Smajl, sin Osmana i Zubejde Bradarić, rođen je u Liješnici kod Maglaja 1914. Majku je izgubio u ranoj mladosti. Po završetku Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu odlazi u Bosanski Novi na službu imama i matičara u ovom pograničnom gradu, na ušću rijeke Sane u Unu. Pred Drugi svjetski rat, 1937, odselio se u Derventu, gdje je dobio namještenje vjeroučitelja u Narodnoj osnovnoj školi u kojoj je radio sve do 1946. godine.

Rukopisna zbirka „Narodne umotvorine (iz Dervente i okolice većinom)“ sadržava skoro hiljadu lirskih i određeni broj lirskonarativnih pjesama. Sve ih je sakupio i u pet knjiga zapisao Smajil O. Bradarić, vjeroučitelj iz Dervente, bilježeći ih dominantno na prostoru sjeverne i sjeverozapadne Bosne, u rasponu od tridesetih do četrdesetih godina 20. stoljeća.

Po svojoj poetskoj vrijednosti i broju pjesama, Bradarićeva zbirka ide uz rame čuvenoj zbirci Ludvíka Kube, čiji je rukopis također pohranjen u Folklornom arhivu Zemaljskog muzeja. No, za razliku od Kubine, Bradarićeva zbrika ne sadržava notne zapise, nego samo tekstove pjesama. U Folklornom arhivu Zemaljskog muzeja nalazi se još nekoliko sličnih zbirki usmene poezije, poput onih koje su sakupili Muhamed Hadžijahić, Stevo Kukić i dr.

Smajl, sin Osmana i Zubejde Bradarić, rođen je u Liješnici kod Maglaja 1914. Majku je izgubio u ranoj mladosti. Po završetku Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu odlazi u Bosanski Novi na službu imama i matičara u ovom pograničnom gradu, na ušću rijeke Sane u Unu. Pred Drugi svjetski rat, 1937, odselio se u Derventu, gdje je dobio namještenje vjeroučitelja u Narodnoj osnovnoj školi u kojoj je radio sve do 1946. godine. U nizu društvenih angažmana, vjeroučitelj Bradarić prikupljao je i usmene pjesme te druge narodne umotvorine, najvećim dijelom tokom svog učiteljevanja u Derventi, a potom ih slao uredništvu Novog behara, glasila koje je tridesetih godina prošlog stoljeća, među ostalim sadržajima, objavljivalo i usmenoknjiževnu građu. Međutim, najveću rukopisnu zbirku, koja broji preko 1000 jedinica različitih vrsta pjesama i usmenih priča, darovao je Zemaljskom muzeju BiH sredinim dvadesetog vijeka.

Bradarićeva zbirka jedan je od najdragocjenijih aretefakata koji se danas čuvaju u riznici Folklornog arhiva Zemaljskog muzeja BiH.

Pjesme počinje bilježiti već u rodnom Maglaju u svojoj 22. godini, tako da prve bilješke u naslovnoj rukopisnoj zbirci dolaze iz Maglaja, a zabilježene su 1936. od Adema Bradarića te od nekog Nurage iz Novog Šehera kod Žepča. Među ranim bilješkama nalaze se i pjesme snimljene u Doboju, također 1936, od muallima Omera ef. Huskića te pjesme zabilježene u Bosanskom Novom od više različitih kazivača i kazivačica 1937. Sljedeće godine, 1938, pjesme počinje bilježiti u Derventi. U narednih desetak godina, koliko će proboraviti u ovom gradu, bilježit će uglavnom pjesme od svojih sugrađana, bilo da su oni stalni stanovnici, porijekom iz Dervente, ili su pak doselili iz nekih drugih krajeva tadašnje Kraljevine Jugoslavije. Kada govorimo o Bradarićevim kazivačima kojima su korijeni i porijeklo porodice vezani za neka druga područja, onda možemo primijetiti da se u sastavu velike Bradarićeve zbirke nalaze i još dvije manje, jedna koja se odnosi na pregršt sandžačkih pjesama iz Berana i Gusinja, i druga, koju je prepisao od, kako kaže, Mihajla Prosenika, kapelnika iz Beograda u Derventi, 3. februara 1940. u veliki rukopis.

U Derventi se oženio Devletom Cerić iz Bosanskog Novog 1941, s kojom je stekao četvero djece. U rodni Maglaj se vratio sa porodicom 1946.

U Derventi se pak nije bavio samo pedagoškom djelatnošću. Iz jednog pisma, upućenog Devleti Cerić u jesen 1941, saznajemo da je u školi bio zaposlen samo četiri sata dnevno te da je vodio mnogo zadružnih poslova.

Novo namještenje imao je u Narodnoj banci u Maglaju, gdje je dočekao i mirovinu. Po povratku u rodni grad, honorarno je radio i kao sekretar Skupštine Povjerenstva Udruženja ilmije Maglaj. Nakon odlaska u mirovinu odselio se u Liješnicu kod Maglaja, na majčino imanje, gdje se u povučenoj i relativno mirnoj svakodnevici bavio pčelarstvom. Na majčinom imanju napravio je kuću u kojoj je živio do smrti 1993. godine. Nadživio je dva svoja sina, Nedžada, najstarijeg, i Bakira, najmlađeg. Treći sin, Bajazit, umro je ubrzo nakon Smajla. Supruga Devleta umrla je godinu nakon Smajlove smrti. Njegova jedina kćerka, Baisa, danas živi u Maglaju.

Vjerovatno je najmjerodavniji odgovor na pitanje kako je vjeroučitelj iz Dervente započeo svoj decenijski put prikupljanja narodnih pjesma sadržan već u njegovom članku, objavljenom 1941. u Novom beharu pod naslovom Narodno blago, u kojem Smajl Bradarić između ostalog kaže: “Naša narodna pjesma sa svojom vrijednosti i ljepotom, te sa svojim savršenstvom, dostigla je zavidan uspijeh. Baš te njene osobine dale su povoda da se i drugi narodi zainteresiraju za našu narodnu umotvorinu, i to onda kada naš narod nije vodio računa o vrijednosti sakupljanja pjesama, a kada je to stvaranje bilo na vrhuncu. Dok naši sugrađani, katolici i pravoslavni sakupljaju blago svoga naroda, dotle mi gledamo šta se oko nas događa, ne pridajući tome nikakve važnosti”.

Solidno obaviješten o duhovnom i kulturnom životu svoga naroda pred Drugi svjetski rat, Bradarić je bio svjestan mogućnosti da se najljepši biseri narodnog usmenoknjiževnog stvaranja mogu lahko pogubiti, ako neko ne povede ozbiljnu brigu o tome i ne prihvati se posla bilježenja. Stoga je koristio svaku priliku da skrene pažnju na neophodnost čuvanja, da uputi svoje učenike i najbliže u potrebu zapisivanja narodnih mudrosti, jer je u njima vidio pouke i poruke, ali i historijske činjenice koje je narod zapamtio – taj, kako kaže, “najbolji tumač naše prošlosti”.

Zahvaljujući svojoj vjerskoj naobrazbi, Bradarić je kod prosječnog čovjeka, posebno kod straijih žena u manjim sredinama, imao bolji prijem i poštovanje, međutim, za “dobro kazivanje” često bi morao da plati određenom protuuslugom. Pojedine kazivačice bi mu znale reći: “De ti meni najprije kaži vaz, pa ću ja onda tebi pjesme kazivati”, pa će tako i naš marljivi vjeroučitelj na kraju, pod spomenutim pritiscima, zabilježiti sljedeće iskustvo: “Drugo mi nije preostajalo nego da uzmem ćitab i da im što kažem. Iza toga bi one meni kazivale pjesme, i to samo diktirale, jer je vrlo rijetko naći stariju ženu, koja bi u društvu pjesmu pjevala i na taj način kazivala. I tako dođem do željenih pjesama, koje bi u više slučajeva sa njihovom smrću propale”.

Bradarić dalje napominje da je do pjesama dolazio i posredno, preko učenika iz gimnazije i onih iz “III. i IV. razreda osnovne škole”. Pred veliki ljetni raspust podijelio bi im bilježnice i zamolio ih da svaki u svome mjestu zapiše po nekoliko starih pjesma i to tačno onako kako čuju te bi na taj način dolazio do pjesama koje nije imao, ali i do različitih varijanti onih koje je već zabilježio od nekoga drugog. Iz pisama koje je pisao svojoj voljenoj djevojci Devleti Cerić i slao u Bosanski Novi saznajemo da je vjeroučitelj Bradarić bio veoma druželjubiv, da se često, posebno popodne i u dugim zimskim noćima, sastajao sa svojim prijateljima i komšijama u Derventi. Za tih je sastajanja također bilježio pjesme. U jednom pismu koje je svojoj voljenoj uputio 15. 12. 1940. pojašnjava kako provodi dane na službi u Derventi: “Većim dijelom slobodnog vremena, bavim se sakupljanjem i pisanjem pjesama, za koje se nadam da će mi i moja Devla preko ovih dugih zimskih noći na sijelima nastojati da skupi koliko bude mogla od starih žena i starih pjesama koje bi, ako Bog da, kasnijih zimskih noći u društvu, sjedeći u vrućoj sobi čitali”.

Šta je šire od sinjega mora,

Šta je brže od siva sokola?

Šire nebo od sinjega mora,

Brže oči od siva sokola.

Šta je draže od oca i majke?

Draža draga od oca i majke.

A moj dragi, jalija,

Tvoja sila velika!

Kud će tvoja sila proći,

Ko će tebe počekat!?

Ja sam jedna u rodu,

Ja ti poći ne mogu.

Mene majka naučila

Kasno ustajati,

Nevista mi kahvu liva,

Šećer dokučiva,

A sestra mi vodu liva,

Na abdest mi poliva.

1938. Derventa, uč.

(Iz knjige Narodne umotvorine (Iz Dervente i okolice), prikupio i zabilježio Smajl O. Bradarić; priredila i uvodnu studiju napisala Nirha Efendić)