U udžbenicima bosanske provenijencije treba pisati onako kako jeste, u skladu s duhom jezičke tradicije i kulture, a ne u podređenoj poziciji čuvati autošovinističke jezičke obrasce naslijeđene iz nekih drugih kulturnih centara
U novije vrijeme, pod plaštom jezičke otvorenosti, ali i mimikrijski ustanovljenog principa jezičkog kolonijalizma i tzv. glotofagije, u bosanskim jezičkim praksama nije neobično naići na vlastito ime Saladin, koje po svome porijeklu i ustaljenoj bosanskoj jezičkoj praksi zapravo jeste Salahudin. Oblik Saladin, nema nikakve sumnje, došao je izvan bosanske jezičke kulture i pustio svoje korijene u bosanskoj jezičkoj saksiji.
Ne treba se zato ni čuditi tome što nam čeljad u školama, u kojima se tobože radi na bosanskom jeziku, sve češće upotrebljavaju vlastito ime čuvenog egipatskog i ujedno kurdskog vojskovođe Salahudina Ejubija kao Saladin (Ejubi), koji je tokom Drugog križarskog rata Jerusalem vratio u okvire islamskog kulturno-civilizacijskog kruga dvije godine prije nego što je ban Kulin izdao svoju čuvenu Povelju. Ime Salahudina Ejubija u predajama i tradiciji muslimanskih naroda pisano je zlatnim slovima, pa i u kulturi Bošnjaka, a ova ličnost čak je bila inspiracija u nekim evropskim književnim praksama.
Gubljenje sloga sa suglasnikom h i obliku Saladin projicirano je nekom izvanjom jezičkom praksom, susjednom i evropskom, iako za to, u kontekstu domaćeg bosanskog ruha, nema nikakve potrebe a ni razloga. To stanje, međutim, upućuje na jedan drugi fenomen alarmantne kulturnojezičke situacije u kojoj se ključna imena iz historije naroda, kultura i civilizacija moraju znati i o njima učiti u duhu humanističkih nacionalnih disciplina, kakva jeste, između ostalih, bosanska filologija u širem smislu.
Otuda, proizlazi očit zaključak da se u udžbenicima bosanske provenijencije treba pisati onako kako jeste, u skladu s duhom jezičke tradicije i kulture, a ne u podređenoj poziciji čuvati autošovinističke jezičke obrasce naslijeđene iz nekih drugih kulturnih centara.
Izvorno gledajući, ovo ime inače predstavlja složenicu od dviju leksema arapskog porijekla: lekseme salah, što bi doslovno značilo “ispravnost, valjanost, solidnost”, i lekseme din (koju, usput kazano, Ismet Smailović navodi da je perzijskog postanja), što znači “vjera”, pri čemu je izvjesno da Salahudin znači “ispravnost, solidnost vjere”, kako to navodi Smailović u Muslimanskim imenima orijentalnog porijekla u Bosni i Hercegovini.
Hoće li se pojaviti kakav bosanski jezički Salahudin?
Alen Kalajdžija diplomirao je 2002. godine na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje je magistrirao 2007, a doktorirao 2012. godine. Predavao je kratko u osnovnoj i srednjoj školi, a imao je više angažmana u nastavi bosanskog jezika na univerzitetima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Objavio je četiri naučne monografije iz oblasti lingvističke bosnistike te zbirku kratkih priča. Uz više od 80 naučnih i stručnih radova te petnaestak kulturalnih kolumni objavio je približno 300 naučnopopularnih pojedinačno koncipiranih jezičkih savjeta o bosanskom jeziku. Na mjestu direktora Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu proveo je dva mandata (2013–2021). Trenutno u Institutu ima izbor u zvanje naučnog savjetnika.
