Netanyahu, Donald Trump ili barem „šef opozicije“ morali su govoriti o onome što Izrael ostavlja iza sebe. Izreći žaljenje, izvinjenje, preuzeti odgovornost, priznati bol, obećati promjenu, odštetu, obnovu ili iscjeljenje žrtvama. Bilo šta.
Sve što se Izraelu dogodilo tokom protekle dvije godine sabralo se u jednoj noći, na praznik Sukot, na „završnoj zabavi rata“ u Knesetu. Bila je to orgija samohvale, idolopoklonstva i poricanja. Osim iskrene radosti zbog oslobađanja talaca, nijedan prozor u novo poglavlje nije otvoren. Samo još više istog: „Pogledajte nas, kako smo veličanstveni, ne vidimo nikog osim sebe.“ Opijenost oslobađanjem pomiješala se sa samodopadnošću: „Kako smo mi Izraelci lijepi.“
Glas „prosvjetiteljstva“ Uri Misgav poetski je objavio na društvenoj mreži X: „Pobjeda duha nad očajem, svjetla nad tamom, dobra nad zlom.“ Ni manje ni više. Dok je Misgav pjesnički uzdizao svjetlo, stotine hiljada ljudi probijale su se kroz ruševine svoje zemlje, noseći ono malo što im je preostalo, vraćajući se u svoje ne-kuće. Stotine drugih puštene su iz izraelskih zatvora ali njih nije bilo u izraelskim medijima, koji su nastavili propagandno izvještavanje: skrivajući Gazu u ratu, kao i u miru. Samo dvadesetak ljudi oslobođeno je. Ostali kao da nisu ljudi. Kao da nemaju uplakane porodice koje ih čekaju. Niko nije prikazao prizor oslobođenog zatvorenika koji se vraća u Gazu da bi otkrio da su mu žena i djeca ubijeni u granatiranju.
Veliki slon stajao je usred prostorije, a niko se nije usudio pogledati ga. Amir Ohana, Benjamin Netanyahu i, naravno, majstor te vrste ispraznosti, Yair Lapid, veličali su sebe i svog feudalnog gospodara. Čak i u takvim trenucima, nije bilo opozicije, osim predstavnika Hadasha, koji su, naravno, izbačeni iz dvorane. Slavlje je bilo obavezno, i bilo je razloga za slavlje. Ali to je istovremeno trebao biti i trenutak istine: da neko smogne hrabrosti da izgovori riječ o najvećim žrtvama rata, čiji se kraj tada „slavio“.
Netanyahu, Donald Trump ili barem „šef opozicije“ morali su govoriti o onome što Izrael ostavlja iza sebe. Izreći žaljenje, izvinjenje, preuzeti odgovornost, priznati bol, obećati promjenu, odštetu, obnovu ili iscjeljenje žrtvama. Bilo šta.
Umjesto toga, dobili smo Lapida kako s desne strane stoji uz Netanyahua i Ohanu, takmičeći se ko će se više umiliti Trumpu, ponavljajući: „Nije bilo genocida. Nije bilo namjere da se izazove glad(!).“ Nije bilo namjere da se izazove glad, Lapide? Kako se usuđuješ? Na osnovu čega? Na osnovu izjava izraelskih lidera koji su obećavali i ispunili to obećanje?
„Narod Gaze nema struje, nema hrane, nema vode ni goriva… Borimo se protiv zvijeri u ljudskom obliku i djelujemo u skladu s tim“, rekao je tadašnji ministar odbrane Yoav Gallant. Ipak, Lapid je ustrajao: „Postojala je država i vojska koje su se borile protiv terorizma koji šalje vlastitu djecu da umiru za fotografiju.“ Kao izraelski Douglas Murray, engleski pandan kolaboracionisti Yosephu Haddadu. S takvom opozicijom, čemu uopće rušiti vladu?
Trebalo je biti drugačije. Završna ceremonija rata bez istine odvratan je događaj. Sati samodopadnosti u Knesetu i medijima smrti, bez ijednog naklona pred onim što je Izrael počinio. Koliku bi snagu Izrael imao da je barem „šest dana nakon rata“ govorio o svojoj tamnoj strani, da je spomenuo bol Gaze, da je preuzeo i trunku odgovornosti za njezinu sudbinu umjesto što je s tipičnom Lapidovom arogancijom ponavljao: „Terorizam koji šalje svoju djecu“, kao da je Yahya Sinwar taj koji je sjedio u kabinama aviona koji su bez milosti ubijali gazansku djecu.
Nada se raspršila na prazničnu večer. Netanyahu je odbio otići u Šarm el-Šeik, a Kneset je nastavio prikrivati zločine. Tako se novo poglavlje ne otvara.
Pa ipak, ostaje tračak nade. Jučer je u intervjuu za Radio France, novinar iz izbjegličkog kampa Nuseirat iznenada čuo pjev pijetla. Po prvi put, taj je zvuk nadjačao eksplozije granata. I to je razlog za slavlje, mali otvor u horizontu nade. Pijetao u Nuseiratu. Više vrijedan od svih lažnih govora.
