualne razmjene.

Ista lijena stenografija dominira stranim izvještavanjem. Demokratski izabrani turski lider Recep Tayyip Erdogan rutinski se opisuje kao islamistički predsjednik. Nijedna uporediva logika se ne primjenjuje na zapadne lidere koji su u savezu s vjerskim fanaticima, uključujući one koji se pozivaju na biblijsko pravo kako bi opravdali okupaciju ili rat.

U Izraelu i SAD-u, vjerski fanatizam podupire državno nasilje i kolonijalnu politiku. Opstanak izraelskog premijera Benjamina Netanyahua ovisi o mesijanskim pokretima doseljenika, dok je uspon američkog predsjednika Donalda Trumpa potaknut kršćanskim evangelistima koji su ga predstavljali kao božanski odabranog. Ipak, ovo se tretira kao normalna politika, a ne kao civilizacijska prijetnja.

Ovo nije jezički propust. To je strategija. “Islamista” je postao alat delegitimizacije, omogućavajući novinarima i političarima da opravdaju nadzor, represiju i isključivanje dok istovremeno tvrde da su neutralni.

Muslimanima je dozvoljeno da postoje kulturno i privatno, ali ne i politički. U trenutku kada se organizuju, protestuju ili se ne slažu, čeka ih etiketa.

Od Birminghama do Westminstera, od fudbalskih stadiona do novinskih naslova, termin je postao ono što je oduvijek bio zamišljen da bude: ne opis, već oružje. Dok se s time ne suoči, muslimansko političko djelovanje će se i dalje tretirati ne kao demokratsko pravo, već kao prijetnja koju treba obuzdati.

Izvor: Middle East Eye