Mario Kovačević danas je trener zagrebačkog Dinama, ali njegov put do klupe najvećeg hrvatskog kluba započeo je u ratnom Sarajevu. Djetinjstvo i mladost proveo je pod granatama i snajperima, trenirajući nogomet dok je grad bio pod opsadom. Ratna iskustva, kaže, očvrsnula su ga i zauvijek oblikovala njegov karakter. Godinama kasnije suočio se s novom životnom bitkom, rakom pluća, koji je prebolio zahvaljujući ranom otkrivanju i upornosti. Između te dvije borbe gradio je strpljivo i uspješno trenersku karijeru, korak po korak, bez prečaca, sve do dolaska u Dinamo.

Dva dana prije Božića, u klupskim prostorijama Dinama, Mario Kovačević zatvarao je svoju prvu polusezonu na klupi najvećeg hrvatskog kluba. Bio mu je to i posljednji radni dan u klubu u ovoj godini, prije odlaska na zasluženi odmor u Varaždin. Šest mjeseci na Dinamovoj klupi bilo je intenzivno razdoblje, profesionalno zahtjevno, emocionalno snažno i biografski gusto.

Dolazak u Dinamo poklopio se s krajem jednog velikog klupskog ciklusa. „Jedna velika Dinamova generacija završila je svoj ciklus i, nažalost, dogodila se potpuna revolucija. To nije bila ideja ni meni ni ljudima u klubu“, kaže Kovačević, uvjeren da je, uprkos svemu, prijelazni rok odrađen dobro i da danas Dinamo ima kvalitetnu momčad. Uigravanje velikog broja novih igrača bio je, priznaje, složen proces koji zahtijeva vrijeme, padove i strpljenje. „Možda je početak bio i previše bajan pa su neki padovi bili bolniji nego što su to navijači očekivali“, govori Kovačević u velikom novogodišnjem intervjuu kojeg je danas objavio zagrebački Večernji list.

Najteže utakmice, protiv Celte i Betisa, došle su u najnezgodnijem trenutku, u razdoblju pada forme i zgusnutog rasporeda. Kriza je bila neizbježna, ali, kako naglašava, klub je tada reagirao odgovorno. „Čelni ljudi stali su iza mene i tako preuzeli odgovornost. Da je to bila dobra odluka, vidjelo se na kraju polusezone, kad smo opet počeli igrati dobro i pobjeđivati.“

Od 26 utakmica koje je vodio, najdraži su mu prvi susreti sezone, četiri utakmice bez primljenog gola, dok su porazi u Vukovaru i Lilleu ostavili najteži trag. Poseban izazov bio je dolazak čak 17 novih igrača, situacija s kojom se rijetko susreće i u evropskom nogometu.

Rad u Dinamu, priznaje, donio je pritisak na koji ranije nije bio naviknut. „Najmanje sam se bojao rada na terenu. Teže su bile stvari izvan travnjaka. Kad ste trener Dinama, stalno ste pod povećalom.“ Kritike prihvata, dokle god nisu zlonamjerne. „Vrijeđanja i omalovažavanja ne smiju boljeti jer onda gubimo fokus.“

U tom kontekstu podsjeća da put iz manjih klubova u velike nije iznimka, nego pravilo. Spominje Miroslava Ćiru Blaževića, Branka Ivankovića i Arriga Sacchija kao primjere trenera koji su karijeru gradili postupno. „U svakom klubu u kojem sam radio ostvario sam uspjehe.“

Dinamična svakodnevica u Maksimiru počinje rano. Stručni stožer u klubu je već u osam sati, slijede doručak s igračima, trening, analize, ručak i priprema za idući dan. „Uglavnom, dinamično je.“

Porodica mu je, kaže, najveći oslonac. Supruga i kćeri prate njegove utakmice kad god mogu, dijele nervozu i pritisak javnosti. Posebno mjesto u njegovu životu ima i mlađi brat Darko, svećenik u Župi Dubrovačkoj. „Svi u obitelji veliki smo vjernici, ali respektiramo i volimo sve ljude, bez obzira na vjeru.“

Kovačević otvoreno govori i o najtežem osobnom iskušenju, borbi s rakom pluća, bolesti koju je uspješno prebolio. O tome je pričao i za UEFA službenu stranicu kada je kazao da je „u tom trenutku razmišljao i o najgorem scenariju, ali tješilo me to što sam svoju djecu podigao na noge, što sam im omogućio da mogu normalno krenuti u život.”

„Pod tim sam mislio da sam im dao temelje za život, prije svega školu. Što se tiče materijalnog, nije da sam im previše dao, jer smo uvijek skromno živjeli, a nisam baš mnogo zaradio ni kao igrač ni kao trener. Borba s rakom pluća bio je najstresniji trenutak mog života, ali nekako sam se izvukao. Pozitivno sam razmišljao i bio uvjeren da ću uspjeti. Najteže mi je bilo zbog obitelji, u najtežim danima razmišljao sam da su mi djeca velika pa će se već nekako snaći. Nisam se bojao, nisam se nikad pitao zašto baš ja. Puno toga sam vidio i prošao u ratu u Sarajevu, pa sam vjerojatno i zbog toga bio čvršći od prosječne osobe. Hvala Bogu, sve je na kraju dobro završilo, idem na kontrole svaka tri mjeseca, sve je sad dobro“.

Naglašava kako mu je bliski suradnik spasio život. „Život mi je spasio videoanalitičar Varaždina Krešimir Gregurić, jer zbog njega sam u ranom stadiju otkrio rak. Jednoga dana vozio sam se iz Varaždina automobilom po kćer, a u jednom trenutku osjetio sam veliku slabost i više jednostavno nisam mogao upravljati vozilom. Parkirao sam sa strane, kraj ceste i telefonom nazvao klupskog videoanalitičara Krešimira Gregurića, koji je svojim automobilom došao po mene. Nakon toga odradio sam trening s momčadi u 11 sati, a da je bilo po mojem, ne bih ni išao liječniku, jer sam tu slabost pripisivao stresu, visokom tlaku i južini. Međutim, Gregurić je inzistirao da odem na pregled u bolnicu, gdje su na rendgenu odmah uočili sjenu na plućima…“

Kada ga je Zvonimir Boban prvi put nazvao i ponudio mu posao, osjećaj je bio mješavina ponosa i odgovornosti. „Pomislio sam: blago onom treneru kojem je predsjednik Zvonimir Boban.“ Povjerenje koje je dobio, naročito u kriznim trenucima, vidi kao ključ stabilnosti kluba.

Iza tog profesionalnog puta stoji životna priča koja počinje u Doljanima, selu kod Jablanice. “Prvi klub mi je bio Turbina iz Jablanice, tamo sam igrao s kasnijom legendom Bayerna Hasanom Salihamidžićem, a njegov otac bio nam je trener. Nas dvojica smo odskakali po kvaliteti u tim prvim danima bavljenja nogometom. Kad sam imao 11 godina, obitelj se preselila u Sarajevo. Otac je tamo dobio posao, bio je klesar, kamenorezac. Roditelji su se odlučili na preseljenje u Sarajevo kako bi nas mogli lakše školovati. Nije mi bilo lako, ni meni ni starijoj sestri i mlađem bratu. Morali smo napustiti društvo u svom selu i doći u velik, nepoznat grad. Sjećam se da smo prvih mjesec dana samo plakali. Ali sad sam zahvalan roditeljima što smo se preselili i što su nam tako omogućili neke stvari. Kad smo te 1986. došli u Sarajevo, tamo sam nastavio trenirati nogomet, odnosno tamo sam shvatio da će nogomet biti moj život.”  

Nakon preseljenja u Sarajevo 1986. godine, nogomet postaje njegov život. Tamo prolazi sve uzraste, trenira s prvom momčadi i doživljava najljepše, ali i najteže trenutke.

„Imao sam 16 godina kad sam počeo trenirati s prvom momčadi. U Sarajevu sam igrao s Borisom Živkovićem, koji je poslije napravio veliku karijeru, bio i kapetan Hrvatske… Sad mu i sina treniram. To je bilo najljepše razdoblje mog života. Nažalost, još sam završavao srednju školu i jednog jutra, mislim da je bio 6. travnja 1992. godine, krenule su barikade i rat, sve je nekako odjednom postalo tmurno… Bile su to dvije i pol jako teške godine, ali nismo se predavali. Koliko god smo se borili za život, ni u jednom trenutku nisam odustajao od nogometa.“

Rat u Sarajevu zatekao ga je kao srednjoškolca.

„U Sarajevu smo trenirali u dvoranama, u školama, a poslije u Skenderiji. Održavali smo i ratne turnire. Prva dva, tri mjeseca kao igrači Sarajeva bili smo u hotelu Holiday Inn, zajedno s UNPROFOR-om. Mislili smo da će rat brzo proći te da ćemo nastaviti igrati. No bez obzira na to koliko je bilo teško, meni su to dani najvećeg ponosa. Ostala su zauvijek i ta najljepša ratna prijateljstva. Uspjeli smo sve to nekako preživjeti. Ne volim se prisjećati tih dana, bilo je teško, ali sam, hvala Bogu, uspio preživjeti. Nakon izlaska iz Sarajeva došao sam u Varaždin i poslije počeo igrati veliki nogomet. Htio sam ostati u Sarajevu nakon rata, ali tada ondje nisam mogao nastaviti igrati veliki nogomet. Sudbina je htjela da završim u Varaždinu.“

Život u Briješću, u stanu od 35 kvadrata, bio je svakodnevna borba za opstanak.

„Nas petero, otac, majka, starija sestra, mlađi brat i ja živjeli smo u stanu od 35 kvadrata, a u to ratno vrijeme svakog smo jutra brojili metke u sobi. Živjeli smo u Briješću, dijelu Sarajeva koji je bio jako izložen poziciji iz koje su Srbi pucali po nama. Spavali smo u hodniku, jer tako nas je zid štitio od metaka. Ma bilo je puno situacija u kojima smo zamalo poginuli. Jednom je granata udarila u stan, točno u mjesto na kojem sam ja minutu prije toga stajao… Urušio se zid, mama i brat su bili i ranjeni. Ali i tada sam išao na trening u Skenderiju, koja je bila najzaštićenija dvorana u gradu. Svakog sam dana iz svog stana pješice ili na prijateljevu biciklu putovao 11-12 kilometara do dvorane. Doslovno sam svakoga dana mogao poginuti na tom putu, ali nisam razmišljao o tome. Nas pet krene, jednog pogode. Sve te pogibije su nam postale normalne. Na putu do treninga često sam gledao ubijene ljude koji su stradali od snajperskih metaka. Da, izgubio sam puno prijatelja. Ni sam ne znam na koliko su mjesta snajperisti pucali dok sam odlazio na treninge. Hvala Bogu, bio sam brži, odnosno imao sam sreće. Bilo je situacija u kojima sam trčao, a pogodili bi čovjeka iza mene. Teško je prenijeti što smo sve kao obitelj prošli zajedno u ratu. Jedno je vrijeme situacija bila baš bezizlazna, nismo imali ni struje ni vode ni ogrjeva… Rat me očvrsnuo, shvatio sam da nema toga što čovjek ne može izdržati. Ne volim se prisjećati tog razdoblja, ali ono mi je najviše izgradilo karakter. Nakon što sam to preživio, na sve u životu mogu gledati pozitivno.“

Nakon izlaska iz Sarajeva, put ga vodi u Varaždin, Koprivnicu, Čakovec i Lendavu. Igračku karijeru gradio je strpljivo, a trenersku još strpljivije, bez menadžera, korak po korak, od omladinskih selekcija do Dinamove klupe.

Uzori su mu bili Ivica Osim kao trener, te Safet Sušić i Predrag Pašić kao igrači. Danas, u rijetkim trenucima odmora, opušta se u šetnjama s suprugom kroz maksimirski park.

„Ivica Osim mi je bio neki ideal, on je baš bio trenerska legenda i dobar čovjek. Ali, od mnogih koji su me trenirali mnogo sam naučio, počevši od trenera u Sarajevu, pa poslije od Branka Ivankovića, Luke Bonačića… Igrački uzori bili su mi Safet Sušić i Predrag Pašić, koji su početkom osamdesetih briljirali u dresu Sarajeva. Prije sam puno šetao, planinario, igrao mali nogomet, ali otkad sam u Dinamu, imam puno manje vremena za sebe. Eto, još nijednom nisam išao planinariti na Sljeme. Već sam, u vrijeme one rezultatske krize, pomislio i da neću imati šansu (smijeh). Trenutačno su mi jedini trenuci opuštanja šetnje sa suprugom maksimirskim parkom”, priča Kovačević, zaključujući:

“U Zagrebu sam sa ženom, živimo blizu stadiona. Mlađa kći studira u Zagrebu, ima stan blizu nas, a starija je udana, nije više s nama. Obitelj je moj najveći oslonac i temelj svega. Djeca su mi malo prebrzo odrasla, neke stvari s njima sam propustio zbog nogometa, ali veseli me što dolaze na utakmice kad god mogu. Supruzi i kćerima uvijek govorim  da se ne živciraju previše, ali teško je i njima, naravno. No velika su mi podrška. Gdje god radim, pokušavam napraviti obiteljsku atmosferu, jer tako se najbolje osjećam. To mi je u krvi.”

IZVOR: Večernji list