Religijski simboli postaju potrošački rekvizit, a pitanje Isusa postaje postaje teološko i političko pitanje identiteta. Kako islam vidi Isaa alejhisselama, Mesiju bez božanstva, Poslanika bez križa, povratnika bez smrti? Nismo u potrazi za pomirenjem dogmi, nego želimo razumijevati razlike. Jer tek ondje gdje prestaje potrošačko kićenje počinje ozbiljan razgovor o vjeri, Objavi i granicama poštovanja.
S obzirom da su muslimani širom zapadnog svijeta i usred novih kršćanskih tradicija zasuti manifestacijama obilježavanja iščekivanja Isusova Adventa, počesto vrlo simboličnima, narativnima, blještavima i poprilično nekršćanskima jer su preuzeta iz nekih drugih tradicija, nije zgorega prisjetiti se kako se islam odnosi prema Isusu, odnosno Isa alejhisselamu. Kako se adventsko kićenje gradova munjevito širi i u muslimanskom svijetu, recimo najveći i najkićeniji borovi postavljaju se u Abu Dabiju, a jedan je diplomatski službenik jedne muslimanske zemlje autoru ovog teksta nedavno rekao kako treba kititi gradove za Advent jer „djeca to vole“. Pitanje je kako bi sam Isus na ovu potrošačku i kićastu, idolatriziranu maniju reagirao.
Iako nije u korelaciji, treba spomenuti kako neki zapadni teoretičari smatraju da je Isus, naravno na supstancijalno drukčiji način, duboko poštovan u islamu. Prvenstveno i najvažnije, potrebno je napomenuti da se u islamu, Isusa ne doživljava kao Božjeg sina, posebno ne kao jednog od Trojice, već kao od Boga odabranog Poslanika i Vjerovjesnika. On ima jedinstven status među Poslanicima i činjenicom rođenja jer je, uz Adema jedini Poslanik i jedini čovjek koji nije imao biološkog oca. Može se reći da islamska tradicija Isa'a opisuje i kao čudotvorca, učitelja božanske mudrosti i pravovjernog Allahovog slugu. Zato se njemu ne mogu upućivati molitve jer on nije Bog koji jedini molitve uslišava. On ne smije biti objektom obožavanja jer je to širk, pridruživanje, najteži grijeh. Dakle, islam Isusa tretira u nekim aspektima bitno drukčije od kršćanstva, ali u nekima postoje dodirne tačke. To potvrđuju i kur'anski ajeti i vjerodostojni hadisi te hadisi kudsi.
Kur'an ga osim imenom naziva i Sinom Merjeminim (Marijinim), Mesihom (Mesijom, odnosno Pomazanikom, što se na grčkom jeziku kaže Hristos, pa je naziv Isus Krist potpuno legitiman i u islamu). U tefsirima se navodi da spada u pet najvažnijih Poslanika od Postanka, sa Ademom, Ibrahimom, Musaom i Muhammedom. Jedan je od četiri Poslanika kojemu je spuštena Knjiga – Indžil.
Indžil je arapski oblik grčkog prijevoda aramejskog izraza sebratha (donositi radosnu vijest – euaggelion ili evangelion, od eu-dobra i angelion-poruka), a Kur'an tu Objavu također zove i bešarom, arapskom imenicom istoga značenja. Muslimani vjeruju da je Isus primio Božiju Objavu, ali kršćanski Novi Zavjet ne izjednačavaju sa njom. Dakle, Indžil se odnosi na originalnu Objavu koju je Isa primio od Allaha, a ne na znatno kasnije zapise njegovih sljedbenika. Takvih je podosta, bitno se razlikuju, a Crkva je kanonizirala njih četiri, od čega tri sinoptička koje smatra jednakovrijednim svjedočanstvima. Sinoptička evanđelja (grč. sinoptios – koji ima sveobuhvatan pogled) zajednički je naziv za Evanđelje po Mateju, Marku i Luki. Ta tri evanđelja imaju podosta podudarnosti u prikazivanju i opisivanju događaja, i u tome se razlikuju od četvrtog, Evanđelja po Ivanu. Islamska misao drži da je originalno Evanđelje izgubljeno ili znatno izmijenjeno. Neka nekanonska ili apokrifna Evanđelja su sačuvana i u njima postoji mnoštvo podudarnosti sa islamskim, posebno kur'anskim opisom Isusa i njegove misije.
Isus je u Kur'anu spomenut 93 puta, pod imenima koje smo prethodno naveli. Kur'an u više sura spominje i druge Poslanike koji su mu prethodili, poput Musaa (Mojsija), Ibrahima (Abrahama), Adema (Adama), Jusufa (Josipa), Ismaila, Jakuba (Jakova), Jahje (Ivana Krstitelja), Davuda (Davida), Sulejmana (Salomona)… Zamjetna je njegova naglašena uloga. No njegova jedinstvenost u islamu nalazi se u aspektima koji su navedeni u Kur'anu i islamskoj tradiciji, od Hadisa, Hadsi kudsija, ali i radova islamskih učenjaka. Njegovo je rođenje čudesno, baš kao što je čudesno i u kršćanstvu. Merjem se naziva Azrom (djevicom) i time se potvrđuje njegovo začeče bez biološkog oca. Kur'an i islamska misao i tradicija potvrđuju njegovu prirodu od Boga odabranog, ali snažno niječu i s gnušanjem odbacuju koncept Trojedinstva, odnosno njegovu božansku prirodu. Allahov govor s time u vezi je vrlo odlučan, autoritativan i konačan. Merjem je jedna od četiri najpoštovanije žene u islamu, a jedina je žena po kojoj je naziv dobilo i jedno sure – 19. sure koje govori o Merjemi i njezinu sinu. Posebno se, u drugim surama naglašava njezina čistoća, čestitost i potpuna odanost Bogu.
Dok kršćanstvo Isusa vidi kao Sina Božijega i dio Trojedinog Boga, temeljem kur'anske Objave, u islamu se on smatra čovjekom, Poslanikom i Allahovim robom. Naime, čisti monoteizam islama odbacuje svaku mogućnost divinizacije čovjeka, pa i Poslanika i to je temelj islamskog vjerovanja koji se naziva Tewhid. Kur'an spominje Isusa često, ali ne donosi detaljne narative o njegovom kao i ni o životima drugih Poslanika, osim jednog intenzivnog perioda života Jusufa alejhisselama. Novi Zavjet nije ništa drugo do narativ o Isusovom životu, djelovanju i čudima, njegovoj smrti i uskrsnuću. Postoji jedno mišljenje na Zapadu da Kur'an ne donosi detalje o Isaovom životu jer su tadašnji, čak i idolopoklonički Arapi poznavali biblijske narative o njemu kao učitelju, Poslaniku, Pomazaniku i liječniku. Jedna od kur'askih epizoda u narativnom obliku opisuje Isusa kako brani majčinu čednost iz kolijevke. Zanimljivo je da se ta epizoda nalazi u jednom apokrifnom Evanđelju – Tominom Evanđelju o djetinjstvu (Isusa) iz 2. stoljeća.
U Kur'anu stoji kako Isus nije bio razapet, već odmah uznesen. Dakle, nije umro, niti uskrsnuo i to je glavna tačka razmimoilaženja islama i kršćanstva. Ovo potonje centralna je dogma kršćanstva i bez nje je ono nezamislivo. Dakle, Isa alejhisselam nije prošao smrt, već je odmah uznesen u Božije prisustvo. Zanimljivo je da se sličan narativ nalazi u jevrejskoj Tori (Starom Zavjetu), u priči o prorocima Eliji i Enohu koji je pradjed Noi (Nuhu). Iako Kur'an to ne donosi, mnogi muslimani vjeruju da je neko drugi, slične građe i crta lica, zauzeo Isusovo mjesto na križu, što potvrđuju neki hadisi, a slično je navodima u nekanonskim kršćanskim tekstovima poput Judinog Evanđelja. Apokrifno Evađelje po Barnabi detaljno opisuje kako je jedan od apostola (havarijuna), svojevoljno zauzeo Isusovo mjesto na križu. Razapinjanje na križ bila je najteža i najokrutnija rimska kazna, rezervirana za najteže zločine.
Za razliku od Novog Zavjeta koji nudi opširne izvještaje o Isusovim učenjima i životnom putu, Kur'an ga predstavlja na više apstraktan način. Muslimani se, stoga, uzdaju na hadise i tradicijsku predaju da razumiju Isaa. Ne smije se izgubiti iz vida da je Muhammed posljednji Božiji Poslanik kojim se završava poslaničko doba ljudske povijesti, koji je pečat poslanstva i uobličitelj na monoteizmu utemeljene ispravne društvene zajednice. Stoga, u Kur'anu, pretpostavljaju zapadni komentatori, nije potrebno navoditi detalje iz rada i života prethodnih poslanika, pa ni Isaa. Kako su svi Poslanici zapravo prenosili i naučavali istu fundamentalnu poruku, ne postoji teološka nužnost ekstenzivnog navođenja niti Isusovih riječi i djela.
Hadisi kao drugi izvor islamskog prava i obredoslovlja, koji su pomoć pri ispravnoj interpretaciji Allahovih naredbi, zabrana i uputa, naznačuju Isaovu ulogu i u posljednjem vremenu – Ahir zemanu koja itekako korespondira sa kršćanskim predožbama. Prema jednom poznatom Hadisu, Muhammed alejhisselam opisao je Isaa kao njemu najbližeg Poslanika na oba svijeta. U Hadisi kudsiju u kojem Muhammed opisuje, u Kur'anu navedeno putovanje – ‘Isra i Mi'radž, Poslanik kaže da je vidio Isusa, da je klanjao sa njim i ostalim Poslanicima, bivši im imamom, a ujedno mu opisuje karakteristike.
Ahir zeman je apokaliptični klimaks ljudske povijesti i u kršćanstvu i u islamskoj tradiciji. Kur'an se referira na Jewmu-l ahir, Posljednji dan ili Posljednje vrijeme, odnosno na Čas (Sa'at) te ukazuje na njegove znakove, od velikih potresa, preko cijepanja neba i padanja zvijezda, pa do razvaljivanja planina. Kur'an također govori o Je'džudžu i Medžudžu te dolasku Zvijeri i Dimu na nebu kao znakovima Časa, a Hadis ih smatra jednim od najvažnijih predznaka. Hadisi nadalje govore o Mesihu-d-Dedždžalu, koji odgovara kršćanskom Antikristu koji dolazi kao najveća smutnja čovječanstvu prije Sudnjeg dana, odnosno Dana stajanja (Jewmu-l qijameta). Kur'an ne spominje Dedždžala, pa se islamska eshatologija oko toga uvelike oslanja na Hadis i Hadisi kudsi. Dakle, Kur'an daje glavni teološki okvir za Posljednje vrijeme, dok Hadis donosi detaljne opise događaja, uključivši pojavu i vlast Dedždžala te povratak ili drugi Advent Isusov i njegovu borbu do pobjede sa Dedždžalom. Isaov ponovni dolazak na Zemlju jeste i razlog zašto on nije umro, već je uznesen. Ovi hadisi su sahih i nalazimo ih u dvije ortodoksne zbirke, Buharijinoj i Muslimovoj i nekim drugima. Pobjeda Isusaova nad Dedždžalom, dakle pobjeda dobra i pravednosti uvodi čovječanstvo u period do Dana stajanja. Novi Zavjet, u Knjizi Otkrovenja također govori o Isusovom drugom Adventu, ali vrlo simboličnim jezikom.
Prema Knjizi Otkrovenja, Isus se bori sa višeglavom zvijeri koja simbolizira sile Zla, služeći se sabljom koja dolazi iz njegovih usta, dok je islamska tradicija eksplicitna i govori da se Isa alejhisselam bori direktno sa Dedždžalom, ubija ga donosi konačnu pobjedu Dobra nad Zlim.
Zaključno, možemo reći da je za kršćane Novi Zavjet sav o Isusovoj smrti i uskrsnuću koje daje spas. Za muslimane je Isaova poruka dio je kontinuiteta Božijih obraćanju u Poslaničkom dobu povijesti čovječanstva, što je u skladu sa dosljednim monoteizmom i učenjima prethodnih Poslanika, zapravo od Adema. Dakle, Islam ne smatra Isusa osnivačem nove vjere, već Vjerovjesnikom koji potvrđuje, u drugom okruženju, vremenu i kontekstu, jedne te iste, jedine kod Boga monoteističke vjere koju su propovijedali svi Poslanici.
Međutim, Isus je krucijalna figura u muslimansko-kršćanskim raspravama. Obje ga religije cijene, iako iz vrlo različitih perspektiva. No, razumijevanje ovih razlika, njihovo prihvaćanje te nalaženje zajedničkih vrijednosti može pobuditi i osnažiti međuvjerski dijalog kao put za mir.
