Slike o Olgi Kijevskoj sačuvane su u najstarijim istočnoslavenskim zapisima, ali su jednako oblikovane i narodnim predanjima. Povjest minulih ljeta, sastavljena u XI stoljeću, spaja stvarne događaje s elementima legendarnog, stvarajući prikaz vladarke čije su odluke imale mitsku težinu. Upravo ta mješavina historije i mita učinila je Olgu jednim od najvažnijih simbola ranog istočnoslavenskog identiteta

Smrt kneza Igora 945. godine bila je početak jedne od najdramatičnijih epizoda u ranoj historiji istočnih Slavena. Njegova udovica, Olga Kijevska, nije odgovorila tugom ni povlačenjem, nego hladnom odlučnošću i spektakularno orkestriranom osvetom koja će je uvesti u legendu.

Kada su Drevljani, istočnoslavensko pleme odgovorno za Igorovo ubistvo, poslali izaslanike da joj predlože novi brak s jednim od njihovih plemića, Olga ih je primila a zatim naredila da budu živi zakopani. Bio je to tek uvod u krvavi niz odmazdi koje će joj kasnije donijeti reputaciju jedne od najnemilosrdnijih vladarki srednjeg vijeka.

U vrijeme Igorove smrti, Kijevska Rus’, jedan od prvih državnih oblika na prostoru današnje Rusije i Ukrajine, nalazila se u fazi širenja i konsolidacije. Olga, vjerovatno varjaškog porijekla i plemićke loze, našla se u ulozi regentkinje dok je njen sin Svjatoslav još bio dijete. U svijetu u kojem su dominirali ratnička moć, plemenska lojalnost i stalne borbe za prevlast, ona je ubrzo stekla reputaciju vladarke izuzetne pronicljivosti i neumoljive volje.

Nakon što je likvidirala prve drevljanske emisare, poslala je poruku njihovom knezu: pristat će na brak, ali zahtijeva da najugledniji ljudi njihovog naroda lično dođu po nju u Kijev. Kada su se pojavili, naredila je da budu zatvoreni u prostoriju za kupanje i spaljeni.

Njena osveta nije stala na tome. Treću grupu Drevljana pozvala je na pogrebnu gozbu u čast Igora, gdje su, prema zapisima, bili pobijeni do posljednjeg čovjeka. Vrhunac osvete uslijedio je opsadom njihovog glavnog grada Iskorostenja. Prema Povjesti minulih ljeta, najstarijoj istočnoslavenskoj hronici, Olga je zatražila nešto neobično: po tri goluba i tri vrapca iz svakog doma. Kada su joj dostavljeni, naredila je da se za noge svake ptice pričvrsti užaren parčić sumpora. Ptičice su, vraćajući se u svoje domove, izazvale požare širom grada, koji je ubrzo progutala vatra.

Iza dramatičnih epizoda, koje se danas često čitaju kao mješavina legende i historije, krije se vladarka izuzetne političke lucidnosti. Olga je tokom svoje regentske vlasti postavila temelje administrativne stabilnosti Kijevske Rus’i. Njene reforme u oblasti poreznog sistema dovele su do stvaranja pogosta, stalnih centara za prikupljanje poreza i uređenih administrativnih tačaka, što je omogućilo bolju kontrolu nad udaljenim oblastima i smanjilo mogućnosti zloupotreba na terenu.

Diplomatske vještine Olga je pokazala i u kontaktu s najvećom silom tog vremena, Bizantijskim Carstvom. Oko 957. godine putovala je u Konstantinopol, gdje ju je primio imperator Konstantin VII Porfirogenit. U svom protokolarnom djelu De Ceremoniis, car je detaljno zabilježio Olginu posjetu, ističući izuzetno poštovanje koje joj je ukazano, kao i njeno krštenje i usvajanje kršćanskog imena Jelena.

Olga je bila svjesna da će dinastija kojoj pripada opstati samo ako se uklopi u širi politički i religijski okvir kršćanske Evrope. Ipak, put ka konverziji bio je dug. Njen sin Svjatoslav ostao je privržen paganskom panteonu, a tek s njenim unukom Vladimirom I došlo je do zvaničnog prihvatanja kršćanstva 988. godine, događaja koji će postati jedan od ključnih temelja ruske, ukrajinske i bjeloruske duhovne tradicije. Olga je, tako, bila prva koja je zasijala sjeme promjene koje drugi nisu imali snage ili vizije sprovesti.

Slike o Olgi Kijevskoj sačuvane su u najstarijim istočnoslavenskim zapisima, ali su jednako oblikovane i narodnim predanjima. Povjest minulih ljeta, sastavljena u XI stoljeću, spaja stvarne događaje s elementima legendarnog, stvarajući prikaz vladarke čije su odluke imale mitsku težinu. Upravo ta mješavina historije i mita učinila je Olgu jednim od najvažnijih simbola ranog istočnoslavenskog identiteta.

Godine 1547. Ruska pravoslavna crkva proglasila ju je svetom, dodijelivši joj titulu Isapostola, “ravna apostolima”. Bila je prva žena u slavenskom svijetu koja je dobila takvu čast. Njene mošti, premještane i čuvane stoljećima, postale su simbol dinastičke legitimnosti i zaštite.

Danas, više od hiljadu godina nakon njene smrti, Olga ostaje jedna od ključnih figura istočne Evrope, u freskama i ikonama, u popularnim romanima i u akademskim raspravama. Umjetnička i književna tradicija prikazuje je u ključnim trenucima: pred bizantijskim carem, u času krštenja, ili u strašnom prizoru paleži Iskorostenja. Sve te slike, bez obzira na njihovu tačnost, svjedoče o načinu na koji je Olga postala most između paganskog naslijeđa i kršćanske budućnosti.

Iza legendarnih osveta, iza požara što su gutali drevljanski grad i iza krštenja u srcu Carigrada, stoji žena koja je izgubila muža, preuzela državu i pretvorila je u uređeni protodržavni organizam. U svijetu nasilja, krvi i stalnih ratova, Olga je uspjela spojiti nemilosrdnu političku pragmu s dubokim razumijevanjem važnosti vjere i diplomatije. Zbog toga ostaje neizbrisiva u pamćenju, ne samo kao “kraljica osvete”, nego kao jedna od najutjecajnijih evropskih vladarki ranog srednjeg vijeka.

Njena priča, smještena između mita i arhivske tišine, podsjeća koliko istoriju ponekad oblikuju upravo one figure koje je najteže razumjeti: ličnosti čija djela izazivaju i strah i divljenje, ali čije posljedice određuju sudbinu generacija. Olga Kijevska je bila jedna od njih.

IZVOR: Conoscere la Storia