Ekspijatorni hram Svete porodice, kako glasi njegovo puno ime, daleko je najposjećeniji spomenik u Španiji, čak ispred Muzeja Prado. Samo u 2024. godini privukao je više od pet miliona posjetilaca, donijevši prihod od 134 miliona eura. Još 19 miliona turista fotografisalo je njenu fasadu izvana, ne ulazeći unutra. Sa cijenom ulaznice od 26 eura, Sagrada Familia je postala i finansijska mašina.
Magazin The New Yorker u posljednjem broju otvorio je staru, ali i dalje žestoku debatu: da li je čuvena bazilika Sagrada Familia remek-djelo arhitekture ili, zapravo, monumentalni kič? Antonio Gaudí, genije katalonske modernističke arhitekture, zamislio je svoje životno djelo kao vizuelni i duhovni šok, ali danas, u vremenu masovnog turizma i društvenih mreža, pitanje se nameće još snažnije nego ranije.
Ekspijatorni hram Svete porodice, kako glasi njegovo puno ime, daleko je najposjećeniji spomenik u Španiji, čak ispred Muzeja Prado. Samo u 2024. godini privukao je više od pet miliona posjetilaca, donijevši prihod od 134 miliona eura. Još 19 miliona turista fotografisalo je njenu fasadu izvana, ne ulazeći unutra. Sa cijenom ulaznice od 26 eura, Sagrada Familia je postala i finansijska mašina.
No, upravo taj kontrast, religijski i liturgijski centar naspram turističke atrakcije, stoji u srži dileme: da li ovaj hram zaista nosi Gaudíjevu duhovnu poruku ili se pretvorio u dekorativnu kulisu za Instagram i TikTok?
Radovi na bazilici započeli su 1882, a Gaudí joj se potpuno posvetio od 1909. pa do svoje smrti 1926. godine, kada je stradao u nesreći s tramvajem. Kao pobožan katolik, želio je da posjetioci dožive svojevrsno „čišćenje“ od svakodnevnice, uzdizanje prema božanskom. Zato je koristio raskošne i ekscentrične oblike koji su trebali izazvati divljenje.
U teorijskim okvirima estetike, upravo ta prenaglašena dekorativnost kasnije je opisivana kao kič. Gaudí je htio šokirati u religijskom smislu, ali danas, u dobu vizuelnog obilja, njegova vizija se promatra drukčijim očima. Kako piše novinar New Yorkera DT Max, “naša percepcija oblikovana je pop-kulturom, od Star Wars scenografija do kompjuterski generisanih gradova, pa baziliku više ne možemo gledati onako kako ju je Gaudí zamislio”.
Prvi ozbiljni napadi na Sagradu Familiu došli su već u prvoj polovini 20. stoljeća. Švajcarski arhitekt Le Corbusier cijenio je Gaudíjevu genijalnost, ali je smatrao da nastavak gradnje bez njega kompromituje izvorni duh. Posjetivši Barcelonu 1928, divio se jednostavnoj školi za radničku djecu koju je Gaudí projektovao, ali je za baziliku imao samo riječi neodobravanja.
Godine 1965. zajedno s grupom arhitekata i intelektualaca, među kojima su bili i Joan Miró i Antoni Tàpies, potpisao je pismo objavljeno u La Vanguardiji u kojem su tražili da se obustavi gradnja. Tvrdili su da su naknadni arhitekti izmijenili Gaudíjevu viziju, pretvorivši je u nešto drugo. No, apel je ostao bez odjeka.
Decenijama kasnije, kritike nisu utihnule. Katalonski arhitekt Oriol Bohigas 2015. godine nazvao je Sagradu Familiu „globalnom sramotom“ i „arhitektonskom anomalijom“. Smatrao je da bazilika ne poštuje urbanistički kontekst Barcelone i da je njen stil anakron u 21. stoljeću.
Još žešće riječi donijela je knjiga Kitsch Barcelona iz 2017, koju je objavilo gradsko vijeće. U njoj je slikar i pisac Narcís Comadira originalnu fasadu opisao kao „užasan spomenik kiču“, dok je ono što se kasnije dograđuje nazvao „neizrecivim i neoprostivim“. Kritičar dizajna Jeffrey Swartz pak je zvonike ocijenio kao „nametnuti simbol grada“ koji gubi značenje i pretvara se u bezlični dekor.
Ipak, današnji posjetioci ne dolaze zbog teorijskih rasprava, nego zbog dojmljive vizuelne spektakularnosti. Sagrada Familia je postala simbol Barcelone jednako kao što je Ajfelov toranj simbol Pariza. U vremenu društvenih mreža, njena neobičnost savršeno se uklapa u digitalnu kulturu, gdje je „šok“ zamijenjen „wow efektom“.
DT Max u svom tekstu zaključuje da živimo u izrazito kič epohi, a možda upravo zato Sagrada Familia danas djeluje kao najprepoznatljiviji simbol tog vremena, bez obzira na Gaudíjeve prvobitne namjere.
Ostaje, dakle, otvoreno pitanje: da li je bazilika vrhunac religijske i arhitektonske imaginacije ili samo golemi spomenik lošem ukusu? Da li treba slaviti njenu raskoš ili je promatrati kao Disneyland za odrasle?
Jedno je sigurno: gotovo stoljeće nakon Gaudíjeve smrti, njegova bazilika i dalje izaziva podijeljene reakcije. Ako je umjetnost ono što provocira raspravu i ne ostavlja nikoga ravnodušnim, tada je Sagrada Familia upravo to, umjetnost, pa makar i u obliku kiča.
IZVOR: El Confidencial
