Lik Djeda Božićnjaka kakvog danas poznajemo nije nastao preko noći, niti je proizvod jedne kulture ili jednog vremena. Njegova priča počinje u 4. stoljeću u Maloj Aziji, s kršćanskim biskupom poznatim po tajnom darivanju siromašnih, a zatim se stoljećima prepliće s poganskim zimskim obredima, srednjovjekovnim evropskim predstavama i narodnim strahovima i nadama. Kroz nizozemskog Sinterklaasa, američku kulturu 19. stoljeća, političku propagandu Građanskog rata i vizuelne interpretacije karikaturista, lik Djeda Božićnjaka postupno poprima današnji oblik. Tek u 20. stoljeću, s pojavom masovne potrošnje i reklamne industrije, ovaj složeni mit biva konačno zaokružen u globalno prepoznatljivu figuru blagdanskog darodavca

Ako se za Božić zateknem u Veneciji, postoji jedna crkva koju uvijek posjetim. Ona mi pomaže da blagdansko slavlje zadržim u pravoj perspektivi. Riječ je o bazilici Santa Maria Gloriosa dei Frari, koju mještani jednostavno zovu „Frari“. U njoj se nalazi Titianovo remek-djelo, veličanstveni oltarni prikaz Uznesenja, kao i njegova monumentalna grobnica, te potresna skulptura Ivana Krstitelja koju je izradio veliki Donatello. No ja sve to brzo zaobiđem i zaputim se prema sakristiji i malom Bellinijevom triptihu.

Triptisi su oltarne slike sastavljene od tri dijela. Kod ovoga je trik u tome da se zanemari veliki središnji panel, s veličanstvenom Bogorodicom i Djetetom koje okružuju anđeli, i da se pažnja usmjeri na dva starca s bradama s lijeve strane. Onaj desno je sveti Petar, Kristov ljubljeni učenik i prvi papa. Njega zanemarite. Usredotočite se na drugog sijedog starca, jer to je Otac Božić, ili Djed Mraz, ili Kris Kringle, ili kako god već nazivali dimnjačara, jahača sobova i darodavca božićnih blagdana.

Bellini ga, naravno, ne naziva Djedom Božićnjakom. Taj naziv tada još nije postojao, pogotovo ne u Veneciji. Na triptihu mu je ime sveti Nikola iz Barija, i iako je odjeven u zeleno, a ne u crveno, i izgleda presuh da bi prošao kao veseli debeljko s Laponije, to je bez ikakve sumnje on. Jer njegova priča priprema nas za gotovo cijeli niz mitova vezanih uz Djeda Mraza.

Sveti Nikola bio je biskup Mire u drevnoj Turskoj, kršćanski junak iz 4. stoljeća, poznat po darivanju. Jedne noći prolazio je kraj kuće i čuo oca porodice kako jadikuje jer mora prodati svoje tri kćeri u prostituciju, budući da ne može priuštiti njihove miraze.

Ganuti Nikola se vratio usred noći i bacio tri vrećice zlata niz dimnjak. Sljedećeg jutra, olakšani otac pronašao je zlato pored ognjišta i shvatio da neće morati pretvoriti svoje kćeri u seksualne radnice. Hronike svetaca ne bilježe jesu li se tog sretnog jutra Mirom prolomili salve radosnog smijeha, ali ja sam siguran da jesu. Dimnjaci, pokloni, noćne posjete, sveti Nikola je izmislio Božić.

U desetljećima koja su uslijedila, svetac-darodavac i njegove vrećice zlata nebrojeno su puta prikazivani u umjetnosti. Bio je posebno popularan u Istočnoj crkvi, gdje su ga obično zamišljali kao strogu, biskupsku figuru, s prstima isprepletenim u složenoj gesti koja je simbolizirala da je Krist istodobno i čovjek i Bog. Srednji prst svetog Nikole bio je prebačen preko kažiprsta, dok je prstenjak bio savijen kako bi označio istodobnu Isusovu prisutnost u Svetom Trojstvu.

U Nikolino vrijeme, kosti svetaca bile su dragocjenije od zlata. Opterećeni krivnjom, hodočasnici su vjerovali da ih dodir svetih kostiju može ubrzano odvesti u raj. Tako je skupina talijanskih mornara, vraćajući se iz križarskih ratova, iskopala njegovo tijelo u Miri i odnijela njegove ostatke u Bari, na peti talijanske čizme. Tako je sveti Nikola iz Mire postao sveti Nikola iz Barija. Nekoliko preostalih kostiju, onih manjih, prisvojili su Mlečani, što objašnjava Nikolinu važnost u Veneciji.

Njegov blagdan bio je šestog decembra. Kako se njegov ugled širio kršćanskim sjeverom Evrope, započeo je proces njegova uklapanja u zimsku priču. Nizozemci su se posebno vezali za njegov noćni običaj darivanja, jer je odražavao njihove vlastite strahove za djecu. Čak ni u Amsterdamu niko nije želio da mu kćeri završe u prostituciji.

Šesti decembar postao je dan kada su roditelji darivali svoju djecu, a kada su nizozemski doseljenici osnovali koloniju u Novom svijetu i nazvali je Novi Amsterdam, sa sobom su ponijeli i legende o Sinterklaasu, skraćenom obliku imena sveti Nikola. Kada je Novi Amsterdam postao New York, Sinterklaas je ubrzao svoju transformaciju u Santa Clausa.

Nije se promijenilo samo ime. Promijenio se i izgled. Ono što je započelo kao biskupska odora i klimava mitra bilo je previše krhko da izdrži hladne decembarske vjetrove New Yorka, pa je Sinterklaas zamijenio crkvenu odjeću krznenim ogrtačem, a mitru udobnom kapuljačom. Počeo je i dobijati na težini. Kako je Sinterklaas postajao deblji, postajao je i veseliji.

Anonimna američka poema objavljena 1823. godine, s čuvenim početnim stihom „’Twas the night before Christmas…“, popunila je mnoge praznine. Opisana kao „najpoznatiji stihovi ikada napisani u Americi“, uvela je sobove i leteće saonice, a bila je toliko popularna da su se kasnije pojavili brojni očajni pjesnici tvrdeći da su upravo oni autori. Presuda o pravom autoru još nije donesena.

No riječi su samo riječi. Da bi svijet u potpunosti zamislio Djeda Mraza, neko ga je morao nacrtati. Taj neko bio je karikaturist Thomas Nast, njemački imigrant kojeg su kasnije nazvali „ocem američke karikature“. Kada je izbio Američki građanski rat, Nast, republikanac i gorljivi pristaša Unije, energično je angažirao Djeda Mraza na strani Sjevera.

Nastove karikature, prepune pro-unijskog simbolizma, prikazivale su Djeda Mraza u zimskoj odjeći nadahnutoj američkom zastavom, s crvenom kao dominantnom bojom. Do trenutka kada je završio njegovo regrutiranje za Sjever, u božićnom izdanju Harper’s Weeklyja iz 1862. godine, starac je već nalikovao današnjem Djedu Mrazu, osim po konjaničkom maču koji mu je visio uz bok i vojnom ruksaku u kojem je nosio poklone.

Ali čekajte. Možda se pitate: jesu li Amerikanci sve to izmislili? Ne, nisu. Jer paralelno s dolaskom Santa Clausa, a u mnogim aspektima i prije njega, razvijao se sablasni lik nazvan „Otac Božić“. I Otac Božić bio je isključivo engleski fenomen.

Njegovi korijeni stariji su od svetog Nikole iz Barija i sežu duboko u poganska vremena, kada je zimski solsticij bio obilježen godišnjim gozbama i opijanjem. Neki autori vide veze između Božića i rimskog festivala Saturnalia, kada su se i stari Rimljani prepuštali razuzdanim pijankama. Iz moje perspektive, rimska veza je slučajnost. Ono što je ključno jest nešto nepromjenjivo u britanskom karakteru: kada dođe Božić, vrijeme je za slavlje.

Tokom srednjeg vijeka, niz mršavih, iznurеnih, pijanih strašila u dronjcima, s glavama ukrašenim grančicama božikovine, zamišljan je kao utjelovljenje božićne divljine. Njihovi nasljednici i danas lutaju ispred trgovina uoči Božića. Tragovi poganskog Jula opstaju i u oblicima čokoladnih panjeva i ljubljenja ispod imele.

Englezi su toliko strastveno uživali u pijanim Božićima da su, kada su Cromwell i puritanci pogubili kralja i preuzeli vlast, učinili svoj najokrutniji nacionalni čin, potpuno zabranili Božić. Tek Restauracijom 1660. godine slavlje je ponovno dopušteno. Tako je stari Otac Božić privremeno uzdignut u rang prkosnog junaka i simbola „dobrih starih vremena“.

No sve do viktorijanskog doba, engleski Otac Božić nije darivao poklone, nije govorio „Ho ho ho“, nije širio dobru volju i nije pokazivao nikakav interes za djecu. Naprotiv, u pučkim predstavama i seoskim igrokazima, ovaj mršavi božićni lik počeo se stapati s nestašnim decembarskim duhom poznatim kao Gospodar Nereda i postajao sve razuzdaniji.

Kada je Dickens 1843. godine objavio „Božićnu priču“, slavna ilustracija Johna Leecha, koja prikazuje Duha Božića Sadašnjosti, pokazuje Scroogea kako drhti pred pijanim Isusolikim likom, s divljom kosom od božikovine i zelenim ogrtačem otvorenim na prsima, ispod kojeg se vidi dlakavo tijelo. No kako su Viktorijanci postajali bogatiji i materijalističkiji, rasla je i privlačnost američkih božićnih obrazaca, pa su se dotad nepovezani likovi Oca Božića i Santa Clausa počeli stapati. Što je Britanija postajala industrijaliziranija, to je veća bila potreba za blagonaklonim, ne-neurotičnim božićnim prisustvom.

Zapanjujuće je da se ova transatlantska maštanja nisu u potpunosti stopila sve do 1930-ih godina, pojavom Coca-Colinog Djeda Mraza. U suštini, to je bio Nastov Sinterklaas, ali veseliji, deblji i rumeniji, zahvaljujući umjetniku Haddonu Sundblomu, koji ga je modelirao prema umirovljenom trgovačkom putniku iz susjedstva, Louu Prenticeu. Kada je Prentice umro, Sundblom je počeo koristiti samoga sebe kao model.

Prepoznajući da je Božić sada prvenstveno festival kupovine i darivanja, te da se tradicionalni crveni kostim Sinterklaasa slučajno, ali sretno, podudara s bojom njihove etikete, Coca-Cola je preplavila američke plakate i bilborde Sundblomovim bucmastim Djedom Mrazom. Od tada ga, u suštini, volimo.

Waldemar Januszczak je istaknuti britanski likovni kritičar, novinar i televizijski autor, poznat po popularizaciji historije umjetnosti u medijima. Januszczak je autor i voditelj brojnih televizijskih dokumentarnih serijala za BBC i Channel 4, među kojima su ciklusi o renesansi, gotici, modernoj umjetnosti i velikim umjetnicima poput Michelangela, Rembrandta i Van Gogha; ovaj je tekst napisao za londonski The Times.