Nijedna od ovih promjena vjernosti nije bila kontroverznija od one Claudea Alexandrea, grofa od Bonnevala. Ne samo da je dva puta promijenio stranu, već je i prešao na islam – neprihvatljiv skandal po standardima tog vremena – i postao osmanski paša. Šarena i zapanjujuća priča ove slavne ličnosti zaslužuje detaljniju pažnju.

Osamnaesto stoljeće je poznato po odmetnutim generalima. Princ Eugen Savojski, koji je odrastao kao Francuz, služio je u habsburškoj vojsci i postao predsjednik Carskog ratnog vijeća. Iskazao se provaljivanjem u Bosnu, pljačkanjem i paljem bosanskih gradova. Peter Lacy, vojnik rođen u Irskoj, postao je jedan od najuspješnijih i najdugovječnijih generala Carske Rusije. Maurice od Saksonije, vanbračni sin poljskog kralja, imenovan je za maršala Francuske. Koliko god takve promjene vjernosti bile kontroverzne, mogle su se donekle prihvatiti, budući da su se te osobe mogle predstaviti kao žrtve političkih okolnosti i tako biti pošteđene optužbi za izdaju, budući da su i dalje služile kršćanstvu.

Nijedna od ovih promjena vjernosti nije bila kontroverznija od one Claudea Alexandrea, grofa od Bonnevala. Ne samo da je dva puta promijenio stranu, već je i prešao na islam – neprihvatljiv skandal po standardima tog vremena – i postao osmanski paša. Šarena i zapanjujuća priča ove slavne ličnosti zaslužuje detaljniju pažnju.

Problemi od samog početka

Grof od Bonnevala rođen je u regiji Limousin u Francuskoj 1675. godine, u drevnoj plemićkoj porodici povezanoj s vladajućom kućom Bourbon. Kao mladi francuski plemić tog perioda, očekivalo se da stupi u vojnu službu i dokaže svoju hrabrost na način dostojan njegovog plemićkog naslijeđa. Međutim, on je također utjelovio nekoliko tipičnih osobina francuske aristokracije: Bio je vješt i hrabar, ali pretjerano ponosan i arogantan. Ove karakteristike su se manifestirale rano u njegovom životu; kao dijete bio je drzak i nepokoran prema svojim tutorima.

Ipak, zahvaljujući porodičnim vezama, stupio je u pomorsku službu i dobio je čin zastavnika. Međutim, njegov temperament se ubrzo pokazao pogubnim. Izazvao je nadređenog oficira na dvoboj, u kojem ga je zamalo ubio. Ne mogavši nastaviti svoju pomorsku karijeru, prešao je u vojsku i služio u Ratu za špansko nasljeđe. U dvadesetim godinama stekao je reputaciju, vještine i hrabrosti. Ipak, njegov ponos i neposlušnost oficirima ponovo su ga koštali položaja i zamalo života, jer je osuđen na smrt zbog izdaje.

Izgnanstvo i izdaje

Duboko uvrijeđen svojom sramotom, prebjegao je francuskom ljutom rivalu, Habsburškom Carstvu, gdje se sprijateljio s drugim francuskim odmetnikom, princom Eugenom Savojskim. U službi Habsburgovaca, još jednom je dokazao svoju vještinu i hrabrost. Učestvovao je u bici kod Petrovaradina (1716.) protiv svojih budućih gospodara, Osmanlija, gdje je teško ranjen kada mu je koplje probilo trbuh. Njegova dostignuća u službi Habsburgovaca donijela su mu mjesto u Carskom ratnom vijeću.

Međutim, njegov buran temperament još jednom je dokazao njegovu propast. Posvađao se s predsjednikom Vijeća, princom Eugenom, i pozvan je u Beč na suđenje, gdje je osuđen na zatvor i nečasno otpušten. Štaviše, Eugen je navodno nagovorio evropske monarhe da ga dalje ne zapošljavaju i, prema glasinama, čak je tražio njegovo ubistvo.

Obilježen čovjek koji nije imao kamo otići, a potaknut željom za osvetom protiv princa Eugena, imao je samo jedno utočište da spasi svoj život i nastavi svoju osvetu. Učinio je nezamislivo i pobjegao u otomansku Bosnu. Uvijek ohol i ponosan, vjerovao je da će ga Osmanlije prihvatiti i postaviti na čelo svoje vojske protiv svog neprijatelja, Habsburgovaca.

Radikalni izbor

Međutim, Visoka Porta nije bila voljna prekinuti mir s Habsburgovcima. Još gore, Sporazum iz Požarevca je predviđao da se svi bjegunci vrate svojim vladarima. Ubrzo je postalo jasno da ne može dugo ostati na osmanskoj teritoriji, jer će ga Porta na kraju predati kako bi izbjegla međunarodnu krizu. Postojao je samo jedan mogući način da Bonneval izbjegne sigurnu propast: prelazak na islam i time postajanje osmanskim podanikom. Kada je prvi put stupio u vojnu službu, ko je mogao zamisliti da će ovaj obećavajući mladi plemić jednog dana “poturčiti”?

Ako je želio spasiti svoj život, Bonneval nije imao drugog izbora nego prihvatiti islam i progutati svoj ponos. Godine 1730. dolazi u Sarajevo i prelazi na islam. Od tada se zove Ahmed. Iz Sarajeva odlazi u Travnik, sjedište bosanskih namjesnika. U Bosni, kod vezira i bosanskog namjesnika Topal Osman-paše, živi skoro godinu dana. Odatle odlazi u Istanbul gdje za relativno kratko vrijeme u osmanskoj prijestolnici skreće na sebe pažnju mnogih utjecajnih ličnosti. Zbog iskazane sposobnosti, uskoro ga sultan imenuje za zapovjednika artiljerije. To mu donosi i čin paše. Uvidjevši zaostalost osmanske u odnosu na evropsku artiljeriju, Ahmed-paša je pristupio njenoj reorganizaciji.

Stekavši ugled i uticaj u osmanskoj prijestolnici, Ahmed-paša Humbardži (Bombarder) želio se na najbolji način zahvaliti mnogim Bošnjacima koji su mu u najtežim životnim trenucima pomogli i pružili pomoć. Zato je nakon imenovanja za glavnog zapovjednika osmanske artiljerije uspio nagovoriti sultana Mahmuda I da izda ferman po kome 300 mladih Bošnjaka iz Bosanskog ejaleta treba da dođu u Carigrad, da u posebnim školama izuče zanat za tobdžije i druga atiljerijska oružja tog vremena.

Bio je odgovoran za nekoliko reformi koje su se pokazale korisnim Osmanlijama u njihovim ratovima protiv Habsburgovaca i Rusa. Međutim, njegove vojne reforme ne treba precjenjivati. Ponekad su se njegove uobičajene svađe s nadređenima ponovo pojavljivale, te bi bio poslan u progonstvo, iako je ubrzo nakon toga opozvan.

Zahvaljujući radu Uğura Demira, sada znamo da je bio uključen i u značajne diplomatske aktivnosti u Istanbulu. Pokušao je posredovati u savezu između Osmanlija i Francuske, iako to nije uspio ostvariti zbog nepopustljivosti pobožnog kardinala Fleuryja. Ipak, uspio je pregovarati o obrambenom savezu između Osmanlija i Švedske, kao i o trgovačkom ugovoru s Kraljevinom Sicilijom. Uprkos pitanjima o njegovoj prvobitnoj lojalnosti, strani posmatrači smatrali su ga lojalnim Osmanlijama.

U Istanbulu se sprijateljio s osmanskim intelektualcima poput Ibrahima Müteferrike i Saida Efendija, bivšeg osmanskog izaslanika u Parizu. Također je uspostavio veze s lokalnim Mevlevijskim redom i upoznao jednog od najpoznatijih libertina tog doba, Casanovu. Ipak, njegova istinska uvjerenja ostala su kršćanska: u svojim memoarima i prepisci objasnio je da je njegovo preobraćenje bilo samo pokriće za olakšavanje njegove osvete.

Povratak koji se nikada nije dogodio

U kasnijim godinama želio se vratiti u domovinu, gdje je još uvijek bio tražen. Kralj Luj XV ga je naručio za tajnu misiju u zamjenu za pomilovanje, što je uključivalo osiguranje osmansko-pruskog saveza. Da je uspio, bio bi pomilovan i bilo bi mu dozvoljeno da se vrati. Bonneval je prihvatio, nadajući se konačnom iskupljenju. Međutim, umro je 1747. godine prije nego što je završio misiju i sahranjen je na groblju Mevlevijskih ličnosti u Galati, Istanbul, daleko od Francuske, ali zauvijek vezan za carstvo kojem je nekada služio.

Tako je završila priča o Bonnevalu Ahmed-paši: nekada obećavajućem, ali tipičnom francuskom plemiću, koji je postao osmanski paša. Može se slobodno reći da je živio više od jednog života. Priča ove slavne ličnosti uglavnom ostaje nepoznata javnosti.

Njegov život nas podsjeća da historiju ponekad ne oblikuju predvidljivi, već nemirni duhovi koji odbijaju ostati ono što im je rečeno da budu.

Izvor: Daily Sabah