U romanu Ime mi je Sarajevo, koji je upravo objavila zagrebačka izdavačka kuća Despot Infinitus, književnica Adriana Kuči otvara jednu od najtežih tema balkanske stvarnosti – opsadu Sarajeva. No, ona to ne čini kroz uobičajeni registar ratnog svjedočenja, već kroz intimnu i emotivnu pripovijest djevojke po imenu Lana. „Namjerno sam željela dati glas djevojci“, kaže autorica, objašnjavajući da je u središte romana postavila onu generaciju koja se u ratu najčešće prešuti – djecu i tinejdžere.

Kuči, rođena Sarajka s adresom u Ljubljani, već je prepoznata po spoju dokumentarnog i lirskog, po književnosti u kojoj se stvarnost pretače u introspektivno iskustvo. U Imenu mi je Sarajevo ona spaja sjećanja i fikciju, ispisujući prostor između svjedočanstva i pokušaja razumijevanja. „Pisac uvijek piše ono što poznaje, ono što ga je dotaknulo i promijenilo. Nažalost, među svime što mi je blisko, i rat ima svoje mjesto“, kaže Kuči, podsjećajući da granica između onoga što se doživi i onoga što se izmašta nikada nije čvrsta. „Rat, jednom kad ga osjetiš, postane tvoj jezik. Uvuče se u način na koji govoriš, dišeš, promatraš svijet.“

Roman je izvorno napisan na slovenskom jeziku i bio je nominiran za Cankarovu nagradu, izazvavši veliku pažnju kritike i čitatelja. Kao i u njezinim ranijim djelima – Noč, ko je preplavala reko i I prljavo i plavo – autorica i ovdje istražuje granice između osobnog i kolektivnog sjećanja, između boli i pokušaja da se ona prevede u smisao. „Pisanje o ratu za mene nije svjedočenje, više je potraga – pokušaj da razumijem kako čovjek živi s onim što ne može zaboraviti, kako se diše nakon što svijet prestane biti siguran“, kaže.

Kuči ne opisuje rat spektakularnim prizorima, nego onim tihim, gotovo neprimjetnim. „Najdublje su urezani oni prizori koji su, naizgled, tihi, prazna ulica u koju se bojiš zakoračiti, smijeh koji na trenutak probije tutanj granata, miris improviziranih uljanica.“ U tim slikama ona pronalazi puninu apsurda u kojem se život i smrt dodiruju, gdje strah postaje svakodnevan, ali i neophodan oblik preživljavanja. „Tijelo se nauči živjeti sa strahom. Nema čovjeka koji se ne boji, samo ima onih koji se s vremenom nauče disati uza strah.“

Za autoricu, rat nije samo historijska činjenica nego trajna dimenzija svijesti. „U ratu se, htio to ili ne, suočiš i sa sobom – s onom sebičnošću koja ti šapne da osjećaš olakšanje što si preživio još jedan dan prije nego što pomisliš na one kojima nije uspjelo. Taj trenutak spoznaje, ta grižnja, također je ožiljak.“ Lana, junakinja romana, nosi upravo tu mješavinu krivnje, zbunjenosti i mladalačke potrebe za smislom u svijetu koji se raspada.

Kuči objašnjava da je Lanu stvorila kako bi progovorila iz pozicije djevojke čije su godine rata bile i godine odrastanja. „O ratovima najčešće slušamo iz perspektive heroja, boraca ili majki, ali rat ništa manje ne ošteti ni one bez glasa. Željela sam da Lana progovori upravo iz te ranjive, često nevidljive pozicije – da pokaže kako i tiha, ‘neherojska’ iskustva nose svoje trajne rane.“

Na taj način, Ime mi je Sarajevo postaje i roman o identitetu, o odrastanju u nenormalnim okolnostima, o pronalaženju smisla kad su svi oslonci nestali. U Lani se zrcali i autoričina generacija – oni koji su, kako kaže, „naučili razlikovati nijanse tišine i mraka, znati da i nebo može biti prijetnja, a komad kruha nevjerojatan luksuz“.

Sarajevo između ljubavi i bola

Na pitanje kako vidi Sarajevo danas, Kuči odgovara s mješavinom nježnosti i tuge. „Gradovi, baš kao i jezici, dišu. Sarajevo danas nije ono isto mjesto koje pamtim, ali ni ja više nisam ona osoba koja je kroz njega rasla i hodala osamdesetih ili devedesetih. Rat je promijenio grad izvana, u arhitekturi, u jezicima koji se u njemu čuju – ali i iznutra, u njegovim ljudima. Donio je puno boli, nepovjerenja i onaj tihi, trajni umor.“

Ono što ju najviše boli, kaže, jeste „pristajanje na sve iz očaja“, umor koji zamijeni strast i nadu. „Rat je oduzeo gradsku lakoću, onu vedrinu po kojoj je Sarajevo, kažu, bilo prepoznatljivo, ali je ipak ostala sposobnost da se i iz ruševina podigne smijeh i najbolji mogući humor.“

Što se nacionalizma tiče, Kuči ne ostavlja dilemu: „On je donio privid pripadnosti koji su ljudi vjerovali da trebaju, a zapravo ih je odvojio jedne od drugih. Nacionalizam ne stvara dom, već granice. A meni je Sarajevo, bez obzira na sve promjene, ostalo dom upravo zato što sam ga naučila voljeti bez uvjeta i bez zastava.“

Cijeli intervju sa Arianom Kuči pročitajte u prilogu Obzor objavljenom u subotnjem izdanju Večernjeg lista.