Nisam mogao izbjeći neku dozu patetike, odmah sam je osjetio prije nego sam i doveo svoju rečenicu do kraja. Nije bilo pitanje, nego razgovorna fraza koja me trebala ukotviti u trenutak u kojem sjedimo, fiksirajući i njegovu historičnost, bol, nesreću, unutarnju sliku crnog kaosa… Pustio sam da proradi diktafon i nekako sam započeo: Mogli bismo započeti, ako se slažete? Rekao bih… započeti tvrdnjom da ste, izlazeći iz Sarajeva, nakon pet mjeseci njegova razaranja, iznijeli živu glavu iz prostora smrti.

U Hrvatskoj rat traje od svibnja 1991., od „srpskih pobuna“, komplicira se, ratne im pokrete „osigurava“ srbizirana tzv. Jugoslavenska narodna armija, mjesecima, punu godinu, a kraj se ne nazire. Buknuo je rat u Bosni i Hercegovini, valovi prognanika prelijevaju se, od travnja 1992., preko hrvatske granice; zapljuskuju Zagreb, šire se prema Zapadu. A mi, u zagrebačkom Preporodu, uljuđujemo za prvu ruku od Grada Zagreba dobivene prostorije u Ilici br. 35, provlačimo se između molera, eletričara i keramičara i već radimo na novom, drugom broju Behara. S TV-a, iz Vjesnika i Večernjeg, pratim ratne izvještaje, ima i nešto vijesti iz kulture, komentirano, spominjemo najavljene probe Gundulićeva Osmana u Hrvatskom narodnom kazalištu.

Očito se priprema nešto veliko, redatelj Paro spominje da će scensko uprizorenje trajati četiri sata! Projekt gigantskih razmjera, velikih scenografija, velikog slikara Mersada Berbera. Ali, meni se po glavi vrte kataklizmički prizori iz Sarajeva otkud je Mersad Berber stigao, zanima me sve, žedan sam vijesti iz prve ruke. Iz neuljepšane zbilje. Zato sam ga nazvao i u kratkom telefonskom razgovoru dogovorio susret. Diktirao mi je adresu kazališnog skladišta na zagrebačkoj Trešnjevci. Tamo je uredio svoj improvizirani atelje. Vreli je osmi mjesec, kolovoz. Prvih pola godine u brutalnoj agresiji sa svojim gradom proživio je i moj vrijedni zakazani sugovornik. Čekat će me u danu i satu koji mi je izdiktirao.

U dogovoreno vrijeme i na dogovorenom mjestu dočekao me njegov osmijeh, smirujući, prijateljski i brižan. U skladištu je puno njegovih scenskih fragmenata za novu predstavu o kojoj se već govori, za petnaest scenskih prizora, kako je Georgij Paro zamislio epsku dramu Osmana; promatraju nas likovi, konji i konjanici, kraljevi i dvorjani, u odsjaju raskoši na ratnoj podlozi užasa.

Po stolu punom koloritnih boja u tubama, knjiga, papira, raznobojnih metalnih spajalica, primjećujem i male svežnjeve ceduljica i zabilješki, telegramskih, poredanim po stoliću na kojem je, čudno, neki kaotični redoslijed u kojem se odlično snalaze vješti domaćinovi prsti…

Nisam mogao izbjeći neku dozu patetike, odmah sam je osjetio prije nego sam i doveo svoju rečenicu do kraja. Nije bilo pitanje, nego razgovorna fraza koja me trebala ukotviti u trenutak u kojem sjedimo, fiksirajući i njegovu historičnost, bol, nesreću, unutarnju sliku crnog kaosa… Pustio sam da proradi diktafon i nekako sam započeo: Mogli bismo započeti, ako se slažete? Rekao bih… započeti tvrdnjom da ste, izlazeći iz Sarajeva, nakon pet mjeseci njegova razaranja, iznijeli živu glavu iz prostora smrti. Gledao me je. I tiho tiho rekao:

„Ne znam. Kad sam pošao, dugo sam tražio u sebi jednu metaforu, način da to strašno iskustvo zaokružim. Mi slikari koračamo drugim putevima i ‘stvarima’, pojmovima, bojom, oblikom, formom i vrlo mi je teško naći tu riječ. Parafrazirajući, mogao bih za Zukom Džumhurom reći, da je Sarajevo visoka škola smrti. Našao sam i jedno razmišljanje, istu situaciju. Prisjetite se Mešine Tvrđave… Prvih dana napada na Sarajevo, osjetio sam da moram napraviti zapis, dakako, likovni zapis. I desilo mi se nešto po prvi put: na marginama jednog talijanskog slikara visoke renesanse, ispisao sam svoje likovne poruke… Radio sam ih prva dva mjeseca. Jednostavno sam, koliko mi je to bombardovanje dopuštalo, bilježio… sva razmišljanja o ljudima, dragim ljudima, pretočio u (likovna) razmišljanja o ljudima, o životu i smrti. Sve je to pohranjeno kod mojih studenata. Riječ je o 200 stotine ulja, skica, svega što mi je dolazilo, fragmenata, kartona… Jednostavno, više se nije moglo. Osjetio sam to razaranje Sarajeva na najneposredniji način, kao ubijanje volje u svima nama. Zanimljivo što mi neki dan u pismu napisa profesor Šarčević. Kao da je to osjetio i, evo, pokušat ću ga citirati: ‘Kad je nemoguće zaboraviti na nemogućnost ljubavi ili poštivanja, ima osjećaja koji su usprkos svemu ljudski. To ćutim sad prema ogorčenom majstoru čija umjetnost čini konstitutivni dio identiteta naroda kojega žele uništiti. Želio bih da se osjeća ukletim, definitivno nesretan, jer ne želim da se unište sva desetljeća koja sam proživio da bih upoznao likovnu Bosnu ispričanu jezikom njenog opstanka, a ne dramu uništenja i samouništenja…’ I zapravo ta moja želja, želja za opstankom, ispričana jezikom slikarstva, zacijelo je bila jača od svih granata. Tako je zapravo započeo taj dnevnik.“

Razara se bosanska povijest

Upitao sam ga: To što kažete, da je bila želja jača od svih granata, ne čini li Vam se, osvješćuje najdublju čovjekovu potrebu da ostavi trag iza sebe. Narod i nestane, kao što su nestali Hetiti, koje često volim spomenuti upravo zbog toga, pa stoljećima nismo ni znali da su postojali sve do otkrića i identificiranja njihovih neusporedivih spomenika, plastika, zapisa… Ali nije li sve razoreno, nije li dotaknuta opasnošću sama memorija… Kazao je:

„Premda je sve razoreno, gotovo da je tako. Razorena je naša memorija, zapravo nešto kompleksno što se zove povijest našeg naroda. Nešto strašnije od svega toga, jeste da je usmjereno na razaranje formi života. Sarajevo, ako ima jednu odliku uočljivu u svim našim pjesništvima, Nerkezija, Sabletija, Mula Mustafe Bašeskije, Sidrana, Ibrišimovića, imalo je zapravo to što se nekada zvalo, a to je nažalost sada jedna proskribirana riječ – suživot. Suživot – ta je kuća sada razgrađena, šta je od nje ostalo, hoće li se ona ikada moći obnoviti, vjerojatno je jedno od najdramatičnijih pitanja koje sada svi sebi postavljamo… Kad sam pogledao neke radove iz lanjske godine, izgledali su kao da dolaze iz nekog davnog mitskog i arhajskog doba, što vi kažete iz doba nekih Hetita, nekog plemena Dalmata, iz svih onih plemena koje kad gledate sad, što su živjeli na tim prostorima kao… Dalmati, kao naši dobri preci koji su napravili tu vučedolsku kulturu. Osjetio sam da je to što sam radio šezdesetih godina, rađeno u nekom potonulom, sretnom dobu sarajevske škole neoromantizma, zajedno sa Zecom i Ljubovićem. Zagledajući se u te sretne krajolike, a to je vrijeme rađanja mojih sinova Ensara i Azera, vidim da je to bila, dopustite, apoteoza životu, a nikako apoteoza smrti. Nekih crnih slutnji. Sad ti medaljoni kao da pripadaju nekom drugom civilizacijskom krugu, nekom davnom dobu, neke druge planete a nikako nekom sretnom dobu i Sarajeva. To je bio jedan fantazmagorijski privid. Nešto se desilo… pa sam prije nekoliko godina imao makarbičan ciklus koji sam nazvao Tempo secondo. Radeći zapravo na temi koju mi je davno Meša zadao (‘Može li čovjek zapravo dotaknuti svoju sreću’), napravio sam jedan crtež zle sudbine, budući da je na neki način svojom krucijalnom temom bio vezan za muslimanski senzibilitet, on je zakočen. I film Kevser Ali… nije me zli usud tog filma toliko natjerao da razmišljam o toj temi, da kažem crnoj temi života. Neke sam segmente davno pronašao u onoj znamenitoj hronici Mula Mustafe Bašeskije. Desilo mi se nešto dok sam čitao Mustafin telegramski zapis, kad ono reče: Dovedoše sinoć trojicu cigana iz Visokog. Kako ih dovedoše, metnuše ih u zindane i ujutro ih zadaviše u ime poretka. Ta opservacija našeg vrlog kaligrafa i dobrog čovjeka Mula Mustafe Bašeskije, a za njega kažu da je imao jedan mali dućan u kome je ispisavao te tarihe, živote i smrti, podsjetio me na niz dragih ljudi koji, čini mi se da mi postaju sve više dragi što se više udaljavam od Bosne, kao Muhamed Mujezinović koji je uspio da oživi čitavo jedno pjesništvo sa kamenja… Zapravo, on je napravio dva velika toma epigrama sa muslimanskih spomenika gdje se uvijek o Sarajevu, kao i o Bosni valjda, govorilo kao o ružičnjaku života, gdje on – kad vidi smrt – kaže da je hladan vjetar iz ružičnjaka odnio tu i tu djevojčicu. Uvijek se ta metafora ponavlja. Uvijek se govori o Sarajevu kao o tekiji putnika, kao o nekom raju mladosti. Upravo ta mladost, gledao sam je iz dana u dan kako se polovi, kako ti novi domovi više Sarajeva, toj mladosti, postaju Kovači, dakle groblje gdje se sveti ratnici, šehidi, pet stotina godina nisu kopali. I odjednom si vidio zapravo da Sarajevo postaje nekropola mrtvih, a ne tekija putnika. To su te, dakle, opaske koje su mi od prvih dana rata ostali duboko usječeni u pamćenje.“

U Bosni se dram radosti dramom krvi plaća

Potom upitah velikog slikara: Čuo sam od Vas riječi suživot i natuknicu uz nju. Spomenuli ste i nekoliko slikara, Safeta Zeca i Ibrahima Ljubovića, a ja ću dodati i Vaše ime. Ono što karakterizora Vaše slikarstvo, to je mir i to je otmjenost. Sve se to prelijeva u čovjeka i čini ga sretnim i lijepim. Molim Vas, što mislite o budućnosti ta dva pojma u slobodi koja će svakako doći, kako će dakle izgledati: suživot i mir na Vašim slikama?

(Kraj teksta – u sljedećem nastavku)