Više od osam stoljeća nakon njegovog rođenja, Rumi je i dalje most među kulturama. Njegov mezar u Konyi pretvoren je u muzej kamo dolaze hodočasnici i turisti iz cijelog svijeta, da osjete mir i snagu kojom taj prostor zrači. Rumijeva poruka jednakosti i otvorenosti ima posebnu snagu u našem vremenu podjela. Njegov životni primjer pokazuje da je moguće biti učenjak i mistik, pravnik i pjesnik, ali prije svega čovjek koji voli i spaja

Ime Dželaluddina Rumija, njegovi stihovi, zapisani još u 13. stoljeću, i danas pronalaze put do srca ljudi, od Konyje do New Yorka. Povodom rođendana ovoga velikog sufijskog pjesnika i učitelja, vrijedi se podsjetiti na njegov životni put, na snagu njegovih riječi i na poruke koje ostaju vječno aktuelne.

Rumi je rođen 1207. godine u gradu Vahšu, nedaleko od Belha, na prostoru današnjeg Tadžikistana i Afganistana. Belh je tada bio jedno od najvećih kulturnih i religijskih središta islamskog svijeta, poznat po pjesnicima, filozofima i trgovcima na Puta svile. Rumijeva je porodica pripadala plemenitoj lozi učenjaka. Njegov otac, Behauddin Veled, bio je cijenjeni alim i propovjednik, poznat pod nadimkom „Sultan učenjaka“. Bio je utjecajna figura, ali i čovjek slobodnog duha, što ga je dovelo u sukob s harezmijskim vladarima i natjeralo porodicu da napusti rodni kraj, upravo u vrijeme kada su Mongoli nadirali s istoka.

Putovanje iz Horasana prema zapadu oblikovalo je mladog Dželaluddina. Sa porodicom je boravio u Semerkandu, Nišapuru, Bagdadu, Damasku, pa i Mekki i Medini. Postoji predanje da je u Nišapuru dječaka Rumija prepoznao čuveni pjesnik Feriduddin Attar, darovavši mu knjigu „Knjiga tajni“ i prorekavši mu veliku sudbinu. Historičari se spore da li se ovaj susret uistinu dogodio, ali simbolika ostaje snažna: Attar je zaista bio jedan od onih čije je djelo ostavilo dubok trag na Rumija.

Godine 1229. porodica se naselila u Konji, prijestolnici Seldžučkog sultanata Rum. Taj grad, u kojem su se susretale različite etničke i religijske zajednice, Turci, Grci, Armeni, Jevreji i Iranci, postao je pravi mozaik ljudskih iskustava. Upravo ta raznolikost dala je posebnu širinu Rumijevom djelu.

Konya je bila centar učenosti i duhovnosti. Nakon smrti oca, Rumi je preuzeo njegovu poziciju učitelja i pravnika, postavši ugledan alim već u svojim dvadesetim godinama. Njegovo obrazovanje bilo je enciklopedijsko: poznavao je islamsko pravo, hadis, tefsir, logiku, retoriku i književnost. Bio je, kako ga savremenici opisuju, „svjetlo nauke i znanja“. No, Rumi nije bio samo učenjak. U Konji je otkrio i onu dublju, unutarnju dimenziju – sufizam. To otkriće kulminirat će u njegovom sudbonosnom susretu sa Šemsom iz Tabriza.

Šems Tabrizi, putujući derviš i mistik, stigao je u Konju oko 1244. godine. Njegov dolazak bio je poput udara groma u Rumijev život. Iako ugledan učitelj, Rumi je u Šemsu prepoznao plamen duhovne strasti, ono što prelazi granice formalnog znanja. Njihovo prijateljstvo bilo je intenzivno i sveobuhvatno. Za Rumija, Šems je bio ogledalo istinske božanske ljubavi. Kaže se da je tek kroz njega otkrio šta znači unutarnje jedinstvo sa Stvoriteljem. Međutim, ova bliskost izazvala je ljubomoru i negodovanje Rumijevih učenika i pristalica. Kada je Šems misteriozno nestao,  vjerovatno ubijen, Rumi je bio potresen do temelja.

Iz tog bola rodila se njegova najveća poezija. „Mesnevija“, remek-djelo sufijske književnosti sa oko 25.000 stihova, nastalo je u tom periodu tuge, čežnje i prosvjetljenja. Smatra se „Kur’anom na perzijskom jeziku“ i jednom od najvažnijih knjiga duhovne književnosti svih vremena. Rumijeva „Mesnevija“ nije samo zbirka stihova, nego riznica parabola, mudrosti i alegorija koje nadilaze religijske i kulturne granice. Njegovi stihovi govore o ljubavi, pravdi, prijateljstvu, prolaznosti svijeta i čežnji za Bogom.

Rumi je pisao na četiri jezika – perzijskom, arapskom, turskom i grčkom – želeći da dopre do što šireg kruga ljudi. U njegovim djelima prepliću se islamska teologija, filozofija i sufijska mistika, ali i humor, jednostavne priče i duboke metafore. Na Balkanu, a posebno u Bosni i Hercegovini, Rumijeva Mesnevija čitana je i komentirana stoljećima. U Sarajevu i Mostaru održavane su javne sesije tumačenja, a bošnjački učenjaci ostavili su svoje komentare na pojedine dijelove ovog djela.

Za Rumija, ljubav je bila ključ svega, ne prolazna, ljudska ljubav, već ljubav prema Bogu. Ona je bila sila koja razara ego, briše granice i vodi ka istinskom jedinstvu. Njegovi stihovi o ljubavi toliko su univerzalni da ih danas citiraju i muslimani, i kršćani, i Jevreji, i oni koji se ne vezuju ni za jednu religiju.

Smrt, za Rumija, nije bila kraj, već „noć vjenčanja“,trenutak ponovnog susreta s Bogom. Zato se dan njegove smrti, 17. decembar, ne obilježava tugom nego radošću. U Konyi se svake godine održava svečanost „Šeb-i Arus“, gdje derviši izvode svoj čuveni ples simbolizirajući put duše prema Jednom.

Iako je stoljećima bio cijenjen u islamskom svijetu, Rumijeva poezija u 20. stoljeću postala je globalni fenomen. Prevođena je na desetine jezika, a u Americi je postala najprodavanija poezija uopće. Zahvaljujući prevodima Colemana Barksa, njegovi stihovi ušli su u pop-kulturu.