Nekada se vjerovalo da je dug život rezultat kombinacije genetike i životnog stila. Danas se, međutim, sve više pretvara u utrku privilegovanih, gdje je cilj da se procesi starenja zaustave ili čak preokrenu, i to uz cijenu koja se mjeri u zlatu. Fenomen koji je prije samo deceniju izgledao kao naučna fantastika sada je postao globalna industrija. Riječ je o takozvanom longevity pokretu, svojevrsnoj “novoj religiji” bogatih, opsjednutoj obećanjem produženog i boljeg života. Produžavanje granica ljudskog života i pokušaji da se biološko starenje obrne, postaju novi ideal, luksuz kojem teže elite

Longevitiy pokret u mnogočemu podsjeća na vjerski sistem. Ima svoju “božansku riječ”,  termin koji je preplavio digitalni marketing; ima svoju aspiracionu metriku, magičan broj od 120 do 150 godina, koliko bi, prema istraživanjima objavljenim u Natureu, mogao trajati ljudski život; ima i doktrinu, filozofiju “Don’t Die” koju je osnovao biohaker Bryan Johnson, s ambicijom da postane najutjecajnija ideologija svijeta do 2027. Tu su i mesije: sam Johnson, harvardski genetičar David Sinclair ili tehnokapitalista Peter Thiel.

Njih prate apostoli, elita spremna da se žrtvuje i postane pokusni kunić za nove procedure. Naučna “sveta knjiga” već postoji, jer je samo 2024. u bazi PubMed objavljeno gotovo šest hiljada radova o dugovječnosti, pet puta više nego prije dvadeset godina. A božanstva ovog kulta su tehnologije, mašine i aplikacije koje isporučuju beskonačne brojke i analitiku, od magnetne rezonance do složenih biomarkera, pred kojima se vjernici pokorno klanjaju.

Kako je longevity postao mainstream? Analitičari tvrde da je prvi korak bio stvoriti želju, a onda od nje napraviti pop-kulturološki fenomen. Netflix je u tome odigrao ključnu ulogu: jedan dokumentarac, „Don’t Die: The Man Who Wants to Live Forever“, popularizirao je Bryana Johnsona i njegovu filozofiju, dok je drugi, „Live to 100: Secrets of the Blue Zones“, pokazao pet regija svijeta s najvećim brojem stogodišnjaka. Tako su istovremeno pokrivena dva narativa, futuristički i distopijski s jedne strane, te idilični povratak jednostavnom životu s druge.

U stvarnosti, međutim, najbogatiji su skloniji onom prvom, tehnološkom pristupu. Za njih su privlačnije injekcije vitamina, transfuzije plazme i genetske terapije nego vrtlarenje i meditacija. Kako piše Financial Times, u finansijskim centrima Londona i New Yorka danas se više ne hvali brojem skupljenih avionskih milja, već brojem sati kvalitetnog sna koje bilježi pametni prsten Oura ili minuta izdržanih u kriokomori.

Prema izvještaju The Future Laboratory, najvrednija investicija današnjice postao je vlastiti organizam. Postupci vezani za dugovječnost pretvoreni su u novi simbol statusa, pa su mnoge luksuzne klinike promijenile retoriku, ono što je nekada bio “wellness resort” sada se zove “resort dugovječnosti”. Kako objašnjava dr. Vicente Mera iz klinike SHA u Alicanteu, riječ je o prelasku sa kratkoročnog užitka, bez stvarne vrijednosti, na dugoročnu, personaliziranu strategiju zdravlja.

Sličan trend vidi i Paz Torralba, direktorica The Beauty Concepta u Madridu. Kako kaže, ljudi žele ozbiljne tretmane i zahtijevaju kompleksne usluge: od regenerativne medicine i sueroterapije do sofisticiranih laboratorijskih analiza koje se rade u specijaliziranim centrima. Potražnja je tolika da planira otvaranje nove, veće klinike posvećene upravo dugovječnosti.

Konzultantska kuća McKinsey procjenjuje da globalno tržište zdravog starenja vrijedi dva biliona dolara. Njihovo istraživanje pokazuje da je za 60% ispitanika “dobro ostariti” najveći životni prioritet. Zanimljivo je da najveći potrošači nisu baby boomeri, nego upravo mlađe generacije milenijalci i pripadnici generacije Z koje traže brze, naučno utemeljene terapije. “Ljudi ne žele čekati pola vijeka da bi provjerili djeluju li dodaci prehrani”, stoji u izvještaju McKinseyja. Kupci žele rezultate odmah, ili barem u kratkom roku.

Ipak, stručnjaci upozoravaju da je previše žurbe i tržišne euforije, pa efikasnost brojnih tretmana dokazuju samo studije njihovih proizvođača. Paradigmatičan primjer je Egaceutical, start-up koji nudi vodu za “revertiranje ćelijske starosti”. Njihov direktor Joel Huizenga izjavio je da “ne rade s miševima, nego s milijarderima”, kao da je bogata klijentela dokaz umjesto ozbiljnih kliničkih ispitivanja.

Kanadski profesor Timothy Caulfield smatra da je sve to više kulturni pomak nego medicinska revolucija. “To je ista stara buka, upakovana u novi koncept”, kaže. On posebno upozorava na popularne trendove poput “cold plunge” kupki, uranjanja u kadu s ledom, koje možda kratkoročno jačaju imunitet, ali nemaju nikakve veze s dugovječnošću.

Za one koji pokušavaju pratiti nauku, dodatni problem je što se teorije međusobno sukobljavaju. Italijanski gerijatar Luigi Ferrucci tvrdi da ključ leži u mitohondrijima, dok kanadski istraživač Peter Attia ističe da je upravo mišić najvažniji organ dugovječnosti. U isto vrijeme, tibetanski budistički učitelj Tenzin Wangyal Rinpoche savjetuje da se zaborave dijete i teretane, jer je jedino bitno redovno spavati osam sati.

Naučnici s Oxforda i Harvarda izračunali su da bi otkriće koje produži ljudski život za samo deset godina vrijedilo 367 triliona dolara. To jasno pokazuje zašto je longevity postao globalna opsesija i zašto se u njega slijevaju ogromne investicije. No, otvara se i pitanje hoće li plodovi ovih otkrića biti jednako dostupni svima ili će čovječanstvo postati podijeljeno na besmrtne elite i smrtnu većinu?

Želja za vječnim životom stara je koliko i čovječanstvo. Današnja verzija, međutim, omotana u plaš luksuza, tehnologije i naučnih obećanja, otvara nova etička i društvena pitanja. Da li se radi o stvarnoj medicinskoj granici koja će promijeniti svijet, ili tek o marketinškom triku za privilegovane? Profesor Caulfield zaključuje: “Ako ikada otkrijemo lijek za starenje, svi ćemo to znati. Do tada, longevity ostaje više pitanje statusa nego nauke.”

IZVOR: El Pais