Kako se uopće može imenovati zločin nad zločinima? Pojam „genocid“ skovao je pravnik Rafael Lemkin u vihoru Drugog svjetskog rata kako bi opisao ono što je Winston Churchill nazvao „zločin bez imena“. Od tada, ova riječ postala je pravna, politička i moralna prijelomnica: korištenje ili izbjegavanje njenog izgovora često određuje odnos država i međunarodnih institucija prema najvećim tragedijama našeg doba. Od Ruande i Srebrenice do današnje Gaze, debata o genocidu vraća se kao nezaobilazno pitanje koje otvara bolne rane i pokreće rasprave među historičarima, diplomatama i piscima. U članku koji donosi španski El País, analiziraju se porijeklo i značenje ove riječi, sporovi oko njene upotrebe, te političke posljedice njenog izgovaranja ili negiranja

U proljeće 1994. godine, dok su bande Hutu ubica koje su sebe zvale Interahamwe (“oni koji ubijaju zajedno”) činile genocid u Ruandi (800.000 Tutsija i umjerenih Hutua ubijeno je u tri mjeseca), Bijela kuća je odlučila okrenuti glavu na drugu stranu. „Sjedinjene Američke Države nisu učinile praktično ništa da pokušaju da ga zaustave“, napisala je Samantha Power o toj afričkoj zemlji u svojoj knjizi A Problem from Hell. America in the Age of Genocide (Problem iz pakla. Amerika u eri genocida).

Objavljen 2002. godine, ovaj esej američke diplomatkinje imao je ogroman odjek jer je suočio Sjedinjene Države i svijet s ogledalom vlastite paralize dok su u Kambodži, Iraku, Ruandi, Bosni i na Kosovu stotine hiljada ljudi ubijani zbog pripadnosti vjeri, naciji ili etničkoj skupini. Vjetar realpolitike odnio je sa sobom ono „nikad više“ što se činilo ukorijenjenim u međunarodnoj svijesti nakon Drugog svjetskog rata i suđenja u Nirnbergu i Tokiju ratnim zločincima iz Njemačke i Japana.

Power opisuje kako su, iako su članovi američke administracije iz doba demokratskog predsjednika Billa Clintona privatno koristili riječ genocid, imali zabranu da to čine javno. Da su SAD priznale javno da se odvija zločin ovih razmjera, bilo bi nemoguće objasniti njihovu pasivnost. „Bojali su se da bi njegova upotreba pokrenula zahtjeve za intervencijom koje nisu bili spremni ispuniti“, piše Power, koja je bila ambasadorica Baracka Obame pri Ujedinjenim nacijama, stoji na početku sjajnog teksta objavljenog u današnjem izdanju madridskog El Paisa.

Riječ genocid skovao je poljski pravnik Rafael Lemkin tokom Drugog svjetskog rata, spajajući grčki prefiks genos (pleme) i latinski sufiks cidio (smrt), da bi imenovao ono što je Winston Churchill nazvao „zločin bez imena“ u odnosu na nacističke zločine u okupiranoj Evropi.

Kada ga je prvi put definisao u svojoj knjizi Axis Rule in Occupied Europe (Vladavina Osovine nad okupiranom Evropom), napisanoj 1943., a objavljenoj 1944., sovjetske trupe još nisu oslobodile Auschwitz, a gasne komore bile su tajna u koju mnogi nisu željeli povjerovati. Pravni stručnjak još nije znao da je većina njegove porodice ubijena u nacističkoj „noći i magli“. Lemkin je tada imao na umu genocid nad Armencima od strane Osmanskog carstva početkom 20. stoljeća i neograničenu brutalnost nacističke okupacije. U svom eseju i u autobiografiji jednako često spominje patnje Poljaka kao i Jevreja.

Za Lemkina, naprimjer, „uništavanje ekonomskih temelja jedne nacije“ vodi ka genocidu, kako objašnjava u poglavlju posvećenom samom pojmu. On tvrdi da su nacisti stvorili objektivne uslove da nacionalne grupe poput „Jevreja, Poljaka ili Slavena“ budu prinuđene na „autentičnu svakodnevnu borbu za hljeb i opstanak“. Za poljskog pravnika genocid nije „trenutno uništenje nacije, nego pokretanje različitih koordiniranih akcija koje traže oduzimanje suštinskih temelja života nacionalnih grupa“.

Petnaest godina nakon eseja Samanthe Power, još jedna knjiga o toj riječi imala je ogroman odjek. Na pola puta između autobiografije, eseja i romana zasnovanog na stvarnim događajima, „Ulica Istok-Zapad“ međunarodnog pravnika i pisca Philippea Sandsa, jedno je od najzanimljivijih djela o rađanju univerzalne pravde. „Dobijam oko 20 zahtjeva sedmično da govorim o knjizi i o genocidu“, objašnjava Sands. „Sumnjam da je imala ulogu u globalnom promišljanju o zločinima protiv čovječnosti i genocidu, ali pojavila se i u trenutku kada su te teme zauzimale sve značajnije mjesto u javnoj raspravi zbog događaja u svijetu.“

Knjiga isprepliće Sandsovu vlastitu porodičnu priču, od kojih je dio porodice stradao u Holokaustu, s pripoviješću o pronalazaču pojma „zločini protiv čovječnosti“ Herschu Lauterpachtu i njegovom rivalstvu s Rafaelom Lemkinom. Sudbine ova dva pravnika i Sandsovog djeda, Leona Buchholza, ukrstile su se u Lavovu, danas u Ukrajini, gradu na kojem se presijecaju mnogi evropski historijski putevi.

Središnja refleksija jeste postoji li hijerarhija između zločina protiv čovječnosti, koji kažnjavaju ubistvo pojedinaca, i genocida, koji progoni istrebljenje ljudskih grupa zbog onoga što jesu, te možemo li govoriti o gradaciji užasa, pravno i historijski. „Ne postoji hijerarhija između njih“, objašnjava Sands. „U pravnim i ljudskim terminima jednako su strašni. Ali u popularnoj imaginaciji, koncept genocida je dobio mnogo više prostora, iako se ja opirem da to prihvatim. To je zbog moći riječi koju je izmislio Lemkin. Koncept genocida otvara puteve u mašti. Riječi imaju ogromne moći, a ova ima posebnu moć.“

Sa izraelskim masakrom u Gazi, pojam genocid ponovo je dobio veliku relevantnost u javnoj debati: u talk show emisijama, parlamentima, konferencijama, ekspertizama, novinama, Ujedinjenim nacijama i u političkoj areni, riječ se pojavljuje stalno iznova. Sve veći broj humanitarnih organizacija, historičara i stručnjaka, kako izraelskih, tako i međunarodnih, smatra da je to nesporna činjenica. U dirljivom intervjuu prošlog augusta s novinarkom La Repubblice Francescom Caferri, izraelski pisac David Grossman izjavio je o Gazi: „Sada, s ogromnom boli i slomljenog srca, moram se suočiti s onim što se dešava pred mojim očima. Genocid. To je riječ koja izaziva lavine: jednom kad je izgovoriš, ona samo raste, kao lavina. I donosi još više uništenja i patnje.“

Vlada Izraela to žestoko negira i gotovo nijedan političar, osim španskog premijera Pedra Sáncheza, nije se usudio izgovoriti riječ koja označava apsolutno zlo. Kada je u maju posebno upitan o ovom pitanju, francuski predsjednik Emmanuel Macron je izjavio da trebaju biti historičari ti koji će u budućnosti utvrditi da li je barbarstvo u Gazi genocid. Za druge političare, to će biti posao međunarodnih sudova.

Genocid je izuzetno moćan i često kontroverzan koncept. Iako svi nezavisni historičari smatraju da je armenski narod pretrpio genocid početkom 20. stoljeća, Turska i dalje pravno progoni svakoga ko se usudi to reći. Iako je riječ postojala i pojavljuje se u dokumentima optužnice, nacistički moćnici nisu osuđeni za genocid u Nirnbergu. Međunarodna pravda nikada nije smatrala da je najveći zločin u historiji, koji ne trpi nikakvo poređenje, bio genocid.

Izraelski historičar Omer Bartov, profesor na Brown univerzitetu i autor knjiga kao što su „Tales from the Borderlands: Making and Unmaking the Galician Past“ ili „Genocide, the Holocaust and Israel-Palestine: First-Person History in Times of Crisis“, izazvao je međunarodnu pažnju kada je prošlog jula objavio kolumnu u The New York Timesu pod naslovom „Ja sam historičar genocida i prepoznajem ga kad ga vidim“.

„Zločin genocida postoji od antike“, objašnjava nam Bartov. „Ali nije definisan kao zločin nad zločinima sve do 20. stoljeća, kada su postojala tehnička i birokratska sredstva da se on efikasno izvrši protiv čitavih grupa. Moderni genocid je, u mnogim aspektima, rezultat nove definicije grupa kao nacija, naročito pojave etnonacionalizma, kao i ideologija posvećenih definisanju neželjenih bioloških, religijskih, etničkih, rasnih ili socijalnih grupa, te sredstava za eliminaciju onih definisanih kao neprijatelji.“

Kao historičar Holokausta, Bartov objašnjava da je jedan od najvećih problema pri postizanju konsenzusa o tome da li se genocid desio upravo nemogućnost poređenja bilo kojeg drugog zločina s Šoom. „Kada kažemo da se dešava genocid, moramo ispitati ne da li je sličan Holokaustu, već da li se uklapa u definiciju genocida Ujedinjenih nacija.“ Dva historičara, Daniel Blatman i Amos Goldberg, iznijeli su sličnu tezu u izraelskom dnevniku Haaretz u članku pod naslovom „Nema Auschwitza u Gazi, ali i dalje je genocid“.

„Često se kaže da je Konvencija o genocidu bila reakcija na Holokaust. Mislim da je to samo djelomično objašnjenje“, ističe William Schabas, profesor međunarodnog prava na Middlesex univerzitetu u Londonu i veliki stručnjak za genocid, autor nekoliko knjiga poput „Genocide in International Law“.

„Kada je završio Drugi svjetski rat, s možda između 65 i 70 miliona mrtvih, i kada su najnehumanija zvjerstva počinili narodi koji su se smatrali najnaprednijima u mnogim aspektima, cijeli se svijet pitao kako je čovječanstvo došlo do takve situacije. To je bila kulminacija stotina godina obilježenih kolonijalizmom i ropstvom, koje su počivale na ideji da su neke grupe, rase, superiorne u odnosu na druge.“

Osim Ruande 1994, ratova na prostoru bivše Jugoslavije, prije svega masakra 8.000 muslimanskih muškaraca koje su ubile srpske snage u Srebrenici 1995. i Kambodže pod režimom Crvenih Kmera između 1975. i 1979, nijedan drugi pokolj nije međunarodno pravno kvalifikovan kao genocid. Trenutno postoje dva procesa pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu (koji sudi državama i ne smije se miješati s Međunarodnim krivičnim sudom, takođe sa sjedištem u Hagu, koji sudi pojedincima): jedan protiv Mjanmara zbog masakra Rohinja i drugi protiv Izraela zbog Gaze. Nijedna država do sada nije osuđena za genocid. S druge strane, Međunarodni krivični sud izdao je naloge za hapšenje Benjamina Netanyahua i njegovog bivšeg ministra odbrane Yoava Gallanta zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, ali ne i za genocid, barem za sada.

Međutim, lista mogućih genocida je porazno beskonačna. I to samo ako govorimo o 20. stoljeću: mnogi stručnjaci smatraju da ne postoji vremensko ograničenje, iako, ako se zločini počinjeni prije Lemkinove definicije ne smatraju genocidima, iz ove sramne kategorije bi ispali ropstvo i kolonijalizam, što ide naruku zapadnim državama.

Alfred de Montesquiou, scenarista stripa „Ja, Julije Cezar“, koji rekonstruira život vojnog zapovjednika koji je okončao rimsku Republiku, te autor nedavno objavljenog romana u Francuskoj o suđenjima u Nirnbergu, „Le crépuscule des hommes“, podsjeća da je Plinije Stariji nazvao Cezarove užase u Galiji humani generis iniuriam, „zločin protiv čovječanstva“, zbog njegovog divljačkog i nemilosrdnog ponašanja.

Armenija, Holodomor u Ukrajini, Gvatemala, Istočni Timor, Kambodža, Sudan, Etiopija, Sijera Leone, Liberija, pokolji Hazara u Afganistanu, Kurda i šija u Iraku pod Sadamom Huseinom, masakri Herera i Nama u Namibiji početkom 20. stoljeća, koje je Njemačka priznala genocidom sto godina kasnije, Jazida od strane ISIS-a, masovna ubistva u ratovima bivše Jugoslavije, mimo Srebrenice… Sve ove strahote mnogi historičari i pravnici smatraju genocidima. I naravno, Holokaust, ubistvo šest miliona evropskih Jevreja, ali i Roma, ruskih ratnih zarobljenika, Poljaka ili osoba s invaliditetom, iako, kako je napisao Elie Wiesel, „nisu sve žrtve nacizma bile Jevreji, ali svi Jevreji bili su žrtve nacizma“.

Ove masakre povezuje užas i mržnja. Genocid je uvijek kraj jednog procesa, u kojem je drugi stigmatiziran sve dok ne postane neprijatelj kojeg treba uništiti. Omer Bartov u svom potresnom i prekrasnom djelu memoara, ličnih i intelektualnih, „Genocide: the Holocaust and Israel-Palestine“, uvodi pojam „intimnost genocida“.

Gasne komore nacističkih logora smrti su izuzetak, industrijska i anonimna smrt, jer u mnogim masovnim zločinima ubice i žrtve se poznaju, ponekad od djetinjstva. Živjeli su zajedno cijeli život. Postoje brojni izvještaji o ovoj činjenici, od vjerskih ratova u Evropi do Španskog građanskog rata, „Holokausta metaka“, masovnih strijeljanja u istočnoj Evropi u kojima su građani okupiranih sela sarađivali s nacistima ili genocida u Ruandi i Bosni.

Francuski pisac Jean Hatzfeld pokrivao je kao novinar ratove u ove dvije zemlje i pretočio svoja istraživanja u knjige poput „Sezona mačeta“ ili „Dans le nu de la vie. Récits des marais rwandais“, u kojima je analizirao mehanizme mržnje. U intervjuu za El Pais 2004. godine objasnio je da se, upravo zato što su ubice često komšije, prijatelji, školski drugovi, može tvrditi da „niko nije zaštićen od toga da se ponaša kao oni. Niko nije imun na pad u barbarstvo“.

Ali u jednoj stvari se svi stručnjaci slažu: genocidi nisu pitanje brojeva. Rosa Ana Alija, profesorica međunarodnog javnog prava na Univerzitetu u Barceloni, objašnjava: „Zločin genocida kažnjava pokušaj uništenja, potpuno ili djelimično, rasne, nacionalne, etničke ili vjerske grupe; daje prednost kolektivnoj dimenziji, očuvanju raznolikosti ljudskih grupa u međunarodnom društvu. Zločini protiv čovječnosti kažnjavaju teška kršenja ljudskih prava, pa stavljaju fokus na individualnu dimenziju, na zaštitu ljudskog dostojanstva. Da li je hipotetičko uništenje, na primjer, 70 članova nekih amazonskih plemena koja broje oko stotinu pripadnika, manje ili više ozbiljno od smrti desetina hiljada civila u oružanom sukobu ili u kontekstu političkog nasilja? Mislim da je takvo odmjeravanje vrlo teško.“

Postoje različite definicije genocida i, kako je istakao Philippe Sands u važnom članku u časopisu Le Grand Continent pod naslovom „O konceptu genocida“, postoji i sudska praksa koja bi se mogla promijeniti kada se Međunarodni krivični sud u budućnosti izjasni o slučajevima Mjanmara i Gaze. Najprije je tu Lemkinova definicija u predgovoru njegove knjige: „Genocid je praksa istrebljenja nacija i etničkih grupa koje provode osvajači [misli se na nacističku Njemačku], termin izveden iz grčke riječi genos (pleme, rasa) i latinske cidio (analogno, vidi: ubistvo, bratoubistvo).“

Ta definicija je, nakon ogromnih napora poljskog pravnika, pretočena u Međunarodnu konvenciju o genocidu, usvojenu 1948, koja je stupila na snagu 1951. i koju su ratifikovale 153 države (41 članica UN-a to još uvijek nije učinila). Izrael ju je potpisao 1949. godine, a Španija 1968. godine, još pod Frankovom diktaturom, koju neki historičari smatraju odgovornom za genocid u represiji tokom i nakon Građanskog rata.

Tekst glasi ovako: „U ovoj Konvenciji, genocid znači bilo koji od sljedećih činova počinjenih s namjerom da se uništi, potpuno ili djelimično, nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa, kao takva: a) Ubistvo članova grupe; b) Nanošenje teških tjelesnih ili duševnih povreda članovima grupe; c) Namjerno podvrgavanje grupe životnim uslovima koji treba da izazovu njeno potpuno ili djelimično fizičko uništenje; d) Mjere usmjerene na sprječavanje rađanja unutar grupe; e) Prisilno premještanje djece iz grupe u drugu grupu.“

Melanie O’Brien, vanredna profesorica međunarodnog prava na Univerzitetu Zapadne Australije i predsjednica Međunarodnog udruženja proučavalaca genocida, koje je utvrdilo da se u Gazi dešava genocid, ističe: „Genocid se razlikuje od ostalih zločina jer ima jedinstven zahtjev, konkretno ‘genocidnu namjeru’, što znači namjeru da se uništi, potpuno ili djelimično, nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa. Ova namjera je najteži element za dokazivanje pred sudom. Genocid takođe ima drugačiji status jer imamo Konvenciju o genocidu, koja obavezuje države da spriječe i kazne genocid. Ne postoji ekvivalentni ugovor za ratne zločine ili zločine protiv čovječnosti, pa se države nevoljko odlučuju da neku strahotu nazovu ‘genocidom’, jer ne žele aktivirati obavezu da ga spriječe i kazne.“

Sudska praksa takođe čini da je vrlo teško da Međunarodni sud pravde prizna postojanje genocida. Sands u svom članku objašnjava da je ključ u ogromnoj teškoći dokazivanja genocidne namjere, ali i u uvjetu zbog kojeg je 2015. odbačena tužba Hrvatske protiv Srbije za genocid: „Ako postoje dva moguća motiva za počinjenje zločina, nije lako kvalifikovati ga kao genocid.“ Drugim riječima, dokazivanje namjere nije dovoljno: ako je neka država uključena u rat i počini genocid, taj sud smatra da to nije genocid. Smatra da je genocid nastao samo kada je jedini cilj upravo genocid.

Ipak, bez obzira na ono što presude sudova kažu, ili na pravne lavirinte, ideja koju je Bartov iznio u svom članku ostaje važeća: mnogi stručnjaci, historičari i pravnici, koji su detaljno proučavali šta je čovječanstvo sposobno učiniti čovječanstvu, znaju prepoznati genocid kada se događa. „Umjetnost je važan način da ljudi uče o genocidima ili da se s njima povežu“, objašnjava Melanie O’Brien i navodi primjer serije Beyond Genocide (Iza genocida) američke umjetnice Amy Fagin. „Svako djelo temelji se na Fagininoj metodičnoj istraživačkoj analizi konkretnog genocida, ali uključuje i umjetničke elemente grupe žrtava, uključujući njihov jezik. To su nevjerovatne iluminacije koje nadilaze priče i kulture.“

Drugi stručnjaci navode „Prvo su ubili mog oca“, film Angeline Jolie o genocidu u Kambodži ili „Četrdeset dana Musa Daga“ Franza Werfela, njemačkog pisca koji je temeljito istražio armensko istrebljenje i opisao ne samo užas, već i otpor užasu. Bartov spominje Šou „Claudea Lanzmanna“, dokumentarac o Holokaustu, i film „Uvijek u aprilu“ Raoula Pecka (HBO), „jer daje sveobuhvatan pogled na ruandski genocid, od predvečerja njegovog izbijanja do suđenja pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za Ruandu, uključujući i nedostatnu međunarodnu reakciju, presudnu da se genocid dogodi“.

Teško je, takođe, ostati ravnodušan pred banalnošću zla opisanom u filmu o Srebrenici „Quo vadis, Aida?“

Genocidi su i upozorenje za budućnost. „Mi historičari znamo, vjerojatno bolje od ikoga, da se historija nikada ne ponavlja i da ono što je bilo nikada se neće vratiti: možemo proučavati prošlost, štaviše, moramo je proučavati, ali je ne možemo promijeniti“, piše Bartov objašnjavajući da tragovi smrti, odsustva, nikada neće nestati. Ali takođe je važnije nego ikad gledati u prošlost kada se međunarodni poredak urušava iz sedmice u sedmicu.

„Sistem stvoren nakon Drugog svjetskog rata napadnut je kao nikada ranije. Mislim da mnogo ljudi na vlasti, uključujući populističke vlade, žele vratiti svijet u trenutak kada ta pravila međunarodnog prava nisu postojala. Drugo je pitanje da li će u tome uspjeti“, piše Sands.

U ovim vremenima, riječ genocid i njena historija važnije su nego ikada.

IZVOR: El Pais