Iako su se neke bitke vodile kilometrima daleko, zvjezdane suze znale su pasti baš ovamo, u srce Bosne, gdje šume međusobno šapuću nekim starim jezicima i gdje rijeke još pamte i sve više ispiru u želji da ih razotkriju. U naletu bujica otkine se brdo, ono brdo što ih je ljubomorno čuvalo vijekovima, a one iskaču u korita kao da žele da im speru svo blato s njihove lijepo zaobljene površine
Nekada davno, po njoj su hodali gorostasi veći od borova, nježni kao jutarnje sunce. Igrali su se s oblacima u prolazu, smijali gromovima. Lica bi im se ozarila u toj igri, voljeli su suncu dati više prostora, pa bi oblake jednostavno otpuhali i uživali u raskošnim bojama prirode. Iako su se zbog svoje visine činili nezgrapni, u srcima su nosili nježnost veću od ijedne doline satkane od mekanih zelenih tepiha prosutih poljskim cvijećem. Kako su samo uživali u tim nježnim malenim šarenim točkicama što nisu bile veće od njihovog palca i takve sramežljivo su svojim cvjetnim glavicama provirivale iz bujne rosne trave. Izležavanje im je bio hobi, kad god su mogli ležali bi skriveni u miomirisu poljskog cvijeća.
Zime su tada bile duge, oštre i tihe. Sve bi utihnulo kao da je zaspalo. Snježne bijele pahuljice nečujno su lepršale iz oblaka kao da se i sam oblak odlučio spustiti nošen vjetrom. Veselo bi plesale allegro između stabala i na vrhovima prstića, kao balerine u bijelim haljinicama, gracioznim bi pokretima lepršale danima. Zrake sunca bi ih veselo lovile u letu i stvarale takvo blještavilo kao da se samo sunce spustilo između stabala. Staze što su se našle na njihovom putu bi za tren nestale ispod njihovih haljina. Harmoniju tišine jedino bi narušavale grane što su popuštale pod težinom čistog bjelila pa bi pucketale pod nogama gorostasa.
Njihove su kuće bile čudesno velike, izgrađene od stabala koje su, u tišini svoga umiranja tražila posljednje počivalište. Stabla su zadnjim dahom sama pronalazila put do njihovih vrata, kao da su znala da će u tim kućama dobiti novi smisao. Planine što su ih okruživale bile su njihova zaštita, a kuće tople kao majčin zagrljaj.
U hladnim noćima, toplina ognjišta nije grijala samo ruke. Ona je grijala dušu, budila smijeh i povezivala srca. Tu, oko plamena, okupljali su se stari i mladi, isprepletali riječi i poglede, dijelili hranu i tišinu. Plamen što je titrao po zidovima, razlijevao se i u očima mladih, kao da je živ. U svakoj iskri živjela je nada, a u svakom osmijehu čarolija vremena u kojem su gorostasi još hodali svijetom. U tim dolinama oni su stolovali. Branili ih od drugih divova ne želeći se odreći svojih šuma, dolina i najdražih cvjetnih točkica.
Kakve su se tu gorostasne bitke vodile! Šuma bi se zatamnila pod njihovim sjenkama, a zemlja je tutnjala pod teškim koracima kad god bi ubrzavali. Poput potresa, sve se pomicalo kao da želi pobjeći hitro s mjesta bojišta. Oružje im nisu bile ni sablje ni strijele, već gromade stijenja, koje su podizali s lakoćom. Kamenje je letjelo kroz zrak, zviždalo i šibalo vjetar, paralo oblake. Kad bi udarilo o zemlju, sve bi poskočilo pa i drveće što je za nebo priraslo, korijenjem bi iz zemlje iskočilo. Neke gromade kamenja bi se skotrljale niz doline, rušile drveće kao travu, mljele njihove najdraže mirišljave šarene točkice po travi. Kada bi se konačno zaustavile, bile su toliko istrošene i zaglađene kao kugle. Čitava brda su se ponegdje srušila i zatrpala ih pa su neke ostale skrivene pod zemljom. Dok ih rijeke nisu otkrile, ispirući zemlju što ih je skrivala.
Letjelo je kamenje s kraja na kraj svijeta, toliko u visinu da je rušilo gnijezda zmajeva koja su bila skrivena u oblacima. Nezaštićena čarolijom gnijezda, jaja zmajeva padala su skamenjena kao male kamene kugle i ostala razbacana po zemlji. A, one veće, to su bile zvijezde u nastajanju. Kada bi gorostas bacio kamenu gromadu u želji da dospije na drugi kraj svijeta, morala je ići više i više u visinu pa su tamo nastradale i zvijezde. Zarobljene bijesom bacača, padale su u nepoznato. Iako su se neke bitke vodile kilometrima daleko, zvjezdane suze znale su pasti baš ovamo, u srce Bosne, gdje šume međusobno šapuću nekim starim jezicima i gdje rijeke još pamte i sve više ispiru u želji da ih razotkriju. U naletu bujica otkine se brdo, ono brdo što ih je ljubomorno čuvalo vijekovima, a one iskaču u korita kao da žele da im speru svo blato s njihove lijepo zaobljene površine.
Šapatom i s dubokim poštovanjem, su kraj ognjišta uz pucketanje vatre i zavijanje vjetra u tihim noćnim satima, djedovi i nane pripovijedali unučićima, kako je tada drveće hodalo, i zemlja podrhtavala.
Ako se usudiš kročiti u te stare šume, gdje magla dugo spava među krošnjama, prati korita gdje su rijeke i potočići, neumorno ispirali zemlju s njih, tamo ćeš vidjeti kamene kugle, ogromne i nijeme, kako vire iz zemlje. Neke su čiste, glatke već i uglancane od vjetra i vode, a druge obrasle mahovinom prave se važne s zelenim šeširom na glavi.
Jedna među njima je najveća na svijetu i baš je u Bosnu pala. Govori se da su je u srcu borbe divovi iz dalekih zemalja prebacili preko planina i dolina, u naletu bijesa i časti. Možda su pogodili zvijezdu koja samo što nije bila zasjala, ali tu je pala, na točno to mjesto, i zemlja ju je čuvala kao dokaz iz doba kad su gorostasne dobričine hodale po zemlji.
Ako ikad poželiš osjetiti dah tih vremena, pođi utabanim šumskim stazama. Udiši smolu borova i slušaj tišinu koja govori više od riječi. A kad stigneš do te kugle, zastani. Položi dlan na nju. Možda osjetiš otkucaj nečega što je davno prestalo kucati ili tek čeka da ponovno oživi.
