Ko se sjeća jedne sekvence iz poprilično vremešne pjesme Ramba Amadeusa: „Aman! – čest uzvik u sevdalinkama“? I zašto to pitanje?
Svako vrijeme ima neke svoje zakonomjernosti u prihvatanju nove ili obnovi upotrebe neke starije leksike. To ne znači da je recimo riječ aman nestala iz upotrebe, ili da se danas obnavlja, nego se radi o tome kako je to zanimljiv podatak u kontekstu savremenosti, kada sam od svoje kćerke, djevojčice koja ulazi u tinejdžerske godine, čuo upotrebu ovog uzvika (pošto se to u njenoj raji govori!), i što je bio dobar signal da se jezička osobitost obnavlja iznutra, kroz neke tipične lekseme svojstvene bosanskom jezičkom koloritu.
Dakle, nastranu primjeri novoutkanih anglicizama, kakvi su fake, cringe, baby face, sejvati, view, sinati (seen), daunloadovati itd., aman ide baška i u drukčijoj kategoriji, a najčešće sa značenjem iskazivanja čuđenja. Isto tako, pored riječce aman, javlja se i izraz tobe jarabi, kao dosta čest izraz u bosanskom jeziku, ali i kod mlađih generacija, s također značenjem čuđenja, čineći cjelovitu sintaksičku cjelinu: Aman jarabi! Primjeri navedenih orijentalnih leksičkih formi pokazuju kako jezik mlađih generacija potvrđuje upotrebu leksike koja je svojevremeno (pa i danas) nepisanim pravilima tretirana kao arhaizam, regionalizam, provincijalizam, s drugim ugrađenim konotativnim podrazumijevanjima.
Može se pretpostaviti kako su navedeni primjeri nekom nesvjesnom ili čak svjesnom jezičkom upotrebom našli svoje mjesto u jeziku mlađih generacija i da će preživjeti nova vremena i nove okolnosti, kao izraz posebnog duha nekoga vremena. Isto tako, posebnu skupinu novoupotrebnih riječi čine novousvojene lekseme koje su odraz savremenih tehnoloških dostignuća, kulturnih trendova, te se u aktuelnom trenutku ne može prognozirati njihova budućnost.
Neko će reći kako za tu neku novu leksiku nema mjesta i ne treba biti mjesta u jeziku, ali imanentne jezičke zakonomjernosti imaju svoj razvojni put te se stoga ne treba biti previše rigorozno u sferi upotrebe takve leksike, osim kada za to zaista ima potrebe. Leksika u bilo kojem jeziku ima svoj razvojni put, ona nastaje, ulazi u sistem, radi svoj posao, neke leksičke jedinice ostaju, neka nestaju.
Sve to dio je razvojne popudbine duhovno-mentalnih procesa koji su obejanjeni u jeziku jer leksika ima svoju upotrebnu vrijednost u različitim stilovima odnosno registrirama savremenog jezika.
Alen Kalajdžija diplomirao je 2002. godine na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje je magistrirao 2007, a doktorirao 2012. godine. Predavao je kratko u osnovnoj i srednjoj školi, a imao je više angažmana u nastavi bosanskog jezika na univerzitetima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Objavio je četiri naučne monografije iz oblasti lingvističke bosnistike te zbirku kratkih priča. Uz više od 80 naučnih i stručnih radova te petnaestak kulturalnih kolumni objavio je približno 300 naučnopopularnih pojedinačno koncipiranih jezičkih savjeta o bosanskom jeziku. Na mjestu direktora Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu proveo je dva mandata (2013–2021). Trenutno u Institutu ima izbor u zvanje naučnog savjetnika.
