Schumacher je značajan dio svog bogatstva donirao u dobrotvorne svrhe. Posebno mjesto u toj priči ima Sarajevo. Odmah nakon rata posjetio je grad, pomagao djeci ranjenoj tokom Opsade, donirao sredstva bolnicama i dovezao specijalno vozilo za djecu stradalu od mina. Sarajevo mu je 2014. godine dodijelilo titulu počasnog građanina kao znak zahvalnosti, ali i sjećanja

Dvanaest godina diskrecije i nade. Toliko je prošlo otkako je 29. decembra 2013. život Michaela Schumachera iz temelja promijenjen na snijegu Méribela, u francuskim Alpama. Jedan trenutak izvan uređenih staza, pad, udarac glavom o stijenu i svijet sporta, naviknut na brzinu, pobjede i rekorde, naglo je usporio. Posljedice su bile dramatične, a vijest je obišla planetu. Od tada, kako je kasnije sažela njegova supruga Corinna, „Michael je drugačiji, ali je ovdje“.

Slijedili su mjeseci tišine: šest mjeseci farmakološke kome, povremeni znaci buđenja, potom dug i neizvjestan put rehabilitacije. Najprije u bolničkim centrima, zatim u porodičnom domu u Švicarskoj, gdje Schumacher živi uz stalnu medicinsku njegu i 24-satnu specijalističku pomoć. Njegova svakodnevica od tada je zatvorena za javnost, između brige porodice i neutažene radoznalosti miliona navijača koji su godinama pratili svaki njegov krug, svaku pobjedu, svaki rekord.

Povremeno se, međutim, pojavi tračak nade. Francuski novinar Stefan L’Hermitte, pozivajući se na vlastite izvore, rekao je da „možda ide malo nabolje“. Kao simbol tog opreznog optimizma naveden je događaj iz aprila 2025. godine: Schumacher je inicijalima potpisao posebnu kacigu koju je nosio Jackie Stewart, jedna od legendi Formule 1. Taj potpis, na memorabiliji kasnije prodanoj u humanitarne svrhe, izazvao je lavinu pitanja: kako je potpis nastao, je li mu neko pomogao, znači li to novi korak naprijed? Odgovora nema, ali za mnoge je i to bio mali, simboličan znak života.

Realnost, ipak, ostaje teška. Prema dostupnim informacijama, Schumacher ne govori i ne hoda, a njegovo stanje i dalje je vrlo osjetljivo. Bivši saradnici i ljudi iz svijeta Formule 1 često naglašavaju isto: porodica ima pravo na privatnost, a svaka javna procjena nužno je nesigurna. Novinar Felix Gorner s njemačkog RTL-a to je sažeo bez uljepšavanja: Schumacher ne može verbalno komunicirati i potrebna mu je stalna njega. Te riječi bole, ali istovremeno podsjećaju da iza legende stoji čovjek.

U tim godinama tišine pojavili su se i pokušaji pomoći. Bivši timski kolega Riccardo Patrese, koji je s Michaelom dijelio garažu Benettona, govorio je o ideji da ga pokuša „probuditi“ glasom poznate osobe. Danas Schumachera posjećuje tek uzak krug ljudi. Među njima je i Jean Todt, dugogodišnji prvi čovjek Ferrarija u zlatnoj eri crvenih bolida. „On više nije Michael kakvog su svi poznavali“, rekao je Todt, ali je dodao i ono najvažnije: okružen je brigom supruge Corinne i njihove djece. U rijetkim trenucima, ispričao je, zajedno gledaju utrke Formula 1, sporta koji je Schumachera pretvorio u globalnu ikonu.

Porodična veza danas je možda i najjača tačka njegove priče. Sin Mick Schumacher krenuo je očevim stopama, najprije u Formuli 1, a potom u svijetu izdržljivih utrka. Njegove riječi često su jednostavne i teške u isto vrijeme: volio bi razgovarati s ocem, podijeliti iskustva, čuti savjet. „Učinio bih sve da se to dogodi“, rekao je jednom. Te rečenice govore više od bilo kakvih medicinskih izvještaja.

Porodica je, u međuvremenu, doživjela i radosne trenutke. Schumacher je postao djed, kćerka Gina Maria zasnovala je vlastitu porodicu, a život, koliko god drugačiji, ide dalje. Sve to odvija se daleko od kamera, uz strogu kontrolu informacija. Porodica je godinama branila privatnost, boreći se protiv ucjena, pokušaja iznude i lažnih senzacija, uključujući i skandale s izmišljenim „intervjuima“. Tišina oko Schumachera nije praznina, nego svjesna odluka.

Ta tišina, međutim, ne briše sjećanja. Michael Schumacher nije bio samo vozač s rekordima; bio je simbol jedne epohe, čovjek koji je promijenio poimanje profesionalizma u Formuli 1. Debitirao je 1992. godine, osvojio prve titule s Benettonom, a zatim s Ferrarijem ispisao historiju, pet uzastopnih svjetskih kruna između 2000. i 2004. godine. Njegov povratak u Mercedes na kraju karijere bio je manje trijumfalan, ali dosljedan: uvijek izazov, uvijek borba.

Manje poznat, ali jednako važan dio njegove biografije vezan je za humanost. Schumacher je značajan dio svog bogatstva donirao u dobrotvorne svrhe. Posebno mjesto u toj priči ima Sarajevo. Odmah nakon rata posjetio je grad, pomagao djeci ranjenoj tokom Opsade, donirao sredstva bolnicama i dovezao specijalno vozilo za djecu stradalu od mina. Sarajevo mu je 2014. godine dodijelilo titulu počasnog građanina kao znak zahvalnosti, ali i sjećanja.

To sjećanje danas živi i na gradskim fasadama. Mural posvećen Schumacheru, nastao u sarajevskom naselju Dobrinja koje je nekada posjetio, podsjeća na trenutke kada je legendarni vozač bio tu, među djecom, s osmijehom i igračkama. Nije to samo mural o sportu, nego o solidarnosti i vezi koja nadilazi granice staze.

Dvanaest godina nakon nesreće, gotovo niko ne zna tačno u kakvom je zdravstvenom stanju Michael Schumacher. I možda je baš u tome suština ove priče. U svijetu u kojem se sve mjeri brzinom informacija, Schumacherova sudbina stoji kao podsjetnik na sporost, strpljenje i dostojanstvo. Na činjenicu da su i najveće legende, na kraju, ljudi.