Odnosi Ankara–Vatikan u fokusu globalne diplomatije, vjerske ravnoteže i geopolitičkih tenzija

Godina 2025. poklopila je dva velika događaja: Jubilejsku godinu, univerzalno katoličko hodočašće koje se održava svakih 25 godina i obilježavanje 1700. godišnjice Nikejskog sabora. Upravo taj historijski trenutak stvara okvir za posjetu pape Lava XIV Turskoj, tokom koje se u Bursi očekuje dolazak oko 15.000 turista.

Uoči puta u Tursku, papa Lav XIV objavio je deklaraciju u kojoj je pozvao kršćane na “ispitivanje savjesti”. Pojasnio je da ispovijedanje Vjerovanja mora biti trenutak dubokog preispitivanja vlastitog odnosa prema Bogu i svijetu. U dokumentu se osvrnuo i na historijske greške počinjene pod religijskim izgovorom:

“U ime Boga vođeni su ratovi; ljudi su ubijani, proganjani i diskriminirani… Umjesto milosrdnog, prikazivan je osvetnički Bog koji ulijeva strah.”

Takav ton nastavak je njegovog modernog, umjerenog pristupa koji obilježava pontifikat, od stava o migrantima, preko Gaze, do Nigerije. Vođstvo nad zajednicom od 1,5 milijardi katolika znači i značajan globalni politički utjecaj, pa se ideološki pravci u Vatikanu odražavaju i na međunarodne odnose. Zato su, kako pokazuje politička praksa, papinski izbori predmet posebnog interesa svjetskih vlada.

U Vatikanu se prepliću religija i politika. Papa, bilo da naginje “rigidnom tradicionalizmu” ili modernističkom katolicizmu, oblikuje ton globalne crkvene politike. Primjer takvog utjecaja je i hipotetička situacija u kojoj bi Sjedinjene Države nastojale legitimnost eventualne intervencije u Latinskoj Americi graditi kroz papinsku podršku. Politička pozicija pape zato ima ključnu težinu.

Očekivani porast “meke moći” Vatikana u Turskoj tokom papine posjete izaziva zabrinutost u pravoslavnim krugovima, gdje se taj proces tumači kao oblik kulturne konkurencije. Historijska napetost između katolika i pravoslavaca, obilježena sukobima i međusobnim takmičenjem za univerzalnost, i dalje utječe na percepcije unutar obje crkve.

Turska, smještena na razmeđu Istoka i Zapada i dom važnih kršćanskih tradicija, održava bliske odnose sa katolicima, pravoslavnima i sirijskim kršćanima. Upravo je ta geografska i duhovna posebnost pomogla da se izbjegnu ozbiljniji međukonfesionalni sukobi i sačuva široka religijska ravnoteža.

Pravoslavne zajednice u Turskoj izrazile su rezervu prema jačanju direktnih veza između Vatikana i Ankare, smatrajući da bi to moglo umanjiti njihov međunarodni značaj. Turska, međutim, tradicionalno održava dobre odnose s obje strane, i katoličkom i pravoslavnom. Upravo je Ankara jedina država koja je uspjela posredovati između pravoslavnih “bratskih naroda”, Ukrajine i Rusije, omogućivši mirovne pregovore i Sporazum o žitnom koridoru.

Osmansko carstvo imalo je mirne odnose s pravoslavnim zajednicama unutar svojih granica i aktivno je podržavalo protestantske pokrete u Evropi, kako radi očuvanja slobode vjeroispovijesti, tako i radi slabljenja katoličke moći. Tradicija vođenja politike usklađene s različitim religijskim autoritetima duboko je ukorijenjena u turskoj historiji, pa je i današnja komunikacija s Vatikanom logičan nastavak tog naslijeđa.

Današnji međunarodni poredak definiran je dvama glavnim blokovima:
SAD–Izrael–EU i Kina–Rusija–Iran–Sjeverna Koreja. Duž te linije vode se brojni posrednički sukobi. U takvoj podjeli, Vatikan i Turska pozicioniraju se kao zagovornici mira i diplomatske ravnoteže.

Na kriznim žarištima, Bliski istok, Ukrajina, Afrika, Turska je postala jedini kredibilan posrednik čija je “mekša” diplomatija potvrđena uspjesima poput žitnog koridora tokom rata Rusije i Ukrajine. Kao članica NATO-a, ali i najinstitucionaliziranija i najutjecajnija država muslimanskog svijeta, Turska je postala važna adresa međunarodnog povjerenja.

U tom kontekstu, Vatikan vidi Tursku kao rijetku zemlju koja njegove retoričke pozive na mir može pretvoriti u konkretne političke inicijative.

Vatikan je u posljednjim godinama odbio podržati genocid u Gazi, konfliktne politike u Venezueli, antimuslimanske kampanje u Nigeriji. Umjesto toga, zadržao je dosljedan poziv na mir i humanitarne rješenja. Zato dolazak pape Lava XIV u Tursku nije samo religijski čin nego i važna diplomatska poruka, svojevrsna preventivna intervencija protiv daljnjeg produbljivanja vjerskih i geopolitičkih podjela.

Tokom zasjedanja Generalne skupštine UN-a, Donald Trump ugostio je u Washingtonu vođe turskih pravoslavaca, šaljući signal da će njegov kabinet podržavati pravoslavni svijet u sukobu s Vatikanom, koji se protivi njegovoj agresivnoj politici.

Razlog napetosti je jasan: papa Lav XIV otvoreno se suprotstavio američkim inicijativama, od poziva da se ne pokreće rat u Venezueli, do zahtjeva za poštovanjem prava pritvorenih migranata na vjersku praksu. Također se distancirao od američko-izraelskih pozicija u Gazi i kritikovao islamofobiju koju Trumpova administracija proizvodi kroz slučaj Nigerije.

Napetosti je produbila i simbolična scena kada su neki grčki pravoslavci u SAD-u uručili Trumpu krst uz poruku da je “osvajanje Istanbula njegova misija”. Takve radikalne geste, koje potiču “krstašku” retoriku, predstavljaju prijetnju turskom suverenitetu. Umjereniji odnos Vatikana prema Ankari dodatno iritira ekstremne pravoslavne krugove bliske Izraelu.

Papa Lav XIV dodatno je produbio odnose s Turskom otvaranjem molitvene prostorije za muslimane u Vatikanskoj biblioteci i pozivanjem prve dame Turske, Emine Erdoğan, da govori u Vatikanu, potezima koje su radikalne katoličke grupe oštro kritikovale. Njegova molitva za muslimane u Gazi posebno je odjeknula kao snažna humanitarna poruka.

Za Tursku, čiji globalni utjecaj kontinuirano jača, ovaj odnos s Vatikanom predstavlja važan diplomatski kapital. Posjeta pape Lava XIV ne samo da pojačava međunarodni profil Turske već i potvrđuje njenu ulogu mosta između pravoslavnog i katoličkog svijeta.

U svijetu koji se ubrzano polarizira, gdje se sukobi vode preko posrednika, javno jedinstvo Vatikana i Turske u podršci globalnom miru dobiva posebno značenje. Njihova saradnja pokazuje da je moguće nadvladati stare religijske animozitete i uspostaviti partnerske odnose na osnovu strateških i humanitarnih interesa.

U takvoj međunarodnoj realnosti, osjetljivoj, promjenljivoj i opterećenoj ratovima, odnose Turske i Vatikana treba posmatrati kao racionalno, interesno utemeljeno partnerstvo država koje, uprkos različitim vjerama, dijele zajednički cilj: sprječavanje novih globalnih sukoba.

Canan Tercan je vanredna profesorica na Odsjeku za političke nauke i međunarodne odnose Univerziteta Aydın u Istanbulu, specijalizirana za katoličke zajednice i politiku; ovaj je komentar napisala za današnji Daily Sabah