Vjerovatno najznačajniji je slučaj Emira Suljagića, preživjelog genocida i direktora Memorijalnog centra Srebrenica. Na pitanje o njegovom stavu o Gazi krajem 2023. godine, Suljagić je za Haaretz izjavio: „Ovo nije naša borba.“

Ove godine obilježava se tri decenije od završetka rata u Bosni i Hercegovini, u kojem je poginulo oko 100.000 ljudi. Rat je kulminirao genocidom u Srebrenici u julu 1995. godine, kada su snage bosanskih Srba pod vodstvom generala Ratka Mladića masakrirale više od 8.000 muškaraca i dječaka u zoni koju su Ujedinjene nacije označile kao „sigurnu“.

U decenijama koje su uslijedile, Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju saslušao je stotine svjedoka i osudio desetine visokorangiranih političkih i vojnih lidera bosanskih Srba, uključujući i one osuđene za genocid. Istovremeno, država Bosna i Hercegovina i strani donatori ulagali su značajna sredstva u izučavanje, pronalaženje žrtava i obilježavanje genocida.

Kada je započeo genocid u Gazi, mnogi Bosanci koji su preživjeli rat 1992–1995. vidjeli su upečatljive paralele između vlastitog iskustva i patnje Palestinaca. Mnogi su izašli na ulice i oglasili se protiv genocidnog rata u Palestini.

Međutim, mnogi bosanski intelektualci, posebno oni koji istražuju ratne zločine i genocid, ostali su nijemi. Njihovo odbijanje da govore šteti ne samo naporima da se obezbijedi pravda za Gazu nego i podriva samo polje studija genocida.

Prije nego što objasnimo zašto je Gaza postala tabu tema za bosanske stručnjake za genocid, važno je naglasiti da nisu svi ostali tihi. Relativno mala grupa bosanskih naučnika koji nisu samo akademici, nego i aktivni zagovornici Palestine i ljudskih prava, odlučila je progovoriti.

Univerzitetske profesorice i istraživačice poput Lejle Kreševljaković, Sanele Čekić Bašić, Gorane Mlinarević, Jasne Fetahović i Sanele Kapetanović isticale su da postoji moralna odgovornost da se ne šuti. Predvodile su primjerom, učestvujući u protestima i oglašavajući se u javnosti.

Belma Buljubašić, profesorica na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, kritikovala je evropske i druge političke lidere koji izražavaju simpatije prema Srebrenici dok istovremeno opravdavaju izraelske akcije u Gazi kao postupke „samoodbrane“. Takvi dvostruki standardi, tvrdi ona, otkrivaju zabrinjavajući pragmatizam koji podriva i solidarnost i odgovornost.

U nedavnom intervjuu, Edina Bećirević, stručnjakinja za genocid na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu, rekla je da genocid u Gazi jasno odražava dinamiku viđenu u Srebrenici, obilježenu dehumanizacijom, ideološkom mobilizacijom i međunarodnom saučesništvom.

Ahmet Alibašić, direktor Centra za napredne studije i profesor na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu, takođe je bio vrlo jasan. Prošle godine suorganizovao je seminar Od Balkana do Gaze: kritička analiza genocida, koji je razmatrao savremenu dinamiku masovnog nasilja kroz „poređenje između genocida u Srebrenici, opsade Sarajeva i aktuelnog genocida u Gazi“.

Nidžara Ahmetašević, sarajevska novinarka i medijska istraživačica, takođe nije oklijevala povući paralele između Gaze i iskustava bosanskih preživjelih iz opkoljenog Sarajeva i Srebrenice.

Mjesecima članice Feminističko-antimilitarističkog kolektiva Sarajevo demonstriraju u centru grada čitajući imena djece ubijene u Gazi, poredeći ratne zločine na okupiranoj palestinskoj teritoriji s ratnim užasima Sarajeva.

Sve ove osobe odgovorile su na različite načine na trajni poziv pokojnog palestinskog učenjaka Edwarda Saida da intelektualci moraju izboriti prostor da govore istinu moćnima, povežu lokalno pamćenje s globalnom pravdom i odupru se politici „pogodne istine“. Šutnja ostaje politički izbor, a ne neutralan stav, izbor koji održava nanesenu štetu.

Ipak, Saidov poziv nije sve pokrenuo. Paradoksalno, mnogi bosanski stručnjaci za genocid ostali su upadljivo tihi, čak i dok su njihove kolege u inostranstvu, među njima i izraelski stručnjaci za genocid, Omer Bartov, Amos Goldberg i Shmuel Lederman, javno optuživali Izrael za genocid u Gazi. To se nije promijenilo ni nakon što je Međunarodno udruženje istraživača genocida, najveće svjetsko akademsko tijelo u ovoj oblasti, u augustu usvojilo rezoluciju kojom se navodi da izraelske akcije u Gazi predstavljaju genocid.

Razni stručnjaci za genocid na Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, predavači na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i istraživači genocida na Institutu za islamsku tradiciju Bošnjaka bili su nevoljni da komentarišu izraelske ratne zločine u Gazi.

Kao institucija, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava oglasio se o Gazi tek kada je bilo jasno da je prekid vatre blizu. Dana 8. oktobra izdao je izbjegavajuće saopštenje u kojem Izrael nije spomenut kao počinilac zločina. To je navelo neke posmatrače da optuže institut, kojim rukovodi Muamer Džananović, za proračunat i oportunistički pristup temi.

Međutim, vjerovatno najznačajniji je slučaj Emira Suljagića, preživjelog genocida i direktora Memorijalnog centra Srebrenica. Na pitanje o njegovom stavu o Gazi krajem 2023. godine, Suljagić je za Haaretz izjavio: „Ovo nije naša borba.“

Mnogi poznavatelji prilika u BiH brzo su osudili njegove komentare, ističući dvostruke standarde, s obzirom na to da je samo godinu ranije Suljagić objavio autorski tekst u kojem je pozivao Ukrajince „da ne polažu oružje“.

Nadalje, pod njegovim rukovodstvom Memorijalni centar Srebrenica izradio je niz studija slučaja finansiranih od Vlade Ujedinjenog Kraljevstva o Ukrajini, Siriji, Južnom Sudanu i Etiopiji, ističući rane znakove masovnog nasilja i genocida.

Kada je palestinska zajednica u Bosni i Hercegovini izrazila iznenađenje zbog izostanka solidarnosti Srebrenice s ljudima u Gazi, pitajući ima li tišina Memorijalnog centra veze s njegovim vezama s Svjetskim jevrejskim kongresom, Suljagić je reagovao optužbama za antisemitizam.

Otišao je čak toliko daleko da je uporedio pripadnike Hamasa s četnicima, srpskim nacionalističkim i monarhističkim formacijama koje su sarađivale s njemačkim, italijanskim i povremeno hrvatskim fašistima tokom Drugog svjetskog rata. Četnici su bili odgovorni za neke od najbrutalnijih zločina, uključujući akte genocida nad bošnjačkim stanovništvom. Gotovo pola stoljeća kasnije, njihova ideologija ponovo je potpirila ratne zločine i genocid protiv Bošnjaka tokom rata u Bosni.

Šutnja mnogih bosanskih stručnjaka za genocid nije slučajna. Neki od njih strahuju od profesionalnih posljedica u zapadnoj akademskoj zajednici i osjećaju da bi optuživanje Izraela za genocid bilo nepovoljno za njihove karijere. Mnogi nerado žele ugroziti vanjsku finansijsku podršku stranih ambasada, posebno američkih, britanskih i donatora iz Evropske unije, za svoje projekte i „sporedne“ nevladine organizacije. Drugi se nerado žele otuđiti od diplomatskih partnera koji i dalje imaju utjecaj na krhki mir u Bosni.

Naravno, ništa od toga ne opravdava šutnju naučnika zaposlenih u institucijama koje finansiraju bosanski poreski obveznici, a ne strani donatori. Kao istraživači genocida čiji rad održavaju javna sredstva, oni imaju obavezu služiti javnom interesu, što podrazumijeva očuvanje naučnog integriteta, odbranu istraživanja genocida zasnovanog na dokazima i doprinos globalnom stručnom konsenzusu bez straha od profesionalnih posljedica.

Kada naučnici, istraživači genocida i predavači na javnim institucijama ne uspiju progovoriti o ratnim zločinima ili humanitarnim krizama, oni doprinose legitimizaciji diskursa koji prikriva štetu. Takav diskurs određene oblike masovnog nasilja predstavlja kao nedostojne istog nivoa analize koji se primjenjuje na druge slučajeve, stvarajući hijerarhiju žrtava koja služi političkim interesima, a ne univerzalnim principima i akademskom integritetu.

Saidov univerzalni poziv intelektualcima da govore ostaje relevantan i hitan. On nas podsjeća da moramo prevazići udobnu šutnju, raskrinkati izobličenja moći i zagovarati pravdu, transparentnost i odgovornost. Po njegovom mišljenju, šutnja je oblik saučesništva koji podriva samu potragu za istinom kojom se akademska zajednica predstavlja.

U tom smislu, javni intelektualci nikada ne smiju dopustiti da skliznu u sferu političkog trgovanja, u kojoj se šutnja o jednom genocidu razmjenjuje za priznanje drugog. Ako njihovo zagovaranje postane selektivno, riskiraju da studije genocida pretvore u politički alat. Ako se to dogodi, stručnjaci za genocid prestat će biti nezavisni akademici i umjesto toga postati interesna grupa, lišena moralnog pijedestala na koji tako rado polažu pravo.

Stavljajući Gazu u središte bosanskog konteksta, zalažemo se za obnovljenu etiku intelektualne odgovornosti i integriteta, onu koja usklađuje akademsku pronicljivost s javnom odgovornošću i humanom pravdom.

IZVOR: Al Jazeera