“Ne igramo samo za pobjedu, igramo za postojanje”, rekao je nekoliko dana prije nego što je Palestina odigrala svoju prvu utakmicu u Evropi, događaj koji se pokazao većim nego što je mogao zamisliti: “najvažniji dan u mom životu”, “povijesna noć” koju sve riječi na svijetu to ne mogu objasniti. Nisu pobijedili – primili su gol u roku od četiri minute i izgubili 3-0 od baskijske reprezentacije – ali borili su se i to nije bilo to.

“Mi smo više od reprezentacije, predstavljamo priču o boli, ali i nadi”, rekao je Ihab Abu Jazar. “I nismo sami.” U subotu u 20:26, palestinski trener čiji je otac ubijen tokom izraelske genocdine kampanje u Gazi, a braća i sestre sada žive u šatorima u Han Eunice pojavio se iz tunela i zauzeo svoje mjesto na klupi “San Mamesa” u Bilbau. Odjeven u crno, s kufijom na ramenima, promatrao je 11 muškaraca u crvenom, “tim izbjeglica koji se zalaže za Palestince širom svijeta”, i slušao 51.396 ljudi kako im plješću dok skandiraju riječi u znak podrške njihovoj slobodi.

“Ne igramo samo za pobjedu, igramo za postojanje”, rekao je nekoliko dana prije nego što je Palestina odigrala svoju prvu utakmicu u Evropi, događaj koji se pokazao većim nego što je mogao zamisliti: “najvažniji dan u mom životu”, “povijesna noć” koju sve riječi na svijetu to ne mogu objasniti. Nisu pobijedili – primili su gol u roku od četiri minute i izgubili 3-0 od baskijske reprezentacije – ali borili su se i to nije bilo to. Zapravo, kad se u 12. minuti činilo da bi Zaid Kunbar mogao izjednačiti rezultat, cijeli ovaj ogromni stadion razveselio ga je vriskom, dok je napadač trčao prema golu.

Ovacije su ih dočekivale cijelu večer. “Osjećali smo se kao kod kuće; ne kao u drugoj kući, već kao u našoj kući: to nas je dirnulo od početka”, rekao je Abu Jazar. Na kraju su stajali ispred sjeverne tribine stadiona “San Mames”, gdje su gorjele baklje i vihorile se zastave – “Icurrignas” i Palestine, od kojih su se mnoge vihorile na istim jarbolima: 50 nogometaša koji su se zagrlili i 50.000 navijača koji su zajedno pjevali na tako cijenjenom mjestu da se naziva katedrala. “Euskal Seleczioa” je baskijska momčad koju FIFA nije prepoznala i koja igra tek petu utakmicu u desetljeću; i palestinska momčad koju FIFA nije priznala do 1998. i nije igrala kod kuće od 2019.

Od palestinskih igrača koji su stajali na tribinama, samo je jedan već bio ovdje i ovaj je meč započeo s njim. Jaser Hamed rođen je u bolnici Cruces u Barakaldu, udaljenom 4 km, a odrastao je u Leioi, s druge strane rijeke Nervion. Njegov otac, Ahmad, porijeklom sa sjevera Pojasa Gaze, došao je ovdje sa 17 godina i studirao medicinu na Sveučilištu Baskije. Tamo je upoznao Hamedovu majku, koja je porijeklom iz Mirande de Ebro. Ahmad je malo igrao, na probi u “Rajo Vallecanu”; Jaser je nastavio fudbalski put svoga oca pridruživši se Akademiji “Athletic Bilbao” u dobi od 10 godina, gdje je trenirao šest godina.

Palestinac rođen u Bilbau

Do trenutka kada je Hamed 2019. godine dobio Facebook poruku od palestinskog nogometnog saveza, imao je 22 godine i igrao je za susjedni “Portugalete”, koji se natjecao u četvrtoj diviziji španjolske lige. Nije imao pojma da znaju za njegovo postojanje, ali u svom debiju za Palestinu postigao je jedini gol u pobjedničkoj utakmici protiv Jemena rezultatom 1:0. Kao i svi osim jednog od 26 igrača Palestinske reprezentacije, i on igra nogomet izvan Palestine, preselivši se iz Portugala prvo u Bahrein, a zatim Egipat, Kuvajt, Indiju i Katar. Sada je bio kod kuće, igrao je ulogu u dolasku Palestine ovdje, a on se u subotu vratio u svoj Bilbao.

“To nije samo igra. Nadajmo se da će nam ovo pružiti priliku da progovorimo i svijet će vidjeti što se događa”, rekao je Hamed. Ovaj put su bili odlučni. Kada je Athletic odao počast žrtvama rata prije utakmice s Mallorcom u oktobru, 11 palestinskih izbjeglica koje žive u Baskiji otpratilo ih je na teren, a Injaki Vilijams, prolazeći linijom, rukovao se sa svakim od njih, La Liga je odbila pokazati videosnimku u direktno prijenosu.

Baskijska fudbalska federacija je to nazvala načinom pokazivanja solidarnosti s Palestinom, pozivom na mir u Gazi i izrazila želju za službenim priznanjem: ako Škotska, Vels, Sjeverna Irska i Gibraltar mogu imati reprezentacije, zašto ne i Baskija? Također je rekao da je to prilika da se Baskija oduži: tokom građanskog rata, 1936. i 1937., baskijski tim obišao je Francusku, SSSR, Norvešku, Dansku, Meksiko, Čile, Argentinu i Kubu. “Tada su se druge zemlje solidarizirale s baskijskim narodom; to je uzvratna igra.”

Prvog dana prodano je više od 30.000 ulaznica u vrijednosti od 20 do 30 eura, prihod je otišao u Fond za pomoć Palestincima koji je organizirala organizacija “Liječnici bez granica”. Stadion je bio pun, a utakmica je emitirana na baskijskoj televiziji. Palestinci su smješteni u spavaonice Sveučilišta u Bilbau. Pripremali su se na trening na terenu “Lezama Athletic”. Nekoliko sati prije utakmice, ulicama Bilbaa održana su dva marša solidarnosti u kojima je, prema lokalnoj policiji, sudjelovalo više od 20.000 ljudi. Pridružili su im se navijači “Atletika”, “Real Sociedada”, “Alavesa” i “Osasune”.

Izašli su iz kazališta Arriaga, gdje su se čule pjesme i položeno Cvijeće u spomen na poginule palestinske sportiste. Stigli su na trg Sagrados corazones baš kad je počela kiša, na čelu povorke bio je predsjednik palestinskog nogometnog saveza Džibril Rajub. Tamo su ih dočekali tradicionalnim baskijskim plesom”auresku”. Na ulicama je bila gužva. Skretanjem ulijevo, prema San Mamesu, pripremljen je prolaz za ljude, a autobus palestinske momčadi krenuo je prema stadionu. A onda je sve počelo.

Unutra je središnji krug na centru igrališta ukrašen ulomkom iz “Guernice”: lik koji gleda u nebo i plače kad bombe padnu. Zvuči sirena za zračnu uzbunu, a na pozornicu stupaju bend M. A., kao i baskijski umjetnici Izaro i Enaut Elorrieta, a očaravajući glas Rahafa Shamalija odjekuje stadionom. Kad timovi izađu iz tunela, djeca ih prate. Umjesto toga, igrači Palestine nose bijele ruže koje simboliziraju djecu koju su izgubili.

Prolazeći pored linije, palestinski nogometaši skidaju šalove koje nose i stavljaju ih na ramena svojih suparnika. Oko terena je postavljen mozaik baskijskih i palestinskih zastava. Palestinci poziraju za fotografiju s natpisom na kojem piše “Stop genocidu”, Euskadi s drugim natpisom koji poziva na službeno priznanje njihove reprezentacije, a zatim zajedno stoje ispred plakata na kojem piše “mir” na engleskom, “euskerra” i arapskom. Na stadionu je gust dim, ogromna arena je puna. Natpis iznad tribine glasi: “Planina palestinske neovisnosti”. “Onaj trenutak kad sam izašao na teren, ne mogu to objasniti riječima”, kaže Abu Jazar.

Osjeća se kao da prvi put u životu plače slušajući državnu himnu. Dok su se nogometaši okupljali na centru, zavladala je tišina: “sjetili smo se svih Palestinaca koji su umrli tokom genocida i patnji palestinskog naroda”, kaže trener. Minuta prolazi u tišini. Zatim slijedi navijanje: atmosfera je izvanredna, buka ne prestaje. “Gotovo 52.000 ljudi ljudi podržavaju Palestinu, viču za Palestinu”, kaže Abu Jazar. Unai Elgezabal, fudbaler “Levantea” prvi je postigao gol za vodstvo Baskije 1:0. Čuje se urlik, ali još glasnije oni koji pozdravljaju Palestinu.

Počasni krug

“Palestina askatu! Slobodna Palestina”, ponavlja se iznova i iznova. Hugo Rinkon iz “Girone” je oboren od strane Mohammeda, a Gorka Guruzeta je realizirao penal, postavljajući rezultat od 2:0 neposredno prije pauze. U drugom poluvremenu Urko Izeta ubrzo postiže treći gol. “Euskal Seleczioa” je prebrz, to je druga razina, priznaje Abu Jazar, ali zadovoljan je svojim igračima. Kad Hameda izvedu iz igre dvije minute prije kraja meča i zagrli svog trenera dok prelazi liniju, začuju se ovacije. A kada sudija zadnjim zviždukom označi kraj utakmice, ovacije se nastavljaju: ovaj put glasnije i duže, navijači skandiraju “Palestina askatu!”.

Abu Jazar izlazi na teren i maše svojim igračima, pozivajući ih da mu se pridruže. Zahvalno ih vodi u počasni krug, odmotavajući transparent kako bi ga mogli ponijeti sa sobom. “Hvala, Baskija”, napisano je na engleskom.

Igrači “Euskal Seleczioa” slijede ih, prvo polako, a zatim trčeći kako bi sustigli i podijelili iskustva. Nitko ne odlazi. Kad stignu do sjeverne tribine, zagrle se i stanu pred navijačima. Osoblje, igrači, svi. Stojeći u dugačkom redu, zagrljeni, pjevaju pjesmu Mikela Laboa “Ami”, pjesmu slobode. Igrači ne žele otići držeći se ovog trenutka.

Kad napokon odu, jedan od članova grupe Euskal Seleczioa kaže svom prijatelju: “Ti koji si sve to vidio… Jesi li ikad vidio nešto takvo?” “Ne”, slijedi odgovor, “nikad.”

Arrasate to naziva”nezaboravnim”. “Igrači su doživjeli nešto jedinstveno”, kaže baskijski trener. “Ponosan sam što je Euskadi pokazao srdačnost i solidarnost prema narodu koji pati. “Nogomet nije najvažnija stvar u životu, ali može vas odvesti tamo gdje niste mogli zamisliti.”

U sobi za novinare, Abu Jazar ga gleda kroz staklo. “Znao sam da ću pronaći solidarnost i podršku, ali ništa slično ovome: šokiran sam, nemam riječi”, kaže palestinski menadžer. “Baskijski narod je najveća podrška koju smo ikada dobili. Pričat ću ovu priču do kraja života.”

Izvor: The Guardian