Danas Sandžak formalno više nije “u sjenci topova”, ali je itekako u sjeni velikih politika, investicijskih mapa i sigurnosnih tabli. Iz perspektive viška zabrinutosti, vrijedno je imenovati barem sedam izazova koji određuju budućnost tog prostora i koji mnogo govore i o našoj vlastitoj budućnosti.

Piše: Hilmo Demirović

Kad se iz Sarajeva krene prema istoku, u dolinama Lima i Ibra, na Pešterskoj visoravni, živi jedan komad naše domovine koji formalno nije dio države Bosne i Hercegovine, ali je oduvijek bio dio njenog unutrašnjeg pejzaža. To je Sandžak, kraj koji Sarajevo često doživljava kao “preko”, a koji nas svojim ritmom, govorom i ranama uporno podsjeća da su Bošnjaci jedno veliko, rasuto iskustvo.

No, šta danas znači biti Bošnjak u Sandžaku, u vremenu sigurnosnih izazova, evropskih integracija i tihog pražnjenja čitavih krajeva? Polazimo i od neke vrste zaljubljenosti u čaršije u kojima još miriše kahva iz bakrenih džezvi, u minarete i zvonike koji dijele horizont, u tvrdoglavu želju tog svijeta da opstane bez obzira na to koliko ga puta historija presiječe.

Sandžak se na karti čini kao uski, nagnuti pravougaonik između Srbije i Crne Gore. Ali kad stanete na most u Novom Pazaru i pogledate prema Hisaru, shvatite da to nije periferija Balkana nego njegova kondenzovana verzija: džamije i manastiri, karavanske rute i savremeni šleperi, sevdah i turbo-folk, hanume pod šamijama i djevojke sa doktoratima.

Historija tog prostora čita se kroz njegove gradove. Novi Pazar je od sredine XV stoljeća rastao kao šeher, orijentalni grad sa čaršijom, hamamima, karavansarajima i bezistanom u središtu, oslonjen na trgovačke puteve između Carigrada, Dubrovnika i unutrašnjosti Balkana.

Sopoćani i Đurđevi stupovi, pod zaštitom UNESCO-a, svjedoče o srednjovjekovnoj srpskoj državi, a Altun-alem džamija, stari hamam i niz medresa govore o stoljećima osmansko-islamske kulture. Osmanlije su, zajedno s državnim aparatom, donijele i čitav svijet novih kulturnih obrazaca: orijentalnu arhitekturu, islamske škole, alhamijado književnost pisanu arebicom, cijelu jednu civilizaciju koja je oblikovala način stanovanja, jedenja, odijevanja, govora.

Otuda je teško naći segment života sandžačkih muslimana u kojem nema tragova tog nasljeđa – od riječi koje svakodnevno koristimo (jastuk, jorgan, dušek, turšija) do oblika avlija, seoskih kuća, gradskih sokaka.

Ali Sandžak nije samo priča o kulturnom bogatstvu. To je i prostor u čijem se zemljištu taloži nekoliko slojeva nepravde, često neizgovorene, posebno s bosanske strane Drine. U jugoslavenskoj historiografiji sistematski su gurane na rub pamćenje masovne likvidacije i protjerivanja muslimana iz Plava, Gusinja, Šahovića, Pavinog Polja, svi oni valovi prisilnih iseljavanja u Tursku.

Samo u Plavu i Gusinju 1913. pobijeno je oko 850 muškaraca koji nisu pristali da promijene vjeru. Sljedeće godine, iz istog kraja prema Turskoj kreće oko 16.000 ljudi. U zločinu u Šahovićima i okolnim selima 1924. godine ubijene su stotine muškaraca, žena i djece, što je historija opisala kao “najdivljiji masakr koji ljudska mašta može da izmisli”.

Iz plavsko-gusinjskog kraja, samo između 1924. i 1929, pod pritiscima i nasiljem iseljava se oko 125 kuća u Tursku, a njihove kuće bivaju spaljene ili zauzete. Od 1945. do 1968. iz Novopazarskog Sandžaka u Tursku je otišlo novih 50.000 ljudi, a procjenjuje se da u Turskoj danas živi oko dva i po miliona sandžačkih potomaka. To znači da o sudbini Sandžaka ne možemo govoriti bez da mislimo na rasutu dijasporu koja je, u velikoj mjeri, “otjerana na sigurno” umjesto da joj se pruži ravnopravnost tamo gdje je vjekovima živjela.

Zašto je važno da se ove brojke čuju i u Sarajevu, Tuzli, Bihaću? Zato što one nisu okrajak “srpske” ili “crnogorske” historije, nego dio istog kontinuiteta nasilja nad Bošnjacima koji će kulminirati Srebrenicom. Ako Sandžak ostane van bosanskog historijskog horizonta, držimo ga u statusu tuđeg problema, a u stvarnosti je riječ o jedinstvenom, prekograničnom bošnjačkom iskustvu.

Danas Sandžak formalno više nije “u sjenci topova”, ali je itekako u sjeni velikih politika, investicijskih mapa i sigurnosnih tabli. Iz perspektive viška zabrinutosti, vrijedno je imenovati barem sedam izazova koji određuju budućnost tog prostora i koji mnogo govore i o našoj vlastitoj budućnosti.

Ustav Srbije i Crne Gore garantira manjinska prava, ali svakodnevica Sandžaka pokazuje nešto drugo: nedovoljnu zastupljenost Bošnjaka u ključnim institucijama, posebne “sigurnosne tretmane”, selektivnu primjenu zakona, neravnomjerne javne investicije.

Kako izgleda državljanstvo kada se bošnjačka škola spominje samo u izvještaju za Brisel, a ne u budžetskim planovima? Koliko vrijedi “kulturna autonomija” bez budžeta, bez zvaničnih institucija za jezik, obrazovanje i medije? Bošnjački politički predstavnici tražili su model kulturne autonomije još početkom devedesetih, dobili su nacionalno vijeće sa određenim nadležnostima u oblasti jezika, školstva, kulture i informisanja, ali pod stalnom prismotrom i cenzorskom ucjenom. Odnosno, punina onoga što evropska praksa prepoznaje kao kulturnu autonomiju nikada nije zadovoljavajuće ispunjeno.

Sandžak je jedna od najmlađih regija u Evropi po prosjeku godina, ali i jedna od onih iz kojih se najviše odlazi. Bez ozbiljne infrastrukture, bez industrije koja bi se mogla takmičiti na tržištu, sa tekstilnim fabrikama koje su bile kratkotrajan eksperiment, čitavi krajevi izgledaju kao da su prepušteni prirodnom izumiranju.

Pešter, Tutin, Rožaje, nekad puni dječije graje, danas su slike vremena koje iščezava pred našim očima. “Ode mladost, osta stara gostinska soba”, kaže jedan pešterski domaćin. U toj rečenici je i demografski bilans: kuća se otvara za goste ljeti, a zime su prazne i beskrajno duge.

Za Bosnu bi pravo pitanje bilo – možemo li govoriti o “bošnjačkom nacionalnom korpusu” a da nas ne zanima što čitave doline tog korpusa ostaju bez djece?

Orijentalna kultura Sandžaka nije fosil, nego živi svakodnevni kod: od arhitekture i gastronomske tradicije do jezika i humora. Islam je donio prvu organizovanu pismenost na arapskom, turskom i perzijskom, mrežu mekteba, medresa, biblioteka, a Novi Pazar stoljećima bio svjetionik između Istoka i Zapada.

Danas, međutim, mladi Sandžaklije žive između ajeta i algoritama, između hutbe i TikToka. Na njih se vrši dvostruki pritisak jer dio društva od njih traži odanost “čistoj tradiciji”, drugi dio ih gura u asimilaciju, tražeći da islam svedu na dekor ili privatnu stvar.

Umjesto pitanja “jesu li Sandžaklije dovoljno moderne” ili “jesu li previše vjernici”, valjalo bi pitati ima li država obrazovni i kulturni okvir koji omogućava da budeš i Bošnjak, i musliman, i evropski građanin, bez da se ijedne od tih riječi odrekneš? I šta Bosna, kao simbolički referent, nudi sandžačkoj omladini osim povremenih natpisa “braćo, uz vas smo”?

TRI KOLOSIJEKA, NIJEDAN VOZ

Bošnjačka politika u Sandžaku i dalje je rasuta na tri stranke, dvije islamske zajednice, mnoštvo frakcija unutar obrazovnih i kulturnih institucija. Različitost je zdrava, ali ovdje je često riječ o paralelnim svjetovima koji troše energiju jedni na druge, umjesto na ozbiljan pregovor s Beogradom, Podgoricom i da, treba to reći – Sarajevom.

Jedan lokalni analitičar to je opisao slikom: “Tri kolosijeka, a nijedan voz da krene.” Problem nije u tome što postoje tri kolosijeka, nego što niko ne gradi lokomotivu.

Za Bosnu se tu otvara neugodno pitanje. Je li Sarajevo zadovoljno situacijom u kojoj su bošnjačke elite Sandžaka previše zaokupljene međusobnim nadgurivanjem da bi postavljale suštinska pitanja pa i prema svojoj matici?

Sandžak se nalazi između Beograda, Podgorice, Sarajeva i Prištine, preko njega se projektuju i interesi Turske, Evropske unije, pa i NATO-a. Svako zaoštravanje u regionu odmah se čita i kroz “temperaturu Sandžaka”. Ne zato što je Sandžak izvor nestabilnosti, nego zato što je tu previše linija razgraničenja: nacionalnih, vjerskih, državnih.

Zbog toga se Bošnjaci ovog kraja često posmatraju kao “sigurnosno pitanje”, kao potencijalni radikalni faktor, iako su historijski proizvod upravo težnje ka miru i suživotu. Sjetimo se mitinga mira u Novom Pazaru 1991. godine, kada su lokalni lideri poručivali da Sandžak ne želi ni nasilje ni odvajanje, nego ravnopravnost i sigurnost.

Kada međunarodni akteri govore o “jugoistočnoj Evropi”, koliko često uopće imaju jasnu sliku o ovom prostoru, osim kao o potencijalnoj kriznoj tački? I gdje je tu bosanska vanjska politika – postoji li uopće strategija prema Sandžaku kao dijelu bošnjačkog, ali i šireg regionalnog mozaika?

Medijski prostor devedesetih bio je preplavljen naslovima tipa “Islamsko divljaštvo na tlu srpske države”, “Muhamedove zastave na pragu Srbije”. Ta demonizacija Sandžaka, uvezana sa globalnim narativom “rata protiv terora”, ostavila je dubok trag u percepciji i osjećamo ga i danas.

Jedan stariji Sandžaklija reći će: “Nekad su se oni mene plašili. Danas se ja plašim njihovog pogleda.” To je duboka rana i osjećaj da si stalno pod sumnjom, da se od tebe očekuje dodatni dokaz lojalnosti.

Koliko Bosna, sa svojim vlastitim iskustvom islamofobnih narativa, prepoznaje tu vrstu poniženja u Sandžaku? I da li je spremna da se o tome govori glasnije, u regionalnim i evropskim forumima?

Sandžak je prepun pisaca, glumaca, pjesnika, muzičara, historičara. U arhitekturi orijentalna tradicija i dalje živi u džamijama, hanovima, starim mostovima, turbetima, česmama i hamamima, u svakodnevici živi u nošnji, nasljeđu sevdaha, starim zanatima, kafanama i kahvama koje se serviraju na bakrenim tacnama.

Ipak, kulturna proizvodnja Sandžaka, posebno vrlo potentna književnosti, često ostaje lokalizirana, filmovi teško dolaze do regionalnih festivala, knjige do većih izdavača, muzičari do šire publike.

Za Bosnu se tu otvara najljepše pitanje: umjesto da Sandžak posmatra samo kao “političko pitanje”, može li ga vidjeti kao kulturni resurs, kao polje buduće zajedničke produkcije? Koliko sandžačkih pisaca igra značajnu ulogu na bosanskim književnim festivalima, koliko se koprodukcija radi između novopazarskih i sarajevskih teatara, koliko zajedničkih kulturnih projekata postoji između univerziteta u Sarajevu i Novom Pazaru?

Ne polazimo od ideje da Bosna “spašava” Sandžak jer to bi bilo i politički i moralno pogrešno, uostalom Bosna ne može pomoći sebi. Sandžak ima svoje institucije, svoje borbe, svoje pobjede i poraze. Ali Bosna ima obavezu da taj prostor vidi, razumije i ugradi u vlastiti narativ.

Prvo, historijski. Bosanskohercegovački udžbenici, dokumentarni filmovi, javne debate moraju prihvatiti da je historija Sandžaka dio šire bošnjačke historije. Masakri u Plavu, Gusinju, Šahovićima, prisilna iseljavanja, pritisci poslijeratne Jugoslavije da se “viškovi muslimanskog stanovništva” prebace u Tursku – to su poglavlja koja zaslužuju isto onoliko pažnje koliko i događaji unutar današnjih granica BiH.

Drugo, politički. Bosna ima pravo i obavezu da vodi aktivnu politiku prema Bošnjacima u susjednim državama – ne kao instrument konfrontacije, nego kao politiku zaštite ljudskih prava, kulturne saradnje, obrazovne mobilnosti. To znači stipendije za sandžačke studente, podršku kulturnim projektima, zajedničke istraživačke projekte o historiji i kulturi regije, konzistentnu diplomatsku praksu reagiranja kad se prava Bošnjaka u Sandžaku krše.

Treće, ekonomski i infrastrukturno. Kada se crtaju trase autoputa Sarajevo–Beograd, zar nije logično da bosanska strana insistira na rješenju koje povezuje bošnjačke sredine – Goražde, Priboj, Novi Pazar? Takva saobraćajnica ne bi spajala samo gradove, nego i prekinute tokove rodbinskih, kulturnih i ekonomskih veza.

I na kraju, simbolički: Bosna mora jasno reći – Sandžak nije “preko Drine”, nego prostor bez kojeg se bošnjački identitet ne može razumjeti. Često se Sandžak opisuje kao “osjetljivo područje”, “sigurnosni rizik”, “tampon zona” između Srbije i Crne Gore, između pravoslavnog i islamskog svijeta. Ali ako ga tako budemo gledali, sve ćemo uraditi da se te negativne pretpostavke ostvare.

A u stvarnosti, Sandžak je kroz stoljeća nosio iskustvo suživota muslimana i pravoslavaca, gradskog i seoskog, orijentalnog i evropskog. To je prostor u kojem bošnjački identitet nije usmjeren protiv nekog drugog naroda, nego prema vlastitom dostojanstvu, prostor u kojem se, uprkos svemu, još uvijek može sjesti za isti sto, podijeliti kahva i hljeb, raspravljati i miriti.

Zato bi možda najtačnije bilo reći da razumjeti Sandžak znači razumjeti i Bosnu. Jer ono što se dešava u Novom Pazaru, Sjenici, Tutinu, Rožajama, Plavu i Gusinju, dobro i loše, kao da unaprijed najavi procese koji sutra kucaju na vrata Sarajeva, Tuzle ili Bihaća. Pitanje je samo hoćemo li u Sandžak gledati kao u upozorenje, kao u teret ili kao u dragocjeni, iako ranjeni, dio svijeta kojem pripadamo.

Ako priča Bošnjaka Sandžaka bude ispričana iskreno, bez romantiziranja ali i bez zaborava, ona zaista može biti jedna od najljepših, ali i najopominjućih priča ovog dijela Evrope.