Pedeset godina nakon karanfil-revolucije Portugal se nalazi pred političkim ispitom kakav nije imao od pada diktature. Predsjednički izbori ne odlučuju samo o novom šefu države, već i o sudbini političkog sistema nastalog 1974. godine. Uspon krajnje desnice, slabljenje tradicionalnih stranaka i duboko društveno razočaranje sudaraju se s ekonomskim uspjesima i evropskim ambicijama zemlje

Pola stoljeća nakon rušenja diktature, Portugal se suočava s jednim od najosjetljivijih političkih trenutaka u svojoj savremenoj historiji. Predstojeći predsjednički izbori, zakazani za 18. januar, daleko nadilaze pitanje izbora novog šefa države. Riječ je o odluci koja će pokazati hoće li zemlja nastaviti političkim putem trasiranim Karanfil-revolucije iz aprila 1974. godine ili će otvoriti vrata projektu koji otvoreno dovodi u pitanje temelje tog poretka.

Po prvi put od 1986. godine, kandidat izvan dva tradicionalna stuba portugalske politike, Socijalističke partije i Socijaldemokratske partije, ima realnu šansu da osvoji predsjedničku funkciju. Portugal, kao i dobar dio Evrope, ulazi u stoljeće u kojem se ruše politička „nikada“. Ono što je decenijama djelovalo nezamislivo, danas se nameće kao moguća realnost.

Prema anketama, nekoliko kandidata ima šanse da uđe u drugi krug osmog februara. Među njima su predstavnici stare političke garde, Luís Marques Mendes i António José Seguro, ali i dva kandidata koji se upravo distanciranjem od tog establišmenta pokušavaju nametnuti biračima: André Ventura i Henrique Gouveia e Melo. Prvi je lider ultrakonzervativne stranke Chega, koja iz izbora u izbore jača, koristeći se frustracijama izazvanim čestim padovima vlada, čak tri u posljednje četiri godine. Drugi je penzionisani admiral, koji je stekao popularnost tokom pandemije, predvodeći nacionalnu kampanju vakcinacije, te se danas predstavlja kao „nezavisni“ kandidat, oslobođen partijskih okova.

Predsjednička funkcija u Portugalu nije samo ceremonijalna. Ona uključuje ovlasti veta na zakone i mogućnost raspuštanja parlamenta, instrumente koje je aktuelni predsjednik Marcelo Rebelo de Sousa koristio tri puta od 2021. godine. Upravo zbog toga dio akademske i političke javnosti upozorava da se u ovim izborima ne bira samo ličnost, već i smjer u kojem će se kretati Treća republika.

„Možda se nalazimo na najvažnijem raskršću u posljednjih 50 godina“, upozorava Tiago Fernandes, profesor političkih nauka na Univerzitetskom institutu u Lisabonu. „Za razliku od drugih izbora, ovdje je dovedena u pitanje sama priroda demokratskog poretka, jer su u igri kandidati koji mogu predstavljati ozbiljan rizik.“ Riječ je o političkom sistemu koji je rođen vojnim udarom protiv diktature, započetim pjesmom na radiju, a okončanim prizorima građana koji su u cijevi pušaka stavljali karanfile, 25. aprila 1974. godine.

Zabrinutost oko Andréa Venture gotovo je opća među demokratski orijentiranim akterima. On koristi dobro poznati repertoar međunarodne krajnje desnice, nadopunjen lokalnim fobijama. Tokom kampanje, sudovi su ga prisilili da ukloni plakate s porukom „Cigani moraju poštovati zakon“. Ventura evocira lik diktatora Salazara, napada „aprilski režim“ i zagovara uspostavu Četvrte republike.

Provokativan, inteligentan i izuzetno vješt u eksploataciji društvenih frustracija i imperijalne nostalgije, on je ujedno i najuspješniji politički fenomen demokratske ere. U samo šest godina razbio je tradicionalni dvopartijski sistem i doveo Chegu na poziciju druge najjače stranke u parlamentu ispred socijalista. Historijski presedan.

Istovremeno, novost je i realna šansa da predsjednik postane figura poput Gouveije e Mela. Bivši načelnik Generalštaba mornarice izgradio je imidž efikasnog menadžera države tokom pandemije, kada je vojna logistika nadomjestila političku neodlučnost. Upravo ta popularnost pokrenula je spekulacije o njegovoj političkoj ulozi. No, kako upozorava Tiago Fernandes, „njegovi ciljevi su nejasni, a sklonost stalnoj intervenciji može u kriznim situacijama dovesti do neodgovornih odluka“.

Uspon populizma jasno potvrđuje duboku krizu tradicionalne politike u Portugalu. Predsjednički izbori pokazat će je li riječ o prolaznoj epizodi ili početku dubokog političkog preokreta. Marina Costa Lobo, direktorica Instituta društvenih nauka Univerziteta u Lisabonu, smatra da je u toku „proces promjene partijskog sistema“, u kojem Chega postaje centralna snaga desnice. Iako su lokalni izbori pokazali određenu otpornost tradicionalnih stranaka, erozija ljevice i borba za dominaciju na desnici daleko su od završetka.

U aktuelnom sazivu parlamenta čak 70 posto zastupničkih mjesta drže četiri desne stranke. Nikada ranije ljevica, rasuta u pet političkih formacija, nije bila slabija u okviru demokratskog sistema. Još jedan historijski minimum.

Ključno pitanje glasi: kako je zemlja koja je simbolički utjelovila ideale socijalne pravde, slobode i jednakosti, došla u poziciju da se sociološki udaljava od vrijednosti 25. aprila i okreće projektima s nacionalističkom i rasističkom retorikom? Odgovor na to pitanje pokušava dati filozof José Gil.

„U Portugalu danas dva miliona ljudi živi u siromaštvu. Razlozi nezadovoljstva su brojni“, kaže Gil. „Na to se nadovezuju i drugi osjećaji frustracije koje Chega vješto kapitalizira. Fokusiranjem na imigraciju, André Ventura stvara pol oko kojeg se okupljaju svi oblici nezadovoljstva.“

Gil ukazuje na dvije ključne slabosti u upravljanju imigracijom: nedostatak integracijskih politika i izostanak demokratskog autoriteta. „Autoritet ne znači autoritarizam. Ljevica je izgubila sposobnost da jasno postavi pravila“, smatra on, navodeći da sekularni karakter javnog prostora mora biti jasno definiran.

Pedeset godina nakon kraja diktature, Portugalci objektivno žive bolje, ali su subjektivno razočaraniji. Stambena kriza, problemi u zdravstvu i obrazovanju, kao i percepcija raširene korupcije, ostali su neriješeni. Uz to, kako kaže Gil, došlo je do „ubrzanog raspada kolektivnih veza i osjećaja zajedništva“, koji su nekada davali smisao svakodnevnom životu.

Paradoks savremenog Portugala ogleda se u činjenici da društvo relativnog materijalnog blagostanja proizvodi duboko nezadovoljstvo. Taj osjećaj dodatno pojačavaju društvene mreže i populistički diskurs. „Kada slušate neke političare, čini se kao da živimo gore nego Burundi. To jednostavno nije tačno“, upozorava novinarka Bárbara Reis, bivša urednica dnevnika Público.

Sličan paradoks prepoznao je i The Economist, proglasivši Portugal ekonomijom godine 2025. godine. Makroekonomski pokazatelji, rast turizma i blizina pune zaposlenosti stoje nasuprot stambenoj krizi, niskim platama i masovnom odlasku mladih, visokoobrazovanih ljudi. „Ekonomska situacija nije loša, ali nije dovoljno dobra da mladima ponudi perspektivu“, objašnjava ekonomist Luís Aguiar-Conraria.

Transformacije nakon 1974. bile su duboke: od masovnog širenja visokog obrazovanja do izgradnje nacionalnog zdravstvenog sistema i smanjenja ekstremnog siromaštva. No, mnoge nade ostale su neispunjene. Filozofkinja Luísa Semedo, rođena tri godine nakon revolucije, danas radi na Sorboni, kao i hiljade drugih Portugalaca koji su profesionalnu budućnost potražili izvan zemlje.

„Svi su profitirali od 25. aprila, ali mnogo obećanja nikada nije ispunjeno“, kaže ona. „Supremacizam i kolonijalne fantazije, koje nikada nisu u potpunosti nestale, ponovo izlaze na površinu.“

Portugal je, podsjećaju historičari, bio jedna od prvih evropskih sila uključenih u trgovinu robljem i jedna od posljednjih koja se odrekla kolonijalnog carstva. Dugotrajni ratovi u Angoli, Mozambiku i Gvineji Bisau bili su jedan od ključnih okidača za pobunu aprilskih kapetana 1974. godine. Ipak, nostalgija za „velikom prošlošću“ i dalje je prisutna, smatra politologinja Filipa Raimundo, i dijelom proizlazi iz pesimizma prema budućnosti.

Hoće li se taj pesimizam pretvoriti u trajnu političku regresiju ili će vrijednosti Revolucije karanfila ponovo ojačati, ostaje otvoreno pitanje. „Neki ideali su oslabili, ali nisu nestali“, smatra Tiago Fernandes, podsjećajući na nedavne masovne proteste protiv prijedloga reforme rada. „Portugal još nije rekao posljednju riječ o svojoj demokraciji.“

IZVOR: El Pais