Muhamed Bahonjić Bah: Od Banje Luke do zagrebačkog “Sevdaha”

Glumac Muhamed Bahonjić Bah (1956) odrastao je uz Vrbas, a sazrio na daskama koje život znače. Od prvih skečeva u osnovnoj školi i banjalučkog Mjesnog teatra „Mejdan“ do Narodnog pozorišta u Zenici i crvenog tepiha Sarajevo Film Festivala, Bahonjić je ispisao biografiju koja spaja profesionalno i amatersko kazalište, film i televiziju. U Zagrebu njegovo ime postaje sinonim za dramsku sekciju BKUD „Sevdah“, koju je utemeljio i godinama vodi. Bah ostaje vjeran sceni i nakon penzije, jer za njega gluma predstavlja način da djeci i publici prenese radost živog teatra.

Glumac Muhamed Bahonjić Bah rođen je 1956. godine u Banjoj Luci, djetinjstvo provodi u obližnjem mjestu Kozarac koje gravitira gradu u kojem Bahonjićev otac radi kao mašinista parnih kotlova za tvornicu celuloze. U Banjoj Luci mladi Bahonjić završava osnovnu i srednju školu, potom upisuje Pedagošku akademiju, dok paralelno završava i dvogodišnji Dramski studio, u vrijeme kada Bosna i Hercegovina još nema glumačku akademiju. Iz obitelji mu nitko nije bio u glumačkim, dramskim vodama, život ga je sam naveo na put teatra na kojem je ostao i nakon službenog umirovljenja. Nadimak Bah dobio je u rodnom mjestu, tako ga zovu prijatelji i bliski suradnici, a njegovo ime postalo je sinonim za Bošnjačko kulturno-umjetničko društvo „Sevdah“ iz Zagreba, za dramsku sekciju koju je Bahonjić svojim radom s glumcima amaterima utemeljio i koja uspješno djeluje već niz godina.

„Moj život je ukratko ovakav: bavio sam se sportom, a pozorište mi je bilo u krvi od samih početaka jer sam još u osnovnoj školi pisao tekstove, skečeve u kratkoj formi, pa smo ih objavljivali na Radiju Banja Luka i izvodili u školi. Od samog početka bio sam član Mjesnog teatra ‘Mejdan’ u Banjoj Luci – tada je u glumačkoj ekipi sudjelovao ansambl iz Narodnog pozorišta Banje Luke, oni su nas posjećivali i radili predstave. Potom sam prešao u Studentsko pozorište, pa u ‘Rojc'… sve je to bio amaterizam. Poslije, kada je s radom započeo Dramski studio, zaposlio sam se u Dječjem pozorištu Banje Luke, ali sam igrao predstave i u Narodnom pozorištu, sve do ovoga rata. Krajem 1993. otišao sam u Njemačku do 1998. godine, a onda sam se na poziv vratio u Zenicu i tamo radio do mirovine, u Narodnom pozorištu BiH u Zenici“, kaže Bahonjić za naš časopis.

Osim u tetaru, Bah je glumio u brojnim filmovima, serijama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, ostvarivao je veće ili manje uloge zbog kojih ga prepoznaju i na ulici.

„Slava je dosadna“, kaže Bahonjić, „to sam prošao još kao mladi vaterpolist kada su me zvali klubovi Mladost, Rijeka, Partizan, Primorje, kada su me prepoznavali u Banjoj Luci“.

U Njemačku iz rodnog grada odlazi usred rata, 1993. godine, kao izbjeglica. Najprije dolazi u Zagreb s dvojbom treba li krenuti u Njemačku ili u Rijeku, u teatar u kojem je tada djelovao njegov sad već pokojni prijatelj Živomir Bosnimir Ličanin koji ga je predstavio u Rijeci. Do tada je Bahonjić stekao teatarsku reputaciju i u Hrvatskoj, s više nastupa na Dječjem festivalu u Šibeniku zadovoljio je kriterije za moguće namještenje u Rijeci.

„Ali nisam mogao ostaviti roditelje, pa sam otišao s njima. Čak sam pokušao i u Njemačkoj otići u teatar, međutim prepreka je bio jezik. Oni bi me rado primili, bio sam na razgovoru, ali već sam bio u kontaktu s teatrom iz Zenice, tako da sam, po povratku u Zagreb, odmah otišao u zenički teatar. Od ’98. sam se vjenčao za Zagreb. Te godine sam se i vjenčao sa Zagrepčankom bosanskog porijekla i ostao u Zagrebu. Cijeli ostatak radnog vijeka, dvadeset i nešto godina, putovao sam na relaciji Zagreb – Zenica. Život mi je bio naporan, u autobusu, počeo sam sanjati da ja vozim autobus, ne da mene voze…“, prisjeća se Bahonjić.

Enesa Kiševića upoznaje još kasnih 70-ih godina, na pjesnikovim gostovanjima u Banjoj Luci na „Susretima u maju“ na koje su dolazili svi glumci iz bivše Jugoslavije, sva poznata imena koja je okupljao Adem Čejvan.

„Kad sam došao u Zagreb, s Enesom sam obnovio poznanstvo i prijateljstvo. On me upoznao s doktorom Muhidinom Aličehajićem, koji je tada već vodio bošnjačko društvo, ali se odvojio i osnovao ‘Sevdah’ čiji sam postao član. U društvu ‘Sevdah’ sam napravio nekoliko predstava za djecu povodom raznih događaja. Radio sam hrvatske pisce, radio sam i Kiševića, on je isto hrvatski autor. Sviđa mi se amaterski rad jer, iako se zove Bošnjačko kulturno-umjetničko društvo, ne moraš biti Bošnjak da bi bio član. Ima članova različitih nacionalnosti, što mi se dopada. No, većina članova je došla iz Bosne u Hrvatsku koja ih je prihvatila. Naišli smo na razumijevanje vlasti koje nas i dalje financiraju, pomažu nam, omogućuju da opstanemo, da njegujemo običaje, igre, predstave. Na tome treba biti zahvalan – da još uvijek na svijetu ima ljudi koji gledaju široko“, kaže glumac.

U „Sevdahu“ se tako pokreće dramska sekcija, dok je folklorna postojala od ranije. Bah pomaže i u folkloru kada je riječ o glazbi, pjevanju, o zvučnosti i elementima glumačke struke koji se mogu ugraditi u folklorni nastup.

„Režiser je malo glomazna riječ, ali mogu reći da sam postavio nekoliko predstava, da zainteresiranu djecu polagano ubacujem u svijet glume. Rad s amaterima jako se razlike od profesionalnog. Djeci treba objašnjavati najosnovnije stvari, skloni su vlastitim željama, treba im objasniti da ne smiju ni govoriti dok im se ne kaže. Kad im polako objasniš što trebaju raditi, malo im to usporediš s nekim glumcem kojeg obožavaju, pa će htjeti biti kao on, malo ih prevariš, kako bi rekli, djeca vrlo ozbiljno pristupe glumi. Djeca su nevina, čista kao planinski potok koji nije zaprljan nikakvom kemijom sa strane, nikakvim otpadom. Ima neke snage, moći kada stariji gledaju djecu. U biti, mnogo toga bi stariji trebali naučiti od djece“, kaže Bahonjić.

Vremenom Bahonjić preuzima i vodi programe za razne priredbe ispred „Sevdaha“, ljudi su bivali zadovoljni kada bi ubacio neke viceve.

Za nadrastanje statusa amaterskog teatra potrebni su dodatni rad, sredstva i ponajviše ljudi:

„Trebalo bi osigurati prostorije i slobodno vrijeme jer mladi ljudi idu u školu, neki rade, a da bi prerasli na neku višu razinu, moralo bi biti češćih susreta i proba. Sada probe imamo jedan put tjedno. Neko se navikne dolaziti, čekati probu, ali ne svi. Imao sam slučaj s jednom novogodišnjom predstavom na koju mi dvoje glumaca nije došlo. Zato sam predstavu radio kombinirano – lutka i živi glumac. Igrao sam tada dvije uloge odjednom. Postoji vječiti strah da se glumac amater neće pojaviti na predstavi.“

Trenutno radi muziku za dječju predstavu „Tobija“ s prijateljem koji u studiju realizira njegove upute. Riječ je o predstavi koja je utemeljena na poznatoj priči slovenskog pisca Zdeneka Florijana. S početkom školske godine, u BKUD-u Sevdah će započeti i prve probe. „Sevdahu“ za ovu predstavu trebala najmanje mjesec dana proba, barem tri puta tjedno.

„Tražit ću maksimum, a ako ne dobijem, bitno je da je tečno, da glumci nauče tekst. Ali, djeca su zahvalna, oni brzo nauče tekst“, dodaje Bahonjić.

Pojašnjava kako je Tobija lik koji je nezadovoljan svojim izgledom, pa ga Florijan šalje u zoološki vrt da pita životinje kako bi trebao izgledati. Tako da na kraju zaključi da je najbolje da svatko bude ono što jeste i da bude zadovoljan samim sobom.

„Teatar, pogotovo dječje predstave, jako je važan za odgoj i formaciju djece, za njihovo opće obrazovanje, ali i za stvaranje navike prema kazalištu. Kad dijete ode jednom, dva puta u teatar i gleda predstavu, njemu će se bilo što iz viđenog svidjeti. Teatar je živa riječ, neposredni kontakt, danas jako puno predstava komunicira s publikom, djeca su aktivna, navijaju. Nijedan internet ili društvena igra to ne mogu zamijeniti. Djecu ne bole oči poslije toga, iz teatra izlaze i duhom i tijelom. Jedno vrijeme se teatar izgubio zbog nemilih događaja koje smo imali, ali imam osjećaj da se to lagano vraća“, priča Bahonjić.

Osim u teatru, Bahonjić iza sebe ima značajan broj uloga u igranim filmovima i serijama. Ponajveću ulogu ostvario je u filmu „Paviljon“ koji je svjetsku premijeru doživio na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu (SFF), gdje je sudjelovao u programu izvan konkurencije. Nastupio je s proslavljenim majstorima glumačkog zanata: Radom Šerbedžijom, Ksenijom Pajić, Zijahom Sokolovićem, Miralemom Zupčevićem, Brankicom Petrić, Kaćom Dorić…

„Možda bi se redatelj naljutio, ali lično mislim da film nema neku poruku. Osim poruke: ne dajte se zaj…avati, bunite se, dignite se. U filmu se radi ljudima o staračkom domu u kojem ih djelatnici maltretiraju. Oni na kraju dižu pobunu, ilegalno nabavljaju oružje i pucaju po policiji, po građanima, lupaju telefone, hoće poručiti svijetu: ‘Odj…., ne trebamo više nikoga, ne trebaju mi ni djeca, ni itko, sad smo mi u ovoj borbi, jer kad smo vas trebali, niste bili tu.’ Danas je tako, djeca odvedu roditelje u dom i ne dođu im po dvije godine u posjetu. Možda dođu kad umru da ih pokopaju“, objašnjava Bahonjić.

Bahonjić je i prije filma „Paviljon“ glumio u filmovima koji su nastupali na SFF-u. Ove godine crvenim tepihom su u Sarajevu prohodali ljudi iz raznih sfera života, bogati poduzetnici, poznate osobe, ali Bahonjić kaže da ne razumije u kojem kontekstu:

„Nije mi jasno po čemu ja zaslužujem biti na tom istom tepihu. I u tom, recimo, glamuroznom trenutku ima nekih razlika i nepravdi. Doći će vrijeme kada će na crveni tepih ići onaj koji ima više novaca jer slava se, očito, kupuje. Ali, ova moja mala kritika ne može umanjiti sreću toga svijeta, publike koja se okupila oko crvenog tepiha i u okolnim ulicama Sarajeva. Nisam vidio smrknutog čovjeka od pozorišta sve do Baščaršije – puno ljudi, smijeha i šale. To je događaj koji se mora njegovati na svim prostorima. SFF nema nacionalnu ni političku konotaciju, svodi se na film, i takvih nam događaja treba, bez ideoloških predznaka.“

Sve manji utjecaj na film imaju glumci i redatelji, sve više utječe produkcija koja određuje radnju, scene i odjeću glumaca, njihov izgled, ističe Bahonjić.

„Tu se gubi umjetnost koju svaki redatelj nosi sa sobom, želja da se napravi iznenađenje, film kao da je postao izbor ljepote.“

Prva ratna sumnja u glumcu pojavila se kada je dobio otkaz u Dječijem pozorištu u Banjoj Luci, u vrijeme svakodnevnih ubistva u gradu život je postajao nemoguć:

„Zamalo se nisam odazvao u vojsku, dok nisam saznao o čemu se radi. Poderao sam vojnu knjižicu JNA i rekao dvojici braće: ako treba da poginemo, bolje da poginemo kao civili, a ne u njihovoj uniformi. Ono što me vuče u Bosnu, toga više nema, to je moj grad Banja Luka koji sada više nije ni nalik na ono što je nekada bio. U tom gradu smo se nekoć svi poznavali, i to po nadimcima. Mene su zvali Bah, gledalo se kakav je tko čovjek, ne koje je nacije. Tadašnja Banja Luka bila je manja, a Vrbas pitomiji. Sada Banja Luka želi biti velegrad nasilu. Kroz rad sam s vremenom zavolio Zenicu i Zagreb, grad koji sam poznavao i prije, preko vaterpola.“

Kulturni aktivist i glumac Bahonjić smatra pohvalnim rad hrvatske vlade i države koji se, ocjenjuje, dobro odnose prema bošnjačkoj nacionalnoj manjini i nude puno toga i kroz društvo „Sevdah“.

„Pitanje je bi li u Bosni i Hercegovini dobili takva sredstva!? Ne nailazim na podozrenje građana kad je u pitanju naš program kojega s djecom često dolaze vidjeti i prave Zagrepčanke. Jer, folklor je bogatstvo svakog naroda. Meni je drago kad bošnjačko društvo postavi hrvatsko, srpsko ili makedonsko kolo. Bošnjaci bi trebali biti zadovoljni ovim odnosom. U samoj jezgri Bošnjaka, koliko sam primijetio, postoje razne podjele. Svako vuče na svoju stranu, na kraju se sve svede na borbu za neko mjesto, za novac. Naše čitavo društvo je materijalizirano, ljudska iskonska dobrota čovjeka prema čovjeku sve manje vrijedi, sve više je motivacija korist. To je ono što me boli. Nisam neki vjernik, ali kako vidim, puno ljudi vjeruje i sviđa mi se svaka vjera koja je čista, jer vjera je korisna za ljude u boli, u veselju… loše je činiti zlo preko vjere jer svaka vjera kaže: čovjek je na prvom mjestu. Čovjek nam je postao ne zadnja rupa na svirali, ali eventualno treća“, zaključuje Bahonjić.