Tragične sudbine umjetnica Pippe Bacce i Ane Mendiete, koje su kroz vlastiti rad preispitivale ranjivost ženskog tijela i brutalnost seksualnog nasilja, i danas odzvanjaju kao opomena o strahu, tišini i nekažnjivosti koju žene širom svijeta trpe. Njihove priče, ponovo oživljene kroz savremene scenske i filmske interpretacije, podsjećaju da umjetnost često postaje jedini prostor u kojem se o ovim zločinima govori otvoreno i bez uljepšavanja
Na sceni teatra Lliure, brazilska umjetnica Carolina Bianchi prizvala je ime Pippe Bacce dok je izvodila predstavu La novia y el buenas noches Cenicienta, djelo jednako lijepo koliko i jezivo. U njemu Bianchi svjesno izlaže svoje tijelo ponovnoj traumi: drogira se supstancom poznatom u Brazilu kao boa noite, drogom koju je i njen silovatelj upotrijebio prije deset godina.
Pitanje koje pokreće predstavu jednostavno je, ali razorno: kako nastaviti živjeti znajući da se zlostavljanja nad ženama ponavljaju, da ostaju nekažnjena, da su dio naše svakodnevice? Na sceni, Bianchi postepeno gubi svijest, njen glas se lomi, tijelo klizi u nemoć. Tada počinje noćna mora: osam izvođača simulira orgiju bez pristanka uz tijelo koje više nije osoba, već teret. Obučena u bijelo, kao Pippa Bacca, Bianchi evocira ženu čija ju je sudbina progonila.
Osmog marta 2008. godine, italijanska umjetnica Pippa Bacca, tada 33-godišnjakinja, napustila je Milano u vjenčanici. Auto-stopom je krenula ka Jerusalemu, kroz Balkan, Bugarsku, Tursku, Siriju, Jordan i Liban, u potrazi za gestom univerzalnog povjerenja. Vjerovala je da će dugi bijeli veo njenog haljetka simbolično „brisati“ tragove ratova zemalja kojima prolazi. Po povratku, haljina, isprljana prašinom i tragovima putovanja, trebala je biti izložena kao umjetnički artefakt.
No 31. marta iste godine, samo 65 kilometara od Istanbula, Pippa Bacca je silovana i zadavljena od strane vozača koji joj je ponudio prevoz. Njeno tijelo, potpuno ogoljeno i djelimično zakopano među žbunjem, pronađeno je nekoliko dana kasnije.
Put je započela sa kolegicom, umjetnicom Silvijom Moro, ali su se u Turskoj posvađale i razišle. Moro je odbila ući u automobil koji se zaustavio pored njih, vođena predosjećajem da nešto nije u redu. Pippa je to doživjela kao izdaju same suštine njihovog projekta, nazvanog Sposa in Viaggio, zasnovanog na ideji gostoprimstva i povjerenja.
„Ako preživiš, pobijedila si“, govori njena majka u dokumentarcu Sono innamorato di Pippa Bacca Simonea Manettija. Film uključuje i jeziv snimak koji je ubica napravio nekoliko dana kasnije, na vjenčanju, koristeći Pippin telefon. Carolina Bianchi u svojoj predstavi pokušava osjetiti istu onu ranjivost koju je proživjela Pippa, taj tanki korak od života ka smrti, gdje se umetnost i užas dodiruju.
Sličnu je bol, četiri desetljeća ranije, osjećala i kubanska umjetnica Ana Mendieta. Potresena silovanjem i ubistvom studentice Sarah Ann Ottens, 1973. godine stvara djelo Rape Scene, jedno od najšokantnijih umjetničkih svjedočenja o seksualnom nasilju.
Mendieta se vezala za sto, donji dio tijela potpuno nag, premazan krvlju životinje. Satima je ostala nepomična. Pozvala je isključivo muške kolege da dođu u njen stan i suoče se s prizorom. Željela je da gledaju, da se suoče s brutalnošću zločina koji se u stvarnom svijetu često briše, relativizira ili prešućuje.
Dvanaest godina kasnije, Mendieta je stradala padom s 34. sprata zgrade u New Yorku koju je dijelila sa suprugom, minimalističkim umjetnikom Carlom Andreom. On je optužen za ubistvo, ali je oslobođen zbog „nedostatka dokaza“. Umjetnički svijet, moćan i često mizogin, prihvatio je presudu u tišini.
Priče Pippe Bacce, Ane Mendiete i Caroline Bianchi nisu samo priče o nasilju, one su svjedočanstva o sistemskoj slabosti institucija, o društvu u kojem se žensko tijelo prečesto posmatra kao teren za dominaciju, a pravda kao dalek, neizvjestan proces.
Bacca je krenula na put vjerujući u dobrotu ljudi. Mendieta je postavljala pitanja o ravnodušnosti okoline. Bianchi, na sceni, obnavlja vlastiti bol kako bi progovorila o boli svih žena. Njihova je poruka zastrašujuće jednostavna: seksualno nasilje se ne može izbrisati šutnjom. Ono se mora vidjeti, mora se prikazati, mora se imenovati. Jer, kako kaže majka Pippe Bacce, „ako preživiš, pobijedila si“, ali prečesto ni preživljavanje nije garancija da će društvo prepoznati zločin, a još manje da će ga sankcionirati.
Umjetnost, makar privremeno, tu tišinu razbija.
IZVOR: La Vanguardia
