Krajem 1920-ih, Vejsil Ćurčić, jedan od pionira arheologije i etnografije u Bosni i Hercegovini, školovan u Beču i dugogodišnji istraživač srednjovjekovne baštine, pokušava okončati svoja velika istraživanja stećaka i osigurati njihovo objavljivanje. Na drugoj strani je Ferdo Šišić, ugledni hrvatski historičar i akademik, figura s ključnim utjecajem u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti

U međuratnoj Jugoslaviji nauka nije bila neutralno polje slobodnog istraživanja, već prostor u kojem su se prelamali ambicija, identitet, politika i institucionalna moć. Karijere historičara, arheologa i etnografa nisu se gradile isključivo na temelju terenskog rada ili metodološke preciznosti, nego i kroz pristup akademskim mrežama, izdavačkim kanalima i centrima simboličke vlasti. U takvom ambijentu, odnos između bosanskohercegovačkog arheologa Vejsila Ćurčića i zagrebačkog historičara Ferda Šišića predstavlja paradigmatski primjer odnosa periferije i centra u jugoslavenskom znanstvenom prostoru.

Vejsil Ćurčić, rođen u Sarajevu 1868. godine, obrazovan u Beču, pripadao je generaciji istraživača formiranoj u okvirima austrougarske znanstvene tradicije. Njegov profesionalni habitus bio je obilježen empirijskim radom, oslanjanjem na terenska istraživanja i uvjerenjem da se autoritet u nauci gradi dugotrajnim i sistematskim prikupljanjem građe. Nakon 1918. godine, međutim, politički i institucionalni kontekst u kojem je djelovao radikalno se promijenio. Nestankom Austro-Ugarske nestale su i mnoge strukture koje su ranije omogućavale stabilan naučni rad u Bosni i Hercegovini. Nova država donijela je novu hijerarhiju, u kojoj su ključne poluge odlučivanja bile koncentrirane izvan Sarajeva.

Zagreb je, preko Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, postao jedno od glavnih središta znanstvene legitimacije. Objavljivanje u izdanjima Akademije, finansijska podrška istraživanjima i simboličko priznanje koje je ona nosila bili su presudni za vidljivost i dugoročan utjecaj znanstvenog rada. U tom smislu, Ferdo Šišić nije bio samo kolega historičar, nego i figura koja je utjelovljavala institucionalnu moć. Njegov ugled, položaj i mreža kontakata činili su ga nezaobilaznim posrednikom između istraživača s terena i akademijskog centra.

Korespondencija koju Ćurčić upućuje Šišiću od 1926. godine nadalje jasno pokazuje svijest o toj asimetriji. Već prvi sačuvani tragovi komunikacije svjedoče o odnosu koji je bio profesionalan, ali lišen iluzija. Ćurčić se ne obraća Šišiću kao autoritetu u naučnom smislu, nego kao čovjeku čiji položaj može odlučiti sudbinu rukopisa, projekata i istraživanja. U tom odnosu nema patetike, ali ima upornosti. Svako pismo je pokušaj da se vlastiti rad izvuče iz lokalnih okvira i učini dijelom šireg znanstvenog korpusa.

Posebno mjesto u ranoj fazi prepiske zauzima pitanje rukopisa o oružju. Neizvjesnost oko njegove sudbine, dugotrajna čekanja i odsustvo jasnog odgovora iz Akademije proizvode frustraciju koja se u pismima ne skriva. Ćurčić otvoreno razmatra mogućnost da tekst povuče i ponudi drugoj instituciji, svjestan da odlaganje često znači i tiho odbacivanje. Ovdje se jasno vidi kako je kontrola nad izdavaštvom bila i kontrola nad kanonom: ono što Akademija ne objavi, rizikuje da ostane izvan glavnog toka historiografije.

Kako godine odmiču, fokus Ćurčićevih pisama se premješta na istraživanje stećaka i srednjovjekovnih spomenika u Bosni i Hercegovini. Ta tema nije bila samo arheološko pitanje, nego i simboličko polje borbe za tumačenje prošlosti. Stećci su predstavljali materijalni dokaz složene srednjovjekovne historije Bosne, ali i predmet različitih ideoloških aproprijacija. Ćurčićev interes za njih bio je duboko profesionalan, ali i motiviran željom da se bosanskohercegovačka baština obradi ozbiljno, iznutra, a ne kroz interpretacije nametnute izvana.

U pismima Šišiću, Ćurčić detaljno izvještava o terenskom radu, stanju spomenika, poteškoćama s lokalnim vlastima i logističkim problemima. No, ispod tog faktografskog sloja nazire se stalna potreba za institucionalnom podrškom. Istraživanja su zavisila od finansijskih odluka Akademije, odobravanja sredstava i opreme, ali i od simboličkog priznanja koje bi osiguralo nastavak rada. Nauka se, u tom smislu, pokazuje kao kolektivni poduhvat u kojem pojedinac bez podrške centra teško može ostvariti dugoročan učinak.

Ćurčićeva direktnost u komunikaciji ponekad prelazi u otvorenu kritiku. Njegovi komentari o Franzu Babingeru, koje iznosi bez diplomatskih ublažavanja, otkrivaju napetosti unutar znanstvene zajednice. Ovdje nije riječ samo o ličnom animozitetu, nego o sukobu interpretativnih autoriteta. Ćurčić se pozicionira kao istraživač koji polazi od terena i empirije, dok u nekim akademskim produkcijama vidi površnost i spekulaciju. Njegova oštrina svjedoči o uvjerenju da se prošlost Bosne i Hercegovine ne smije prepustiti onima koji je promatraju s distance, bez stvarnog dodira s materijalnom baštinom.

Babinger je bio njemački orijentalist i historičar, specijaliziran prvenstveno za osmansku historiju, a najpoznatiji po biografiji sultana Mehmeda II Osvajača. Studirao je i djelovao u Njemačkoj, a tokom prve polovine 20. stoljeća nametnuo se kao jedan od vidljivijih zapadnoevropskih autora koji su pisali o osmanskom Balkanu.

U kontekstu Bosne i Hercegovine i jugoslavenske historiografije, Babinger je bio kontroverzna figura. Iako izuzetno produktivan i međunarodno prisutan, često mu se prigovaralo da piše bez ozbiljnog terenskog rada, da se oslanja na posredne izvore i da balkanske prostore, uključujući Bosnu, tumači kroz orijentalističku, vanjsku perspektivu, bez dubljeg razumijevanja lokalnih historijskih i kulturnih slojeva.

Zbog toga su ga pojedini domaći istraživači, među njima i Vejsil Ćurčić, doživljavali kao autora koji u međunarodnim akademskim krugovima stječe ugled na temama koje nedovoljno poznaje iznutra. Ćurčićeva oštra ocjena Babingera u pismima Šišiću nije izuzetak, već odraz šireg nezadovoljstva lokalnih naučnika time što zapadni autori često imaju veći institucionalni kredibilitet od istraživača koji godinama rade na terenu.

Istovremeno, ova pisma otvaraju i pitanje identiteta. Ćurčić pripada krugu muslimanskih intelektualaca koji su sebe smatrali Hrvatima i koji su u JAZU-u vidjeli prirodno središte vlastite kulturne afirmacije. Ta pozicija, karakteristična za dio međuratne inteligencije, bila je spoj političkog uvjerenja i pragmatične procjene gdje se nalazi institucionalna moć. Međutim, korespondencija pokazuje da formalna pripadnost tom krugu nije nužno značila ravnopravan status unutar Akademije.

U tom procjepu između očekivanja i realnosti oblikuje se ton Ćurčićevih pisama: mješavina profesionalnog samopouzdanja, uporne molbe i latentnog razočaranja. Ona nisu tek privatni dokumenti, nego svjedočanstvo o strukturalnim ograničenjima naučnog rada na periferiji, gdje se znanje proizvodi na terenu, ali se njegova vrijednost potvrđuje drugdje.

U kasnijoj fazi korespondencije, naročito između 1928. i 1931. godine, pisma Vejsila Ćurčića Ferdi Šišiću postaju još izraženiji dokument jedne iscrpljujuće borbe za završetak započetog naučnog posla. Istraživanje stećaka, koje u tim godinama zauzima centralno mjesto, prerasta iz profesionalnog projekta u egzistencijalno pitanje. Ćurčić više ne piše samo kao istraživač, nego kao čovjek koji je uložio godine rada, fizičkog napora i ličnog ugleda u poduhvat čija sudbina zavisi od odluka donesenih daleko od terena.

U tim pismima jasno se vidi kako Akademija funkcioniše kao filter ne samo znanja, nego i strpljenja. Finansijska sredstva se odobravaju povremeno, često nedovoljno i s velikim vremenskim razmacima. Administrativni odgovori kasne ili izostaju, a odluke se prolongiraju bez jasnog obrazloženja. Za istraživača na terenu to znači stalnu neizvjesnost: nemogućnost dugoročnog planiranja, prekide u radu i osjećaj da se vlastiti napor nalazi u vakuumu između formalne podrške i stvarne institucionalne ravnodušnosti.

Ćurčić u tom kontekstu pokazuje izuzetnu upornost. On ne odustaje od izvještavanja, ne prekida komunikaciju i ne skriva razočaranje. Njegova pisma ostaju profesionalna, ali sve više nose tragove umora. Naučni rad se u njima ne prikazuje kao apstraktna potraga za istinom, nego kao svakodnevna borba s materijalnim ograničenjima, klimatskim uslovima, birokratijom i osjećajem da se trud ne vrednuje proporcionalno uloženom naporu.

Posebno je značajno kako se u ovim pismima stećci pojavljuju ne samo kao arheološki artefakti, nego kao politički i kulturni simboli. Njihovo istraživanje u međuratnoj Jugoslaviji nije bilo ideološki neutralno. Stećci su se nalazili na sjecištu različitih nacionalnih interpretacija, a njihovo tumačenje imalo je implikacije za razumijevanje srednjovjekovne Bosne, njene državnosti i kulturnog identiteta. Ćurčićeva insistiranja na ozbiljnom, terenski utemeljenom pristupu predstavljala su otpor simplifikacijama i aproprijacijama koje su prijetile da to naslijeđe pretvore u sredstvo političkih narativa.

U tom smislu, njegova komunikacija sa Šišićem ima i dimenziju implicitnog savezništva. Iako odnos nije ravnopravan, Ćurčić Šišića vidi kao mogućeg zaštitnika profesionalnih standarda unutar Akademije. Očekuje da će njegov ugled osigurati da se istraživanja ne svedu na fusnotu ili ne završe u ladici. Ta očekivanja nisu uvijek ispunjena, ali sama činjenica da se njima uporno vraća govori o nedostatku alternativnih institucionalnih puteva.

Iz današnje perspektive, ova pisma imaju višestruku vrijednost. Ona nisu samo biografski izvor za rekonstrukciju jednog profesionalnog puta, nego i dokument o funkcionisanju nauke u međuratnoj Jugoslaviji. Pokazuju kako su institucije proizvodile hijerarhije, kako se znanje legitimiralo i kako su pojedinci pokušavali pregovarati s tim strukturama. Posebno su važna za razumijevanje pozicije muslimanskih intelektualaca koji su sebe vidjeli kao dio hrvatskog kulturnog kruga, ali su istovremeno djelovali iz prostora koji je bio percipiran kao periferija.

Ćurčićeva pisma razotkrivaju i jedan često zanemareni aspekt historiografije: emocionalni i socijalni trošak naučnog rada. Iza stručnih izvještaja i preciznih opisa stoje frustracije, nade i razočaranja. Nauka se u tim dokumentima pojavljuje kao ljudska djelatnost, opterećena očekivanjima i ograničenjima, a ne kao linearni napredak znanja. Upravo ta dimenzija čini ovu korespondenciju dragocjenom za savremena čitanja prošlosti.

Na kraju, odnos između Vejsila Ćurčića i Ferda Šišića simbolizira širi obrazac odnosa centra i periferije u jugoslavenskoj nauci. Sarajevo je proizvodilo građu, znanje i terenski rad, dok su Zagreb i njegove institucije odlučivale o validaciji i vidljivosti tog rada. Ta asimetrija nije nužno bila rezultat lične zlobe ili svjesne marginalizacije, nego strukturalna posljedica koncentracije moći. Ipak, njene posljedice su bile stvarne i dugotrajne.

IZVOR: Amer Maslo (Univerzitet u Sarajevu – Orijentalni institut): “PISMA VEJSILA ĆURČIĆA FERDI ŠIŠIĆU (1926-1931), Historijska traganja