Velike melodije rijetko ostaju ono što su njihovi autori zamislili. Od Beethovenove „Ode radosti“, preko „Happy Birthday“, do Šostakovičeve „Lenjingradske“ simfonije, muzika koja je zamišljena kao univerzalna poruka čovječanstvu često biva prisvajana, zloupotrijebljena i pretvarana u politički alat
Ideja da se hiljadugodišnja historija ljudske muzike sažme u pedeset muzičkih djela na prvi pogled djeluje gotovo apsurdno. Ipak, upravo u toj unaprijed osuđenoj nemogućnosti krije se njena najveća vrijednost. Ne u iluziji potpunosti, nego u prazninama, promašajima i neočekivanim vezama koje takav pokušaj neminovno otkriva. Umjesto klasične historije muzike ili subjektivnog izbora „najboljih“ kompozicija, ova koncepcija polazi od jednostavne, ali radikalne ideje: šta uopće znači jedno „muzičko djelo“.
Djelo, u tom smislu, nije vlasništvo isključivo svog autora, niti je vezano za jednu konačnu, „ispravnu“ verziju. Ono pripada svima koji ga sviraju, pjevaju, slušaju i reinterpretiraju kroz vrijeme, prostor i tehnologiju. Muzika, da bi bila živa, mora se stalno iznova stvarati. Njeno značenje ne leži u notnom zapisu, nego u iskustvu onih koji je doživljavaju. Upravo takvo shvatanje muzike otvara prostor za iznenađujuće dodire između autora i epoha koje na prvi pogled nemaju ništa zajedničko.
Primjer koji to najbolje ilustrira jeste Ludwig van Beethoven i njegova Deveta simfonija. Završni stav ove kompozicije predstavlja trenutak u kojem čista instrumentalna muzika više nije dovoljna da izrazi puninu poruke, pa joj se pridružuje ljudski glas. „Oda radosti“ zamišljena je kao univerzalni san o bratstvu, saosjećanju i zajedničkoj ljudskosti. Međutim, upravo ta univerzalnost čini melodiju politički opasno prilagodljivom.
Naizgled apolitična ideja radosti može se, ako se izdvoji iz konteksta, prikačiti uz gotovo svaku ideologiju. „Oda radosti“ bila je himna nade i slobode na Trgu Tiananmen 1989. godine, pjevana je nakon pada Berlinskog zida, ali je istovremeno bila i zloupotrijebljena od nacista, pretvorena u simbol isključivosti i nasilja. Bila je himna Evropske unije, ali i nacionalna himna aparthejdske Rodezije. U jednom trenutku čak je i Staljin u njoj prepoznao „pravu muziku za mase“. Sudbina muzičkih utopija, pokazuje se, često je da postanu propagandni alat, bez obzira na namjere njihovih autora.
Sličnu sudbinu doživjela je i jedna od najpoznatijih melodija na svijetu, pjesma „Happy Birthday“. Njeni autori, sestre Mildred i Patty Hill, nisu sanjale o globalnoj slavi niti o profitu. Njihova pjesma prvobitno je bila jednostavna dječja melodija za pozdrav novom danu u vrtiću. No upravo ta jednostavnost i pamtljivost omogućile su joj da postane dio kolektivne svijesti čovječanstva. Ipak, umjesto zajedničkog dobra, melodija je decenijama bila predmet korporativne pohlepe, zaštićena autorskim pravima i unovčavana širom svijeta, sve dok sudskom presudom nije vraćena u javno vlasništvo.
Treći snažan primjer dolazi iz sasvim drugačijeg historijskog i političkog konteksta: Sedma simfonija Dmitri Šostakoviča, poznata kao „Lenjingradska“. Nastala tokom opsade Lenjingrada u Drugom svjetskom ratu, ova simfonija često se tumači kao muzički odgovor na nacističku agresiju. Međutim, njeno značenje daleko je šire. U prvom stavu, naizgled bezazlena, gotovo banalna melodija postupno se pretvara u simbol prijeteće sile koja pokušava pregaziti sve pred sobom. Šostakovič je sam isticao da ta muzika ne govori samo o nacizmu, nego o svim oblicima terora i totalitarizma, uključujući i onaj u kojem je sam živio.
Tokom Drugog svjetskog rata, ova simfonija doživljavana je kao zvuk otpora i teško izborene pobjede. Danas, međutim, njeno značenje ponovo je predmet političkog spora. Dok se u velikom dijelu svijeta izvodi kao simbol borbe protiv autoritarizma, u Rusiji je instrumentalizirana kao patriotski poziv na žrtvu i odbranu domovine. Vladimir Putin javno je koristio ovu muziku da ojača narativ državnog jedinstva i ratne spremnosti, čime se još jednom potvrđuje koliko su univerzalne melodije podložne suprotnim tumačenjima.
Zajednička nit svih ovih primjera jeste činjenica da muzika, kada postane zajednička, prestaje biti kontrolisana. Ona više ne pripada ni autoru, ni institucijama, ni državama. Pripada svima i u tome leži njena snaga, ali i njena opasnost. Melodije koje cijelo čovječanstvo može pjevušiti, pamtiti i prisvajati, odražavaju sve ono što čovječanstvo jeste: i ideale i zablude, i nadu i nasilje. Muzika za cijeli svijet, htjeli to ili ne, uvijek nosi cijeli svijet sa sobom.
IZVOR: The Guardian Weekly
